Evropska unija raspravlja o Direktivi o autorskim pravima koja bi u velikoj mjeri promijenila dosadašnji način funkcioniranja interneta. Cilj je osnažiti proizvođače sadržaja, ali sloboda izražavanja i male kompanije mogu biti kolateralna šteta

Pod autorskim djelom u načelu se smatra originalna tvorevina nastala kao rezultat intelektualnog rada autora pojedinca. Autorska djela podrazumijevaju širok opseg pripadajućih prava autoru, i slobodno možemo reći da sve demokratije štite ova prava nacionalnim zakonodavstvima. Bosna i Hercegovina nije izuzetak i svojim Zakonom o autorskom i srodnim pravima pruža dosta temeljit zakonodavni okvir.

Direktiva o autorskim pravima

S razvojem novih digitalnih tehnologija pitanje zaštite autorskih prava postalo je mnogo teže za reguliranje. Priroda digitalnih medija omogućila je olakšan i veoma brz način kopiranja i distribuiranja autorskog sadržaja uz dodatne poteškoće identificiranja direktnog vršitelja radnje. Mnoge države su reformirale svoje zakonske sisteme kako bi oni jasno reflektirali svoju relevantnost i na digitalnu sferu. Ipak, transnacionalna priroda interneta nadilazi nacionalne jurisdikcije. Shodno tome, Evropska unija već godina pokušava uskladiti normativni okvir za sve zemlje članice kako bi sistemski zaštitila prava i slobode svojih građana u online svijetu. Nedavno usvajanje GDPR-a reflektira aktivnosti svih pružatelja online usluga, bez obzira na to odakle pružaju usluge.

Jedna od trenutno najkontroverznijih akcija na području EU jeste debata o reguliranju autorskih prava na internetu. Već odavno se autoriteti EU bave pitanjem razvoja jedinstvenog digitalnog tržišta i u vezi s tim jedna od reformatorskih akcija usmjerena je na zaštitu autorskih prava na internetu kroz predloženu Direktivu o autorskim pravima. Sadržaj ove direktive izazvao je oštre kritike online korisnika i pružatelja usluga. Posebno je indikativna činjenica da je tokom prvog glasanja za usvajanje ove direktive u Evropskom parlamentu došlo do raskola, gdje je 318 članova glasalo protiv, a 278 za, sa 31 uzdržanim glasom. Naredna runda glasanja rezervirana je za septembar ove godine.

Od ukupno 17 predloženih članova, dva su posebno kritizirana: 13. i 11, jer navodno pozivaju na kontrolu i filtriranje sadržaja i time negativno utječu na poslovanje malih online kompanija.

Dozvola, nadzor i kontrola

Prema inicijalno predloženom tekstu Direktive, provajderi online servisa imaju direktnu odgovornost da poduzmu potrebne mjere za osiguranje poštivanja ugovornih obaveza s autorima u vezi s korištenjem njihovih autorskih djela. Imajući u vidu izbor riječi koji se koristi, prostom interpretacijom možemo zaključiti da Direktiva u ovom kontekstu ne pravi distinkciju između bloga, web stranice ili socijalne mreže.

Posebno predloženi sadržaj člana 13 kazuje da odgovornost za kontroliranje autorskog sadržaja sada leži direktno na vlasnicima online servisa, a ne na direktnim izvršiteljima predmetne radnje. U praksi bi ovo značilo da, npr., dobro poznata online enciklopedija Wikipedia, čiji sadržaj uređuju krajnji korisnici, snosi direktnu odgovornost za potencijalno kršenje nečijeg autorskog prava u okviru teksta koji je na njoj objavljen. Nedvojbeno, Google, Facebook, Twitter i slične velike kompanije također imaju direktnu odgovornost za sadržaj koji dijele njihovi korisnici. Kao instrument za provođenje ove odredbe, Direktiva predviđa softverski filter koji bi automatski detektirao neovlašteno korišteni sadržaj. Ovakva praksa svakako nije nemoguća. YouTube, npr., već godinama koristi takav instrument koji se zove Content ID, ali odgovorni navode da im je trebalo čak 11 godina da razviju ovako sofisticiranu tehnologiju i da ona i danas iziskuje ogromne finansijske resurse i nije uvijek precizna. Imajući ovo iskustvo u vidu, mnogi su mišljenja da Direktiva favorizira bogate velike kompanije koje sebi mogu priuštiti tehnološku adaptaciju svojih poslova nauštrb malih kompanija, za koje bi usvajanje ove direktive značilo i zatvaranje poslovanja. Član 13 potcrtava postojanje ugovorne obaveze, što znači da bi kompanije koje služe za objavljivanje sadržaja autora – trećih lica trebale imati dozvolu za svako referiranje na nečije autorstvo.

Neki od kritičara smatraju da bi usvajanje ove odredbe ugrozilo i ustaljeni način komuniciranja na internetu putem takozvanih memeova, koji kao bazu koriste neke od prepoznatljivih slika ili poznatih citata. Tako bi instrumenti za online izražavanje kao što je, npr., dobro poznati Grumpy Cat meme, ili poente koje redovno pravimo uz pomoć efektivnih citata na pozadini gdje Leonardo DiCaprio nazdravlja čašom martinija kao Jaz Gatsby mogli pasti u zaborav. Svakako, moguće je da svaki korisnik napravi svoju fotografiju, doda svoj citati i plasira meme kao svoj autorski rad na neki od portala uz dozvolu korištenja.

I konačno, nametanje pozitivne obaveze provajderima za poduzimanje potrebnih mjera je arbitrarna i itekako neprecizna formulacija, koja u praksi može dovesti do različitih interpretacija i praksi.

Porez na linkove

Član 11 predložene direktive kazuje da će zemlje članice osigurati izdavačima novinskih izdanja pravo na reprodukciju i pravo da objavljuju sadržaje javnosti, te u tu svrhu servis provajderi trebaju osigurati fer i proporcionalnu naknadu za digitalnu upotrebu njihovih novinskih publikacija koje su stare do dvadeset godina. Direktiva se ne odnosi na legitimnu i nekomercijalnu upotrebu novinskih publikacija od individualnih online korisnika.

Pitanje naknade, u javnosti ustaljen termin „takse“, na objavljivanje dijelova originalnog novinskog teksta dosta je neprecizno, jer prema trenutnoj verziji ovog člana naknada bi se plaćala čak i za dijelove novinskih publikacija koji se pojavljuju kao „preview“, odnosno „snippet“, kada se podijeli link na nekoj socijalnoj mreži, ili kada se dobiju rezultati pretraživanja. Naravno, teret plaćanja bi bio na pretraživaču ili, npr., socijalnoj mreži na kojoj treća lica dijele linkove za sadržaj ove prirode.

Inače, motiv za donošenje ovakve regulative je činjenica da mnogi novinski portali direktno ovise o poretku rezultata pretraživanja na web pretraživačima, što stvara disbalans u broju posjećenosti originalnog izvora informacije. Svakako, ovo se odnosi i na prisvajanje sadržaja sa socijalnih mreža ili raznih web stranica, uz tek referiranje na direktni izvor informacija putem hyperlinka.

Mnogi interpretiraju ovu odredbu kao brutalno limitirajuću slobodi širenja i pristupu informacijama, jer bi u praksi, npr., Facebook plaćao autorima sadržaja naknadu samo zato što je treće lice podijelilo ovaj sadržaj putem ove socijalne mreže.

Kritike javnosti

Prijedlog Direktive izazvao je snažne negativne reakcije u javnosti. Sedamdeset najutjecajnijih eksperata na području informacionih i komunikacionih tehnologija izdalo je zajedničko saopštenje u kojem osuđuju njen sadržaj. Italijansko izdanje Wikipedije je u znak protesta protiv Direktive čak blokiralo pristup ovoj online enciklopediji na jedan dan.

Tvorac World Wide Weba Tim Berners Lee i jedan od očeva interneta Vint Cerf mišljenja su da ovakvo reguliranje interneta direktno ga ugrožava i transformira njegovu globalnu prirodu – otvorenu i dostupnu svima – u instrument za nadzor i kontrolu. Oni i njihove pristalice smatraju da bi se ovom direktivom direktno ugrozilo pravo na slobodu izražavanja, pravo da se bude informiran, ali i pravo na dostupno obrazovanje.

Kako kazuje specijalni savjetnik Fondacije za elektronsku slobodu, mali biznisi bi bili kolateralna šteta ove prakse, jer provođenje Direktive povlači troškove koji se mjere stotinama miliona dolara, uključujući uspostavljanje softvera, ljudstva i, konačno, novčane sankcije.

Neki od članova Evropskog parlamenta smatraju da sporni članovi reguliraju filtriranje interneta, te ističu da je nerazumno očekivati od online servis provajdera da znaju šta nekoliko milijardi njihovih korisnika dijele kao sadržaj, te da preuzmu ulogu kontrolora i odgovornost za sporni sadržaj.

Ipak, ima i onih koji ne vide ništa sporno u ovim odredbama. Tako, naprimjeri, članovi EP-a koji su glasali za usvajanje ove direktive smatraju da online korisnici neće ništa izgubiti, jer će sve informacije i dalje biti dostupne – samo na svom originalnom izvorištu, i da nije neophodno da do te lokacije dolazite preko posrednika.

Nije teško zaključiti da je nastavljen obrazac prema kojem vlade pokušavaju zaštititi svoje građane tako što odgovornost za ponašanje trećih lica prebacuju na online kompanije, oslanjajući se na pomoć tehnologija. Evropski parlament će u septembru opet raspravljati o spomenutoj direktivi uz, nadajmo se, preciznije korištenje riječi i proporcionalno balansiranje zaštite prava i sloboda online korisnika, ali i svrhe online servisa.