HRVATSKA 2018: Između sportskih uspjeha i političkih sunovrata

IZDVAJAMO

U godini na izmaku Hrvatska je postala svjetski viceprvak u nogometu, u tenisu je osvojila Davis Cup, a predsjednica je koristila prilike da parazitira na tužim uspjesima, rado je utrčavala u svlačionice i grlila uspješne sportaše. Stranka zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića na prošlim je parlamentarnim izborima u Sabor ušla s dvoje zastupnika, sada ih ima 12, mogao bi kupiti i većinu, kako je krenuo. Ratificirana je Istanbulska konvencije, protiv koje je histerizirala klerikalna desnica sa sumanutim tezama – uz ostalo, raspirivali su strah od miješanja muških i ženskih zahoda. Nastavljeno je iseljavanje, nemamo precizne podatke koliko je ljudi jedinu i vječnu Hrvatsku zamijenilo još vječnijom Irskom, hit destinacijom za novu emigraciju, ali egzodus nisu zaustavile ni predsjedničine žalopojke o Jugoslaviji kao tamnici mliječnih proizvoda u kojoj je postojao samo jedan jogurt.

HRVATSKA 2018: Između sportskih uspjeha i političkih sunovrata
Foto: Dimitar Dilkoff/Getty Images

Teško je utvrditi čije su afere pogubnije po državu: Kolindine ili Plenkovićeve. Hrvatska narednu godinu dočekuje u mračnoj atmosferi, punoj spletki i uzajamnih optužbi

Godina u kojoj se još jednom dokazalo da niti je HDZ-u pametno povjeriti novac i vlast, niti Crkvi djecu, u Hrvatskoj završava političkom dominacijom HDZ-a i Crkve. Izgleda da ne postoji tako traumatično iskustvo koje će Hrvate odvratiti od njihovih zabluda: koliko god bio velik ponor između doživljenog i onog u što vjeruju, oni ga svaki put uzalud pokušavaju preskočiti. Iz tog političkog mazohizma nastaje dojmljiv fenomen – nestabilni, ali i nedodirljivi vladari. Nema nikog tko bi ih srušio.

U 2018. godini HDZ-ova je vlast uspješno potvrdila sve loše što se misli o njoj: na raspad Agrokora, centralne točke koruptivno-rođačkog kapitalizma u Hrvatskoj, odgovorila je hitro i polutajno, operacijom čija je posljedica preusmjeravanje milijunskih iznosa u džepove probrane elite sačinjene od ljudi kojima je Vlada, u strahu od mogućih efekata pada Agrokora na kompletnu privredu, povjerila posao spašavanja koncerna udavljenog pohlepom bivšeg vlasnika. Proklamirani spasioci i borci za javni interes pokazali su se iznimno spretnima u vrlo privatnom profitiranju od spasilačke misije, a kada je cijeli postupak dospio u medije, aktualni premijer Andrej Plenković samo se elegantno oslobodio Martine Dalić, operativno angažirane na rješavanju problema Agrokora, učinivši je bivšom potpredsjednicom Vlade i ministricom gospodarstva.

Tko je gori: Kolinda ili Plenković?

Da nije bilo samog kraja godine, bila bi to jedina politička intriga iz vrha vlasti vrijedna bilježenja u rekapitulaciji 2018. No, na kraju godine predsjednica države Kolinda Grabar Kitarović odlučila se za prvo ambicioznije pospremanje svoga ureda još otkako je na početku mandata iznijela Titovu bistu: prvo je Vlado Galić, savjetnik za obranu i nacionalnu sigurnost, dao ostavku iz „moralnih i etičkih razloga“ – ovdje ćemo sebi dati za pravo pretpostaviti da su mu razlozi za odlazak iz ugodne predsjedničke službe sugerirani, jer je bio jedan od aktera tzv. SMS afere, paraobavještajne spletke koja, kako se čini, vodi do vrha vladajuće partije, točnije, do njezina potpredsjednika Milijana Brkića, nesklonog aktualnom stranačkom čelniku Andreju Plenkoviću. Afera se svodi na fabriciranje SMS-ova kojima se kompromitiralo probrane mete. Na primjer, Zdravko Mamić, prije nego što ga je dosuđenih šest i pol godina zatvora na Županijskom sudu u Osijeku zbog izvlačenja novca iz „Dinama“ natjeralo na bijeg u Bosnu i Hercegovinu, falsificiranim je SMS-ovima pokušao optužiti bivšeg državnog odvjetnika Dinka Cvitana za nedopušteno utjecanje na sud. Kada je afera pukla, ispostavilo se da je glavni autor lažnih poruka Franjo Varga, inače bivši informatičar Ministarstva unutarnjih poslova, stvorio i niz SMS-ova kojima je trebao kompromitirati Plenkovića, ali ih nije stigao gurnuti u javnost. Slučaj se zasad podgrijava na tihoj i tempiranoj medijskoj vatri, taman da pecka aktere i zagorčava im život prije nego što im političke karijere budu uništene.

Predsjedničin savjetnik

Možda malo preduga digresija dovela nas je i do drugog predsjedničinog savjetnika koji je ovih dana otpao. Zove se Mate Radeljić, počeo je kao novinar na Hrvatskoj radioteleviziji, plodnom tlu za razmnožavanje podobnih kadrova. Nakon nimalo impresivne novinarske karijere dao se u politiku te osvanuo uz predsjednicu kao glavni strateg njezina skretanja udesno i zatezanja odnosa s Vladom. Kumski je povezan s Velimirom Bujancem, desničarskom paranovinarskom zvijezdom osuđenom zbog plaćanja prostitutke drogom.

Ali, stiže izborna godina, Kolindi više od tragikomičnih desničara treba podrška HDZ-a i Plenkovića, a neće je dobiti s Radeljićem u blizini, pa ga se odlučila riješiti. To je, čitamo, učinjeno krajnje nespretno, vijest da je suvišan nije mu priopćila ona, nego stanoviti Davor Franić, šef kabineta SOA-e, nacionalne špijunske agencije. Ako je vjerovati Radeljiću, hrvatski 007 mu je objasnio da je, dobije li takav zadatak, spreman i autom se zabiti u nevoljnog Radeljića, kojemu je tek nekoliko dana potom i Kolinda objasnila da je suvišan.

Način smjene Radeljića otvorio je novu aferu s nizom pitanja: zašto se SOA bavi kadrovskim poslovima u predsjedničinim odajama? Čime je Radeljić zaslužio da bude predsjedničin savjetnik? Zabijaju li se agenti SOA-e zaista automobilima u predsjedničine stvarne ili navodne neprijatelje?

Vječna nada

Toliko o političkom vrhu. Dobro, još ćemo ugurati kratku priču o SDP-u, toj vječnoj nadi hrvatske politike koja u ona dva navrata kada je bila na vlasti nije ostvarila ni stoti dio očekivanoga. Desetljeća negativne selekcije i oportunizma okrunjena su izborom Davora Bernardića za predsjednika, a on je, sa suradnicima, učinio gotovo nemoguće: prema zadnjim anketama, srozao je stranku na treće mjesto iza lunatika iz Živog zida. Izgubili su osam parlamentarnih zastupnika, ali među SDP-ovcima još uvijek nije stvorena kritična masa nezadovoljnika. Čekaju još gore rezultate, a s aktualnim vodstvom ni četvrto mjesto nije nedostižno. Toliko o njima.

U godini na izmaku Hrvatska je postala svjetski viceprvak u nogometu, u tenisu je osvojila Davis Cup, a predsjednica je koristila prilike da parazitira na tuđim uspjesima, rado je utrčavala u svlačionice i grlila uspješne sportaše. Stranka zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića na prošlim je parlamentarnim izborima u Sabor ušla s dvoje zastupnika, sada ih ima 12, mogao bi kupiti i većinu, kako je krenuo. Ratificirana je Istanbulska konvencije, protiv koje je histerizirala klerikalna desnica sa sumanutim tezama – uz ostalo, raspirivali su strah od miješanja muških i ženskih zahoda. Nastavljeno je iseljavanje, nemamo precizne podatke koliko je ljudi jedinu i vječnu Hrvatsku zamijenilo još vječnijom Irskom, hit destinacijom za novu emigraciju, ali egzodus nisu zaustavile ni predsjedničine žalopojke o Jugoslaviji kao tamnici mliječnih proizvoda u kojoj je postojao samo jedan jogurt.

Nadalje, 2018. valja pamtiti i po tome što je nakon skoro tri desetljeća terora, prvi put jedan partizanski spomenik polomio vandala: neki Ante Ljubičić pokušao je, u ne baš trijeznom stanju, srušiti bistu Rade Končara na splitskim Bačvicama, ali mu je napadnuti drug primjereno uzvratio, pao po njemu i slomio mu nogu.

Bilježimo i blamažu s kupovinom vojnih aviona. Trebao je to biti sjajan posao Vlade i ministra obrane Damir Krstičevića, ali… Hrvatska je avione nabavljala od Izraela, a on ih je kupio od Amerikanaca, kojima se, međutim, nije svidjela ideja o preprodaji letjelica bez njihove suglasnosti, pa je posao zastao. Prema američkim procjenama, avioni vrijede 135 milijuna dolara, u Hrvatskoj se spominje kupoprodajna cijena od 500 milijuna. Otkud razlika, čitat ćemo u narednim nastavcima društvenih i političkih kronika iz Republike Hrvatske.

Neuspješna diplomatska ofanziva

Hrvatska se, naravno, glupo i uporno bavila Bosnom i Hercegovinom, o čemu smo više puta pisali. Tugu ovdašnje političke elite izazvalo je saznanje o izbornom porazu Dragana Čovića, poglavnika bosanskohercegovačkog HDZ-a. Umjesto njega, hrvatski član Predsjedništva BiH postao je Željko Komšić, što je potaknulo intenzivnu, ali i potpuno bezuspješnu hrvatsku diplomatsku ofanzivu.

Nego, gdje je Crkva, spomenuta na početku teksta? Evo je posvuda. Pišemo uoči katoličkog Božića okruženi svećenicima u novinama, na televiziji, radiju, portalima, iako je u 2018. izbio još jedan veliki pedofilski skandal sa splitskim svećenicima kao glavnim akterima. Objavljeno je nekoliko svjedočenja o franjevcu iz crkve svetog Franje koji je godinama seksualno maltretirao dječake, ali kao što je buknula, afera se ubrzo ugasila. Mnogi su slučajevi otišli u zastaru, a svećenik je poslan u penziju u Primošten. Strašna kazna.

U 2018. policija je uporno odbijala uvjerljive optužbe o zlostavljanju migranata, a pravosuđe se pokazalo nesposobno osuditi evidentnog nasilnika i zlostavljača. Detaljnije, nema smisla, ni prostora. Ništa od toga ne bi narušilo već napisanu i opisanu tezu o državi koja stabilno propada, pod sigurnim vodstvom svojih grobara. Sretna 2019. godina, iako će vjerojatno biti gora.

About The Author