SKUPI I ZASTARJELI JAVNI SERVIS KOJI NE SLUŽI GRAĐANIMA

Reforma sistema javnih emitera je neophodna. Ali reforma ne znači uvođenje novih, stranački ili etnički profiliranih kanala, nego tehničku, kadrovsku i profesionalnu modernizaciju

Dan nakon što je u Sarajevo stiglo pismo Evropske radiodifuzne unije (EBU), u kojem apeluju na ovdašnje vlasti da reaguju brzo i nađu rješenje za opstanak javnih emitera, Ismir Jusko, ministar prometa i komunikacija pri Vijeću ministara BiH, najavio je formiranje radne grupe koja će istražiti probleme i predložiti rješenja.

Jusko je govorio na poziv novinara BH Radio 1 u jutarnjem programu i njegova reakcija je ustvari jedina koja je stigla od nadležnih institucija kojima je pismo EBU-a upućeno. U pismu se izražava zabrinutost za budućnost Javnog servisa u BiH, te pozivaju nadležne institucije da, “što je moguće prije”, iskoriste svoja ovlaštenja i utiču na to da BHRT nastavi da radi, ali i da što prije pokrenu “opsežnu reformu u oblasti medija u Bosni i Hercegovini koji bi osigurali stabilnu budućnost za javne emitere”.

Niko im nije odgovorio

EBU se ponudio i za “svaku vrstu savjeta, asistencije i ekspertne pomoći kada je riječ o zakonima iz oblasti medija, uključujući i javnu debatu”, dodavši kako su spremni doputovati u Sarajevo “kako bi istražili rješenja za ovu tešku situaciju”. Niko im nije odgovorio niti su pozvani da dođu i pomognu svojim savjetima. Istina, eksperti EBU-a dolaze u BiH već godinama, ali nisu uspjeli doprinijeti reformi javnog servisa niti poboljšanju stanja na bilo koji način. Ne zbog manjka njihove ekspertize ili volje, nego prije svega zbog prekomplikovanog sistema za čiji opstanak nedostaje materijalnih sredstava, ali više nego bilo čega drugog – političke volje.

Javni RTV servis u BiH stvoren je pod uticajem međunarodne zajednice koja je u jednom periodu čak imala punu kontrolu nad sistemom javnog emitiranja u BiH. Naime, 1998. godine OHR je pozvao na formiranje javnog servisa, odnosno transformaciju postojećeg sistema koji je bio pod kontrolom vlasti. Nevoljko, tadašnji političari (od kojih su mnogi i danas u vlasti) ulaze u razgovore o formiranju javnog servisa, ali nisu uradili ništa da se to i desi, te je 2002. godine OHR nametnuo zakon kojim se formira sistem javnih emitera.

Te godine predstavili su set zakona kojim se definišu javni servis i njegova uloga. U narednom periodu, međunarodna zajednica je bila više nego uključena u rad s medijima, te su pored novca koji je upumpavan u sektor uvodili i pravila, a u slučaju javnog servisa, potpuno preuzeli kontrolu. EBU je bio rijetko konsultovan u tom procesu, a savjete su davali uglavnom “eksperti” koje su birali u OHR-u.

U jednom trenutku, javnim servisom upravljala je osoba koja čak nije govorila naš jezik, i nije poznavala okolnosti u zemlji, a sistem su gradili “stručnjaci” BBC-ja koji su, ustvari, prenosili model iz Ujedinjenog Kraljevstva u BiH, bez da su dali dovoljno truda da ga prilagode ovdašnjim okolnostima. Lokalni eksperti su minimalno konsultovani, a čak i kada jesu pitani za mišljenje, ono je rijetko uvažavano.

Tako međunarodna zajednica jednostavno nije prihvatila argumente da je sistem kakav predlažu skoro pa nemoguć u BiH. Nisu prihvatili ni upozorenja profesionalaca da uplitanje u rad medija kakav su imali nije ništa drugo nego nametanje kontrole na isti način na koji su to godinama prije rata, a onda i tokom i nakon, primjenjivali političari.

BBC-jevi stručnjaci su predložili strukturu kakvu imamo danas, s tim što je njihov plan podrazumijevao i formiranje korporacije koja bi upravljala sistemom i vodila računa o finansijskoj strani rada javnog servisa. Formiranje korporacije bi ustvari dovelo do formiranja jedinstvenog sistema koji bi djelovao na teritoriji cijele države. No, to se nikada nije desilo jer su lokalni političari, koji nikada nisu prihvatili postojanje javnog servisa koji je u službi građana, uradili sve da maksimalno ispolitizuju čitav proces. S vremenom, međunarodna zajednica je izgubila interes za medije te se povukla iz procesa stvaranja i jačanja javnog sistema, ostavivši sve u rukama ovdašnjih vlastodržaca, koji javni servis do danas tretiraju kao državni, tj. medij koji treba i mora biti pod njihovom kontrolom.

Ideja koja nikada nije zaživjela

Mnogo je veći problem što ideja javnog servisa, kakav je u brojnim evropskim državama, nikada nije zaživjela kako među političarima tako i među samim uposlenicima ili građanima. I to se jasno čulo i u izjavi ministra Juska koji je ponovo govorio o “državnoj televiziji”, a ne javnom servisu.

Agonija javnog servisa traje godinama, ali sve to vrijeme se nije desilo da građani daju javnu podršku opstanku i radu postojećeg sistema. Gašenje javnog servisa, ili ugrožavanje neovisnosti, u više je navrata u brojnim evropskim državama, čak i u regiji, bio povod izlasku građana na ulice. U BiH se to do sada nije desilo, niti postoji jaka podrška javnosti, ali ni profesionalnih krugova, za opstanak javnog sistema uopće. Apeli sa BHRT-a da će morati prestati s emitovanjem zbog finansijskih poteškoća, koji dolaze non-stop i godinama, kao da nikoga ne brinu.

U međuvremenu, priča o reformi sistema javnih emitera svodi se uglavnom na diskusije o formiranju trećeg – hrvatskog – kanala (što implicira da već postoje dva nacionalna kanala, što ne bi trebalo da je istina). Naime, dio političara u BiH ovo godinama zagovara. No, do sada nije jasno kakav bi bio program tog kanala, ko bi radio, i, što je najvažnije, kako bi se finansirao njegov rad s obzirom da je postojeći sistem pred gašenjem zbog dugova.

Svih ovih godina niko nije govorio o modernizaciji opreme, a još manje o profesionalizaciji i modernizaciji načina rada u sistemu javnih emitera. Čak ni zakon nije modernizovan ni usklađen s postojanjem novih medija i modernizacijom. Jedine promjene koje su unesene u postojeći zakonski okvir, a to je rađeno 2006. i 2008. godine, odnose se na sistem izbora upravnih odbora.

U brojnim analizama koje su radili autori portala Analiziraj.ba, ukazuje se baš na nedostatak profesionalizma i zastarjeli način izvještavanja i pristupa temama. Taj i takav pristup, pored ostalog, prioritet daje političarima, a ne građanima. Tako je vrijeme u informativnim emisijama ispunjeno informacijama o protokolarnim aktivnostima političara, međustranačkim razračunavanjima, a teme se biraju prema onom što pojedina politička opcija diktira u tom trenutku. Naročito su informativne emisije rijetko urađene tako da u centar stavljaju pitanja od javnog značaja, dok je zabavnih emisija, reklama i sporta više nego što si javni servis može i treba priuštiti.

Zastarjeli i neprilagođeni

Pri tome, ako pogledate portale javnih emitera, vidjet ćete koliko su oni zastarjeli i neprilagođeni novim tehnologijama i medijima.

Koliko je javni servis u službi javnosti pokazuje i činjenica da ne postoji služba za sugestije i žalbe građana, što svaki javni servis treba da ima. Odnosno, postoji samo na RTRS-u, ali je upitno koliko direktori i urednici uzimaju u obzir ono što građani pišu. No, veće je pitanje da li bi se građani uopće odlučili na ovakav način intervenisati u rad sistema za koji ne osjećaju da radi u njihovom interesu?

Pri svemu tome, opstanak javnog servisa je izuzetno skup. U našem slučaju i mnogo skuplji nego što bi trebao biti, a jedan od razloga je što sva tri emitera unutar sistema imaju više zaposlenih nego što im je potrebno. Na primjer, BHRT je tokom 2015. godine imao 875 zaposlenih te su trošili 50 posto budžeta na plate. Samo ured generalnog direktora broji više od 60 osoba i košta oko dva miliona godišnje, barem prema izvještaju iz 2015. godine.

Na kraju, reforma sistema javnih emitera je neophodna. Ali ne takva koja će podrazumijevati uvođenje nacionalnih kanala – jer to nije reforma – nego ona koja će podrazumijevati modernizaciju i profesionalizaciju. Na tome moraju insistirati građani, javnost i uposlenici. Javnost treba emitere kojima može vjerovati i u njih se pouzdati, ali i koji im izlaze u susret tako što čine program relevantnim, ali i lako dostupnim. Postojeći sistem uskoro neće biti ni zanimljiv ni relevantan.