Nastavak genocida putem medija

Od genocida u Srebrenici i Ruandi do današnjih ratova, mediji igraju značajnu ulogu prije, za vrijeme i nakon pokolja

Nastavak genocida putem medija
Foto: Shutterstock

Piše: Mahir Sijamija

Masovni mediji igraju značajnu ulogu u sprečavanju novih zločina te propagiranju onih starih. Pošto su mediji različiti i njihov utjecaj se ne može generalizovati, bitno je znati ko su novinari, urednici, izdavači, ko kontrolira medije i protok informacija s područja na kojem se odvija počinjenje strašnih zločina.

Mediji i  genocid u Srebrenici

Jedanaestog jula obilježena je 24. godišnjica genocida u kojem je ubijeno 8.372 Bošnjaka u zaštićenoj zoni Ujedinjenih nacija – Srebrenici. Istog dana 1995. godine, voditeljica TV stanice na Palama, gdje je bilo sjedište bosanskih Srba, objavila je u udarnim vijestima da je Vojska Republike Srpske “oslobodila Srebrenicu u jakom napadu”. Nastavila je: “To se dogodilo nakon što je muslimanska strana napala područje izvan zaštićene zone Srebrenice i spalila neka sela oko grada. U ovom trenutku, odvija se prijem civila i predstavnika UNPROFOR-a. Sve je pod kontrolom i u skladu sa Ženevskim konvencijama. Svaka naoružana osoba će biti tretirana u skladu sa međunarodnim konvencijama. U ovom trenutku, [muslimanski] vojnici odustaju od oružja. Tokom noći, očekuje se da će i paravojne snage oko Žepe odustati od borbe… Muslimani, posebno oni koji nisu počinili nikakav zločin, nemaju razloga da se boje.” Ista najava pročitana je tri puta tokom emitovanja vijesti. Nije bilo slika iz grada. Istog dana je Milan Gvero, pomoćnik komandanta za moral, pravne i vjerske poslove Vojske Republike Srpske (VRS), razgovarao s Radovanom Karadžićem, vrhovnim zapovjednikom i predsjednikom bosanskih Srba, kazavši da “sve ide po planu”.

Dok je Gvero prvi visoki vojni zvaničnik koji je osuđen za propagandnu ulogu u ratu, nijedan novinar nije osuđen. Tužilaštva u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Crnoj Gori i na Kosovu do otvaranja nisu istraživala ulogu medija ili onih koji su kontrolisali medije u ratnim zločinima počinjenim devedesetih godina.

Vesna Budimir, tužiteljica “Posebnog odjela za ratne zločine Tužiteljstva Bosne i Hercegovine“, napisala je tekst o odgovornosti medija za ratne zločine počinjene na teritoriji bivše Jugoslavije u kojem navodi da su mediji u bivšoj Jugoslaviji nesporno, “osobito od kraja 80-ih godina pa do kraja dvadesetog stoljeća, postali najvjerniji promicatelji interesa nacionalnih, bolje reći, nacionalističkih programa i stranaka. Krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća na prostorima bivše Jugoslavije doista se razbuktavao propagandni rat. Mediji su po svojoj naravi i funkciji u to uključeni i upregnuti. Naravno, ne svi i ne svi jednakim intenzitetom, obimom i sadržajem”.

Naglašava da su “novinari kroz izgovorenu i napisanu riječ, proizvodeći mržnju i strah postali akteri rata, vojnici s druge, ne manje bitne strane bojišnice. Njihova je riječ često bila ubojitija od metka. I stoga novinari, urednici i vlasnici medija koji su korišteni kao oružje u ratu podliježu kaznenoj odgovornosti”.

U razgovoru s dr. Hikmetom Karčićem, naučnikom koji se bavi pitanjem genocida i memorijalizacije, dolazimo do tvrdnje da su mediji odigrali ključnu ulogu u “predstavljanju UN enklave Srebrenice kao uporišta koje treba ukloniti jer predstavlja jezgro ekstremista. Te 1995. godine mediji su pripremali teren za opravdavanje masovnih egzekucija”. Karčić smatra da se genocidna politika nastavlja putem medija i danas.  “Mediji, a danas naročito internetski portali odnosno društvene mreže igraju ključnu ulogu u negiranju i glorifikaciji genocida. Pojedini mediji daju prostora presuđivanim ratnim zločincima i kvazianalitičarima da učestvuju u programima i da time normalizuju negiranje i glorifikaciju zločina.”

Protiv demagogije

Dario Čepo, profesor na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, kaže da uloga medija u postgenocidnim društvima treba da bude kao i u svim modernim demokratskim društvima. Da mediji predstavljaju činjenice, brane istinu te onemogućavaju “besplatnu platformu onima koji bi populističkim, demagoškim ili antiliberalnim idejama ugrozili stabilnost demokratskog pluralnog društva”. Na pitanje o ulozi medija u izvršenju masovnih zločina i na kraju genocida, naglašava da mediji u ratnim vremenima “često odstupaju od ideja objektivnosti, kritičnosti i neutralnosti”. Navodi primjer bivše Jugoslavije: “Ponegdje su svojim pisanjem barem posredno djelovali na poticanju mržnje. Nije uzalud izmišljen pojam šagoljanja kao posebno radikalnog primjera novinarskog širenja neistine. I drugi nam primjeri pokazuju što se dogodi kad mediji postanu akteri u ratu na jednoj od zaraćenih strana. Pogledajte, primjerice, presude za ratne zločine počinjene u Ruandi a za koje su osuđeni i neki novinari.”

Pitali smo ga za mišljenje da li kampanja poricanja genocida nastavlja politiku genocida na prostorima bivše Jugoslavije?

“Ne bih rekao da se nastavlja politika genocida budući da danas ima dovoljno neovisnih kritičkih medija koji mogu parirati ili nadglasati one medije koji i dalje podupiru politiku koja genocid negira.”

U konačnici, naglašava da mediji igraju “ulogu sukladno svojoj snazi i trenutnim okolnostima”: “Trebamo uzeti u obzir da su internet i pogotovo društvene mreže promijenili način konzumiranja informacija. Javnost više ne ovisi samo o nacionalnim medijima. Postoje i privatni mediji koji mogu u tome sudjelovati. Naravno, to otvara i mogućnost da se druga strana, protivnici pomirenja, angažiraju na istom polju. Uloga medija je značajna, ali ne i presudna. Sve je u rukama ljudi u lokalnim sredinama. Oni su ključ jačanja pomirenja.”

Mediji i genocid u Ruandi

Svi se sjećamo Oskarom nagrađenog filma Ničija zemlja i rečenice kada vojnik čita novine i govori drugom vojniku: “Auuu, auuu, da vidiš sranja u Ruandi.” Dok su mediji pogrešno izvještavali o događajima u Srebrenici, propagirali politiku zločina i genocida, događaji iz Ruande okarakterizirani su kao zastrašujući.

Ali, u stvarnosti, genocid u Ruandi je u medijima opisan kao “plemenski rat i čin spontanog nasilja i iskonske mržnje”, a ne pažljivo planiran i sproveden politički projekat etničkog istrebljenja. Ruandski radio, najveći i najutjecajniji medij u zemlji, odigrao je ključnu ulogu u tragediji.

Foto: Humanity in action

Razgovarali smo s Macom Samorom Mugabom, 21-godišnjim Ruanđaninom koji studira u Sjedinjenim Američkim Državama, a koji je mjesec dana boravio u Bosni i Hercegovini na Humanity in Action Fellowship. Mac pripada generaciji Ruanđana koja nije doživjela genocid, koja poznaje mir i stabilnost. “Međutim, to me nikada nije spriječilo da se edukujem o genocidu, s obzirom da je taj događaj ostavio trajni trag u našoj povijesti.” Njegovi su roditelji pripadali plemenu Tutsi, te nam govori šta se dogodilo te 1994. godine.

Mac navodi da su mediji bili ključni u “podsticanju podjela koje su dovele do genocida nad Tutsima 1994. godine u Ruandi”: “Mediji su naglašavali da Ruanda nije jedan narod, te da postoje samo Tutsi i Huti. Štaviše, naglašavali su kako Huti nikada neće dominirati nad zemljom, osim ako Tutsi ne budu istrijebljeni. Putem medija Tutsije su nazivali dehumanizirajućim imenima kao što su bubašvabe, kako bi ih označili kao bolest u društvu koja je morala biti eliminisana. Najzad, mediji su kroz izvještavanje obavještavali Hutu policiju o gradovima s velikim brojem pripadnika Tutsija kako bi bili istrijebljeni. Na taj način mediji su ohrabrivali počinioce da nastave borbu.”

U genocidu u Ruandi 1994. godine ubijeno je preko milion Tutsija – 10% stanovništva. Pored toga, oko 250.000 žena bile su žrtve seksualnog nasilja, a oko 70% žena postale su HIV pozitivne.

Događaji u Ruandi nastavili su se bez intervencije međunarodne zajednice, koja je čekala do kraja rata da krizu u Ruandi označi kao genocid. “Mnogi strani mediji su o događajima u Ruandi izvještavali kao o ‘građanskom ratu negdje u Africi’, što je utjecalo na pažnju i intervencije međunarodne zajednice.”

Uloga medija nakon genocida

Dok u Bosni i Hercegovini, državi u kojoj je počinjen genocid, negiranje nije zabranjeno, u Ruandi medijima nije dozvoljeno da propagiraju ideologiju genocida, niti bilo kakve etničke podjele. Tako naš sagovornik ističe: “Nakon genocida, ljudi u Ruandi su se prestali identifikovati kao Tutsi ili Hutui, oni sada sebe vide kao Ruanđanine. Kako se Ruanda ne identificira kao zemlja s etničkim grupama, medijske kuće nemaju osnova da diskriminišu bilo koga na osnovu njihove etničke pripadnosti. Pored toga, mediji su odigrali važnu ulogu u širenju poruka jedinstva. Bili su ključni u pričanju priča o žrtvama genocida, onima koji su izgubili sve, ali su ipak odlučili oprostiti počiniocima genocida. To je zauzvrat ohrabrilo mnoge Ruanđane da oproste onima koji su im nanijeli zlo.”

Poricanje kao nastavak genocida

Jasmin Hasić, profesor na Sarajevo School of Science and Technology, ističe da “poricanje događaja iz prošlosti implicira ne samo da prošlost za nas nije važna već i da razlike između pravde i nepravde nisu bitne. Zbog toga je u postkonfliktnim društvima u pravilu potrebna normativna promjena, od poricanja do prihvatanja odgovornosti.”

Dodaje da “različiti oblici poricanja i samozavaravanja članova grupe koja se osjeća odgovornom za zločine omogućava im da nastave sa životom”: “Vremenom prestaju da preispituju svoja uvjerenja, te traže utočište u suspenziji unutrašnjeg suda i samoreflekcije, čime žele da izbjegnu moralnu ili čak zakonsku odgovornost. Zbog toga se kolektivni odgovor na masovne zločine javlja u formi tišine, kao rezultata istinskog neznanja, nesvjesnih mehanizama odbrane, ili raznovrsnih pokušaja interpretacija, minimiziranja ili odbijanja činjenica koje su nedvojbeno utvrđene. Ustaljene prakse ponavljanja ovih tipova ponašanja kreiraju supkulture šutnje, kao devijantnog obrasca vrijednosti, uvjerenja i stavova koji daju prepoznatljiv oblik javnog djelovanja kolektiviteta prema prošlosti, masovnim zločinima i njihovim posljedicama.”

Najbrže rastuća ekonomija Afrike vs. najnerazvijenija zemlja Evrope

Danas je Ruanda, nakon Mauricijusa, rangirana kao druga najbolja država za poslovanje u Africi. Nadalje, Ruanda ima naprednu vladu u kojoj polovinu ministarskih pozicija obnašaju žene i zastupljene su sa 64% poslaničkih mjesta u parlamentu.

Gledajući unatrag, napredak koji je vidljiv u Ruandi rezultat je napora države da prevlada etničke razlike i podjele. S druge strane, Bosna i Hercegovina je ostala najsporije rastuća država u Evropi, veliki broj ljudi odlazi ka zapadnim razvijenim demokratijama zbog lošeg ekonomskog stanja i općeg nezadovoljstva. Trenutno, mediji uz pomoć političkih stranaka produbljuju mržnju i etničke podjele, umjesto da se fokusiraju na kreiranje mostova pomirenja između etničkih skupina u Bosni i Hercegovini. Stoga je potrebno kriminalizirati sadržaje koji poriču genocid i promovišu svaki drugi oblik govora mržnje u medijskom prostoru.

Bosna i Hercegovina i Ruanda imaju nešto zajedničko, a to je da su postgenocidna društva, ali politike pomirenja, razvoja i blagostanja za nove generacije su u potpunosti različite. Dok mladi Ruanđanin Mac studira u New Yorku sa željom da se vrati u svoju zajednicu i bude pokretač promjena, mladi Bosanci i Hercegovci namjeravaju otići i nikada se ne vratiti.


Tekstove s portala analiziraj.ba uz obavezno navođenje linka na izvorni tekst, dozvoljeno je prenositi tek 24 sata nakon objavljivanja

About The Author