Tolerancija kao posljednja linija odbrane

NOVA BLOG PRIČA

Tolerancija kao posljednja linija odbrane
Foto: Dragan Markovina/Facebook/Klix.ba

U osnovi svih naših kolektivnih relacija je konflikt.

Nacionalističke snage se za svoje redukcionističke ciljeve bore sukobljavajući se s drugim kolektivitetima. Kritičari takvog odnosa – videći da su nacionalizmi temljeno zlo – ustaju protiv ekstremnog svjetonazora, ali se protiv nacionalista također bore konfliktnim metodama i retorikama. I da stvar bude potpuno zaokružena, kritičari kritičara nacionalizma se – također videći u čemu je problem – protiv kritičara nacionalizma isto tako bore konfliktnim sredstvima.

Tako da je  u temeljima svih naših problema zapravo – sam konflikt. Ako ikad iko smisli neki efikasan, a nekonfliktan metod harmoniziranja društvenih odnosa, neku savremenu, integrirajuću verziju bratstva i jedinstva, e taj bi nas eventualno mogao spasiti.

Ovo ostalo, da citiramo velikog teoretičara Fikreta Abdića, svi zajedno možemo svezati mačku o rep. U osnovi budućih ozdravljujućih strategija trebala bi da bude tolerancija. Tolerancija je jedini mirnodopski metod i posljednja linija odbrane pred hordama nadrkanih konfliktaša. Ali ovdje je na lošem glasu, svi su toliko ratoborni da doslovno moramo zajedničkom životu da se učimo od početka.

Koliko god da bio prodoran, sukob je ipak zastario način mišljenja  koji generira samo nove animozitete, pri tome donoseći korist tek uskom krugu moćnika i njihovih dvorjanina. Ali teško ga je izbaciti iz stoljetnog ležišta. Kad se kolektivna svijest ušanči u jedan model mišljenja, ona od tamo ne izlazi bez minimum pet decenija tavorenja. A mi smo tek trideset i koju godinu u ovoj aktuelnoj. Povrijeđeni kolektivi nastavljaju vrijeđati druge zajednice čime se krug povrijeđenosti perpetuira bez šanse da se u dogledno vrijeme izađe iz njega.

Pri tome totalnu nestašicu tolerancije najviše plaćaju oni koji su najmanjen krivi za taj fenomen – mladi naraštaji. Oni rastu u atmosferi nepovjerenja i teško im je shvatiti da postoje drugačije postavke emocija i intelektualnih mogućnosti. Njihov je problem što arogancija dugoročno oštećuje genracije na provjerene i efikasne načine. Zatrovan prostor još će decenijama ostati zatrovan. Dekontaminacija je zahtjevan, skup i neizvjestan proces. Da ne kažemo projekt.

Kad bi se htjelo istinski posvetiti ozdravljenju, valjalo bi početi s autorefleksijom, tom prezrenom i do kraja prokazanim metodom. Nositelji vladajućih ideologija teško da će ikada prihvatiti takav način, u šta se možemo uvjeriti svakog dana. Ovdašnji je model dominantnog mišljenja jedna neprekidna vojna parada optuživanja drugih za sva zla koja pogađaju nas i sve naše. Antropolozi bi tu našli obilje materijala za koletkivno pamćenje kao selektivnu kategoriju, koja kroz sito zajedničkih emocija propušta samo jednu vrstu informacija. Što znači – i dalje je sve, da prostite, pod kontrolom.

About The Author