Tako kompleksna priča kakva je ona o usvajanju akciza nije mogla proći bez prvorazrednih spinova
Većina političara i političarki koji su prošle sedmice glasali za uvođenje akciza na gorivo držala se slogana po uzoru na “Misli lokalno, djeluj globalno”: “Misli akcizno, govori koncizno”. Tako je u dobrom dijelu javnih nastupa nakon cijelonoćne parlamentarne sjedeljke priča vođena oko opštih mjesta kakva su prosperitet, nova radna mjesta i privlačenje stranih investicija. Dobar primjer konciznog spina bez pretjerano očite hiperbole došao je iz reda zastupnika i zastupnica SDA. Nermina Kapetanović je u toku svog gostovanja na N1 18. decembra rekla da ovaj zakon “predstavlja jedan od bolnijih poteza, traži izvjesnu odvažnost, smjelost većine”. Sama ova rečenica bi zahtijevala analizu dužine čitavog teksta, ali ipak nije dosegla parametre onoga što nam je priredila zastupnica HDZ 1990, Diana Zelenika.
Zelenika, čija je stranka bila protiv sve do priče o Wigemarkovim kolačima, prvo je iskoristila priliku da se obračuna s opozicijom, čije je predstavnike optužila da “hoće da nas vrate u srednji vijek”. Ova izjava je na kraju ostala u sjeni mnogo problematičnije rečenice, kojom je Zelenika svoj glas za poskupljenje goriva pravdala pričom o tome da to otvara vrata nikom drugom do – Ikei. Ikea, švedski proizvođač namještaja za nižu srednju klasu sa aspiracijama ka višoj, tako je u argumentaciji Zelenike postala opravdan razlog za glasanje za Zakon o akcizama. “Postoji mogućnost da dođe i Ikea, a to je nama ženama važno”, rekla je Zelenika za N1 15. decembra. I ostala živa.
Imidž žene
Za zastupnicu – dakle, ženu – koja se hvali “dosljednosti evropskim vrijednostima” svoje stranke, vrlo je upitno da li je razmislila šta sve implicira rečenica u kojoj je Ikea važna “nama ženama”. Sigurno nije uzela u obzir da imidž žene kao kućanice nije evropska vrijednost. Uzet ćemo samo primjer Švedske – upravo države iz koje dolazi Ikea – čija je vlada odlučila da će njihova spoljna politika biti feministička, te je, ilustracije radi, svojim ambasadorima i ambasadorkama zabranila učešće na javnim funkcijama, poput sastanaka i okruglih stolova, na kojima prisustvuju samo muškarci. Još je manje izgledno da je Zeleniki možda palo na pamet da postoje i muškarci koji rado odu u Ikeu. Nije baš jasno ni da li je, ako je možda i pomislila na muškarce, razmišljala o tome da ti muškarci isto tako mogu biti bilo kakvog seksualnog opredjeljenja, ili se i tu potkrao neki stereotip. Ali nećemo se baviti frojdovskom analizom rečenog: sve je to manje važno od Zelenikinih javno iznesenih aspiracija i vrijednosti za koje se očito ne samo zalaže, već i otvoreno bori. Prva stvar o kojoj je morala promisliti jeste to da kupovna moć prosječnog Bosanca i Hercegovca, pardon, prosječne Bosanke i Hercegovke, nije ni blizu takve da bi se mogao ili mogla radovati dolasku Ikee poput nekoga sa zastupničkom platom. Štaviše, sve su šanse da će naši građani i građanke umjesto tepiha ili vaze iz ove firme morati da se odluče za hljeb na stolu.
Naime, projekcije Direkcije za ekonomsko planiranje Vijeća ministara BiH, kada su u pitanju posljedice sprovođenja Zakona o akcizama, upravo dokazuju da građane i građanke BiH prije svega očekuju nova poskupljenja, dok će životni standard prema svemu sudeći u narednom periodu ostati isti. Sam CPI (“Customers’ Price Index”, Indeks potrošačkih cijena) trebao bi porasti 1,2 posto, dok po komponentama te brojke variraju od 0,4 posto, koliko će porasti cijene hrane i bezalkoholnih pića, preko 1,2 posto, koliko će poskupiti stanovanje, voda, struja i plin, do rekordnih 7,1 posto, koliko se očekuje da će porasti cijena transporta. Situacija postaje još složenija kada se uzme u obzir da, primjera radi, u navedeni rast cijena hrane spada cijena brašna, koje je osnovni sastojak drugih prehrambenih proizvoda. Tako se, kao i pri drugim poskupljenjima osnovnih sirovina, može očekivati “domino efekat” masovnog poskupljenja svih proizvoda na koje će uticati novi akcizni nameti.
Neka cvjeta hiljadu radnih mjesta
S druge strane, jasnih i direktnih indikatora ekonomskog napretka, osim navodnih hiljadu radnih mjesta, što za zemlju od 3,5 miliona ne znači skoro ništa, nema niti može biti ako je jedina svrha akciza izgradnja infrastrukture, tj. specifično puteva. Ako se vodimo logikom koja nam se nametala od pobornika akciza od početka, i prihvatimo da olakšavanje transporta roba i usluga vodi prosperitetu, trenutnim trendom građenja cesta u BiH mi taj prosperitet nećemo doživjeti. Vrlo je upitno kojim tempom i kojim novcem će se ta najavljena infrastruktura graditi, ali dovoljno je uzeti primjer dionice Lašva-Travnik, o kojoj je još u martu ove godine govorio direktor Autocesta FBiH Adnan Terzić.
Terzić je u intervjuu za Klix 26. marta najavljivao ambicioznih 145 kilometara autoceste i 24,5 kilometara brze ceste do 2021. godine, te kao krunski dragulj svojih tvrdnji da se na svemu radi itekako ubrzano naveo da na ljeto počinje prva faza gradnje brze ceste Lašva – Nević polje – Travnik. Tih 24 kilometra u vrijednosti od oko 183 miliona eura zatim su bili predmet sastanaka Bakira Izetbegovića u funkciji predsjedavajućeg Predsjedništva sa čelnicima Srednjobosanskog kantona krajem maja, kada je “na ljeto” odjednom postalo “u 2017.”, a Izetbegović iznio vrlo interesantna razmišljanja o tome gdje naći sredstva za ovaj projekat, za koja se već tada počelo govoriti da ih vjerovatno nema. “Naravno da je bolje tuđim novcem graditi, ali mi možemo tu raditi i kombinaciju. Ta je cesta vjerovatno isplativa ili je na granici isplativosti. Prema tome, država može nešto malo da doda, ne mora sve sama da se zadužuje, ne mora sve sama da gradi. Naći ćemo neku kombinaciju”, rekao je tada Izetbegović.
Do avgusta, kombinacija se zakomplikovala, pa se prvo pričalo da će se ta dionica finansirati iz friško naplaćenog Klirinškog duga, a zatim je doveden u pitanje i kompletan projekat. Tu se ponovo javio Terzić, koji je rekao da se čeka druga tranša kredita od MMF-a, te da se dobilo obećanje, ali da novca nema. Tek se rebalansom budžeta početkom decembra došlo do djelimičnog rješenja, kada je od potrebnih 183 miliona eura, 100 miliona ovaj put konvertibilnih maraka došlo upravo iz Klirinškog duga. Šta ćemo za ostalih 250 miliona KM? Godinu dana poslije, ne znamo. Isto kao što je moguće da se ispoštuje i sada već okvirni rok za puštanje ove brze ceste u promet 2019. godine. U međuvremenu, cesta od Lašve do Travnika je konstantno blokirana kilometarskim kolonama, te se ovim načelno magistralnim putem saobraćaj odvija prosječnom brzinom od 60 kilometara na sat, na šta se jedino može reći: dobro došli u 21. vijek u Bosni i Hercegovini!
Krunski dragulj tako je postao krunski primjer kako disfunkcionalnosti vlasti, tako i generalno lošeg upravljanja vremenom i sredstvima, i poprilično doveo u pitanje tvrdnje onih koji žarko žele te stotine kilometara autoputa, a koje bi nam, kako smo već pisali, donijele neviđen prosperitet i osnažile natalitet. Sve to, naravno, treba samo dočekati. U kolonama, bilo ka Lašvi, ili prema vani, na šta se odlučuje sve veći broj mladih.
Na stranu sva bijeda priče vlade koja nije izgradila ni metra autoceste, a koja se svodi na gramatičku kategoriju bosanskog pasiva, “izgradit će se”. Međutim, postoji pitanje na koje bi se od propagatora tako dalekosežne važnosti akciza u narednim godinama stezanja kaiša za opšte dobro morao tražiti odgovor. Naime, kako kaže stara i donekle izlizana doskočica, “Ratovati za mir je isto što i seksati se za nevinost”. Šta o tom najavljenom seksu za natalitet inspirisanim prosperitetom, a sudeći po Zelenikinim riječima, na švedskom namještaju, treba reći i misliti u državi u kojoj se ratovalo za novac?
