Samoregulacija medija u Crnoj Gori postoji samo na papiru. Kada neko pokuša koristiti mehanizme samoregulacije u praksi, pokaže se da nije vrijedilo truda

Samoregulacija u Crnoj Gori postoji, ali samo do trenutka dok neko ne “dirne” u nju. Postoji Medijski savjet za samoregulaciju (MSS). On okuplja medije mahom bliske vlastima, njih oko 20. Preostalih troje-četvoro većih i uticajnijih medija ima svoje ombudsmane. Formalno, sve je kako i treba da bude. U prilog tome ide i proljetos dopunjeni Kodeks novinara i novinarki Crne Gore koji su, možda po prvi put, zajedno dogovarale obje strane polarizovane medijske scene. Zajedno s predstavnicima OSCE-a, svi su se nadali ujednačenoj primjeni i tumačenju. To se nije desilo.

Kako samoregulacija izgleda u praksi, saznala sam sasvim slučajno. Nešto što je počelo kao pismo iskreno iznenađene i zabrinute čitateljke, u ovom tekstu će se završiti kao studija slučaja.

Spora i neučinkovita regulacija

Incident koji se desio u Podgorici zadnjeg dana avgusta, kada je jedna žena napadnuta na Željezničkoj stanici, natjerao me da pišem onima koji brinu o samoregulaciji Dana (njihovom ombudsmanu), Pobjede i Dnevnih novina (MSS-u). Kad su u pitanju Dnevne novine, žalila sam se na dva teksta. Gotovo tri mjeseca su bila potrebna da svi odgovori dođu do mene. Gotovo za svaki morala sam da intervenišem ponovljenim mejlovima, da ubjeđujem MSS da ono što sam napisala jeste žalba i da tražim odgovor, a od Dana sam jedva dobila odgovor da odgovora nema.

Evo kako je bilo:

Muškarac je napao ženu rano ujutro 31. avgusta, nanio joj teške tjelesne povrede, a moguće i da ju je silovao. Prvi naslovi su nedvosmisleno govorili da se silovanje desilo, zatim da su je trojica silovala, ali je ta vijest kasnije izbrisana sa svih portala, da bi nekoliko sati nakon prvobitne vijesti bila objavljena izjava neimenovanih ljekara koji su tvrdili da silovanja nije ni bilo.

Do ujutro je cijela Crna Gora znala inicijale napadnute žene, gdje ona radi, na kojem radnom mjestu, odakle je, koliko ima godina, ko ju je od kolega našao nakon napada. Dovoljno podataka da puno ime i nije potrebno jer je njen identitet već otkriven, čime je prekršen član 9 Kodeksa. U smjernicama za njegovo tumačenje se, između ostalog, kaže: “Mediji ne smiju da otkrivaju identitet žrtava seksualnog nasilja ili da objavljuju materijal koji bi mogao da doprinese otkrivanju njihovog identiteta.”

Pobjeda je u izdanju od 1. septembra tvrdila da je napadač Rom i MSS je lako utvrdio da je, kao što sam i ja navela, prekršen član 4 Kodeksa koji nalaže da se rasa, vjera, nacionalnost i sl. spominju samo ako je to neophodno za potpunu informaciju u interesu javnosti. U suprotnom, šire se neprijateljstvo i mržnja. Upravo kako je Pobjeda uradila. Istu rečenicu su imale i Dnevne novine u tekstu “Podgoričanki slomljena vilica, ali nije silovana”, i ponovo je MSS utvrdio isto, ali Dnevne novine su tvrdile i da žena nije silovana, zbog toga sam ja imala dilemu da li je to uopšte vijest.

Velika većina građana i građanki Crne Gore tog dana nije silovana i pitanje je da li je i to trebalo da bude objavljeno. Zar slomljena vilica nije dovoljno atraktivna, zašto je “pojačavati” i s nesilovanjem? U MSS-u nisu dijelili moje mišljenje da je takvo pisanje neetičko. Zaključeno je da “naslov odražava sadržaj teksta, jer je žena neposredno poslije napada sumnjala da je bila i silovana, što je kasniji ljekarski pregled demantovao”.

Pobjeda se nije izjašnjavala na upit MSS-a o spornom tekstu, dok im je iz Dnevnih novina odgovoreno da su samo prenijeli izjavu koju su dobili u policiji.

Tri godine, aman, aman

Dan je tog dana otišao najdalje. Tekst “Čistačicu mučio, pa silovao” objavili su na naslovnoj strani i u crnoj hronici. U tekstu su i navodni detalji koje je žrtva ispričala policiji. Smatrala sam da je prekršen Kodeks i pisala ombudsmanu, koji je 80 dana nakon što je tekst objavljen odgovorio da nisam dobila odgovor zato što nisam imala pravo da podnesem žalbu. Niti sam silovana niti mi je neko ko jeste dao pismenu dozvolu da to uradim u njeno/njegovo ime. Dan je, ispostavilo se, podigao samoregulaciju na jedan sasvim novi nivo. Oni su početkom 2014. uveli institut ombudsmana koji od tada nijednom nije utvrdio kršenje Kodeksa. Poslovnik je tako napisan da je gotovo nemoguće ispuniti kumulativno sve tražene uslove i podnijeti validnu žalbu. Ombudsman mi je objasnio da moju žalbu nije mogao uzeti u zvanično razmatranje jer nije ispunila kriterijume te da mi nije odgovarao na mejl jer je mislio da sam se upoznala s Poslovnikom i sama to shvatila.

Preskočio je da kaže da je, takođe poštujući taj isti Poslovnik, mogao da pođe od uvjerenja da sam se obratila u dobroj vjeri i da se pozove na član 14, razmotri primjedbu i postupi po sopstvenom nahođenju i vrlo lako utvrdi očigledno – da je Kodeks prekršen.

Slijedeći logiku Dana, “mučena i silovana čistačica” je trebala, dan nakon što je brutalno napadnuta, da čita Dan i uoči da su se ogriješili o standarde novinarske profesije (jer se polazi od toga da svako zna kako glasi Kodeks) te da na formalan način podnese žalbu poštujući sve što je propisano članom 3 i na taj način da doprinos samoregulaciji crnogorskih medija. Ili da, znajući da može i nekog da ovlasti da to uradi u njeno ime, u stanju u kojem se nalazila, potpisuje ovlašćenje. Imajući sve ovo u vidu, ne čudi što za gotovo tri godine nikad nije utvrđena povreda Kodeksa i što mjeseci prođu prije nego im se neko obrati.

Interes javnosti da čuje trač

Zanimljivo je kako je MSS tretirao tekst od 31. avgusta pod naslovom “Sabrani tračevi detektiva iz Pljevalja”, odnosno boks “Ponovo se bavio Slavicom Jovanović i njenim sinom”. Slavica Jovanović bila je supruga pokojnog glavnog urednika Dana Duška Jovanovića, čije ubistvo iz 2004. nije rasvijetljeno. U tom boksu je “potegnuta” stara priča o očinstvu djeteta koje je bilo začeto, a nerođeno u trenutku ubistva Jovanovića. Smatrala sam da su prekršeni članovi 7 i 8 Kodeksa. I u smjernicama za tumačenje člana 8 Kodeksa je posebno istaknuto da su mediji obavezni da poštuju Konvenciju UN o pravima djeteta, dok član 7 nalaže novinarima da se “krajnje pažljivo odnose prema privatnom životu ljudi”.

Prema mom mišljenju, potpuno nepotrebno i suprotno Kodeksu (iako naizgled u afirmativnom kontekstu) ponovljena je vrlo neprijatna lična i porodična priča žene, a objavljena je i njena fotografija. Smatram da su Jovanovići mogli da budu pošteđeni makar tih nekoliko rečenica gnusne priče, iako je pokušano da se krivica svali na detektiva. Ovim tekstom nije donijeto ništa novo, ali se podsjetilo na veliku neprijatnost kojoj je Slavica Jovanović svojevremeno bila izložena, a sad i dijete koje je dovoljno odraslo da shvati o čemu je riječ i da mu bude, blago rečeno, neprijatno zbog toga.

MSS je u tom dijelu ocijenio da je postojao interes javnosti da se čuju i te informacije.

Ipak, u svojoj odluci MSS je otišao korak dalje i oglasio Dnevne novine krivim za nešto što se nije desilo – da su objavili fotografiju maloljetnika. Da zabava bude potpuna, i sama glavna urednica ovih novina prihvatila je odgovornost da su napravili prekršaj objavljivanjem fotografije maloljetnika – koju nisu ni objavili.

Tako je utvrđeno da je prekršen član 8 Kodeksa. Jasno je da niko od onih koji su odlučivali o krivici novinarke koja je pisala tekst nije otvorio novinu i pogledao o čemu se radi i kako sve to zapravo izgleda.

Priče o napadnutoj ženi i utvrđivanju već utvrđenog očinstva su samo djelić svakodnevnog kršenja Kodeksa. Iskoristila sam priliku da vidim šta se dešava kad neko pokuša da koristi mehanizme samoregulacije. Ne dešava se ništa.