IZDVAJAMO

I šta je onda Sorrentinov Loro? To je ništa drugo do apologija moći. Ili dolce vita možda zaista šarmantnog i vječitog mladića koji zanosno, gotovo donkihotovski, vjeruje da je još mlad. Ali to je promašeno umjetničko djelo očito talentovanog i potentnog autora, i to ponajviše zbog toga što u njemu dominira estetika bez etike. Sorrentino kaže da voli likove koji su veći od života. Te bogate i moćne pojedince kojima zatim traži slabosti. Berlusconiju je pronašao divne i dirljive slabosti, uprkos svim gadostima i nepočinstvima koje on iza sebe ostavlja. Berlusconijev legat su kulturna i ekonomska pustoš, a u Sorrentinovom djelu sve se to minorizuje njegovim zabavnim karakterom. Baš kao u jeftinim komercijalnim TV programima. Filmska biografija slavnog Italijana se ne upušta u hrabrije razotkrivanje stvarnih odnosa moći. Ili još značajnije: ne upušta se u prikazivanje posljedica Berlusconijeve (anti)politike. Na mjestu gdje saznajemo kako živi običan svijet, dok premijer spašava brak ili zavodi jedva punoljetne djevojke, to nam se ukazuje kroz razorni zemljotres (dakle, kroz prirodnu, a ne društvenu nepogodu) iz kojeg on izranja kao plemenito i saosjećajno biće. I to dok starici bez krova nad glavom obećava nove zube, koje joj potom i šalje. Sve sa novim krovom nad glavom.