Na OBN-u se pojavio zanimljiv TV projekat „Heftarica“ koji potpisuje Senad Avdić, najavljen kao veteran i prvak bh. novinarstva. S drugim bismo se mogli složiti, ali s prvim teško. Avdić, koliko god ga iskustvo i godine ubrajaju u veterane, teško da se može, sportskim rječnikom kazano, staviti u kraj među prekaljene majstore koji griju klupu. Ono što on saopštava o političkoj gunguli u svojoj TV ispovjedaonici, kao i u nekoliko posljednjih tekstova, otkriva nam da je urednik nekada velike Slobodne Bosne na riječima i dalje oštar, precizan i sočan. Baš taj posljednji pridjev možda najbolje opisuje njegove majstorije.

Veteran ili influenser?

Naime, Avdić u nepopravljivo dosadnom TV formatu krajnje neatraktivne scenografije (sjedi za stolom i laptopom u nečemu što nalikuje na kućnu atmosferu) čita svoje tekstove i osvrte na prethodnih sedam dana. Dan za danom. Rečenicu za rečenicom. Istinski doajen našeg novinarstva, a kojeg bismo mogli nazvati slobodnomislećim, kako je čeznutljivo za slobodom svojim imenom vapio i njegov ugašeni nedjeljnik u jednoj prilično neslobodnoj zemlji, ne mari kako čita ono što čita. Njegov glas i ton su prava mala rapsodija antitelevizije. Avdić je sve ono što televizija mrzi. Čita u jednom ili sličnom tonu. Na mahove se naprežete da ga razumijete. Ne naglašava. Statičan je i vizuelno nezainteresovan. Jedino što vam nudi je, e sad pazite, sadržaj. Riječi i sadržaj. I tu se njegova antitelevizičnost okreće protiv same sebe i šarmantni genije pisane riječi postaje odjednom atraktivan i prijemčiv, čak i u TV formatu, koliko god bio statičan. I taj salto mortale pravi na suvi kvalitet. Ili suvu tehniku veterana koji još uvijek može prediblati cijeli teren (ili TV nebo) onim što najbolje umije – pisanjem.

To je inače u eri influensera i društvenih medija sve popularniji zanat, ali sa sve manje zanatlija. Avdić se u formatu sedmične retrospektive otkriva kao harizmatični influenser kojeg želite slušati (njegove emisije se daju i na društvenim mrežama), uprkos svim manama nezavodljivog i jednoličnog ambijenta iz kojeg se javlja. I to samo jer želite čuti šta to on ima reći. Njega će tako i dalje slušati i gledati oni koji su ga voljeli čitati u Slobodnoj Bosni ili u novim digitalnim oblicima, ali je moguće da će iznaći i novu, mlađu publiku koja će fore radi poslušati nekog smiješnog lika koji, zamisli, fakat ima šta reći.

Njegovo visočanstvo – sadržaj!

I sad konačno dolazimo do onoga u čemu je majstor svog zanata najbolji. Sadržaja. Avdićeva hefta i njegove sočne žaoke naslanjaju se na vijesti iz dnevne, lokalne, kantonalne ili svjetske politike koje on potom boji neobičnim pogledima, asocijacijama i referencama. Od njega tako možete čuti zašto uz Emira Kusturicu ide pojam militantnog nihilizma, uz Biseru Turković revijalnog patriotizma, a uz Mustafu Cerića panislamističkog klana. On objašnjava zašto je pošast rusofobije promašena i provincijalna, kao i svaka bitka protiv kulture, pa onda šeta po istoriji sve do Winstona Churchilla koji je rekao – ako ćemo kulturi budžet zakidati, zašto smo se onda borili. Avdić se u svojim televizijskim poslanicama, jednako kao u najboljim kolumnama, sa lakoćom rasipa burleskama i komičnim poređenjima, pa tako političku irelevantnost HNS-a izjednačava sa Bijelim dugmetom bez Gorana Bregovića. Nula. Čista ništica. Samo što je u našoj političkoj realnosti to Bijelo dugme bez Bregovića stvorio sam Bregović, dodao bih.

Avdić, kao TV komentator koji ubrizgava ljepotu pisane riječi u format malog ekrana koji ne trpi raskoš pisanoga, nije samo stilski dotjeran tehnikom prekaljenog novinara. On pokazuje i zašto mu u naslovu još stoji da je prvak novinarstva. Slobodnomislećeg, ponovio bih. Zato što je on jedan od rijetkih novinara i hrabrih javnih intelektualaca koji će glasno reći i objasniti da se sarajevska politička elita divi Dodiku. Jer, kako bilježi, „nema gluposti, političke, poslovne, sad vidimo i sportske, koju radi Milorad Dodik a koja ne impresionira sarajevsku patriotsko-političku elitu“. On je to dokazao na primjeru SDP-ovca koji bizarno poziva da se da javni novac KK Bosna Royal jer kanda ne može se dopustiti da seoski klub Igokea vlada košarkaškim nebom pored nekadašnjeg prvaka Evrope.

I da zaključimo, u svom TV izletu Avdić je raskošan, zanimljiv i lucidan. Svojom harizmom asa koji se samo predstavlja kao veteran, a zapravo izbacuje fazone kao pisac u najboljim godinama, kamuflirao je sve ono što ga ne čini televizičnim. U njegovim TV govorima slušamo ono što bi mnogi od nas željeli i dalje da čitaju na masnom papiru, jer sramota je da Bosna nema Slobodnu Bosnu. Ugledni nedjeljnik bogatog sadržaja, zajedljivih naslova i provokativnih naslovnica, kojeg se boje političari i u kojem se mogu čitati bravure autora kao što je Senad Avdić. Ukratko, to je najbolji udžbenik iz kojeg mogu učiti studenti novinarstva.

Napomenimo još da se u „Heftarici“ Avdić otkriva kao izvrstan politički biograf koji je u stanju da kroz nekoliko poteza skicira i portretiše političke silnike koji već decenijama okupiraju našu pažnju. Možda i zbog toga što se njegovo lično iskustvo, znanje i pamćenje pokazuju kao hodajući arhiv uredno posloženih spisa. Da je tako, pokazao nam je kada je zaronio u čudesni svijet Mustafe Cerića koji sada poziva Čečene da se odreknu Putina dok je do juče u Groznom slavio Moskvu u antizapadnom bijesu. Da je tako, uvjerio nas je i kada je objasnio Dragana Čovića čiju šutnju o Ukrajini poredi sa šutnjom o Starom mostu. Jer iako TV Avdić govori o minuloj hefti, on kao pravi hroničar ne zaboravlja ničije rane radove. Autor ovih redova je uvjeren da bi Senad Avdić s lakoćom mogao napisati političke biografije mnogih naših savremenika. Samo je pitanje da li su oni vrijedni pažnje plodnog erudite koji umije objasniti mnogo složenije fenomene. No, zato je Avdić vrijedan pažnje (TV) publike. Pa i kada čita svoje tekstove onako kako je njemu volja.

Aferim, majstore!