Koliko znamo o ministru pravde u Vijeću ministara Bosne i Hercegovine Josipu Grubeši? Nije nevažno pitanje, jer on je „najbolji ministar u BiH 2018. godine“.

Gdje tražiti osnovne podatke o ministru nego na web stranici Ministarstva… Tu je sve navedeno: mjesto i datum rođenja (Prozor-Rama, 1978.), školovanje u Zadru i u Splitu, potom doktorska disertacija („Pouka latinskoga jezika u širokobriješkoj gimnaziji do 1945. godine“), profesionalna karijera (predaje na tri fakulteta Sveučilišta u Mostaru: Medicinski, Pravni i Zdravstveni). A tu su i tri retka o političkoj karijeri (sve u HDZ-u BiH).

Sva veza s pravom je to što Josip Grubeša „od akademske 2010/11 do danas“ predaje na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Ne piše što predaje sveučilišni docent i profesor latinskog jezika. Pravo i pravne nauke valjda ne? Ali to nije prepreka da član Predsjedništva HDZ-a BiH Josip Grubeša 2014. godine postane ministar pravde BiH. I ove godine, pri kraju ovog mandata, najbolji ministar u BiH u 2018. godini kojeg su izabrali čitaoci Nezavisnih novina.

Hoćemo li EU i vladavinu prava?

Šta je to što je „najbolji ministar“ u 2018. godini u BiH napravio što su prepoznali u Nezavisnim novinama? Pardon, u obrazloženju piše da su izbor napravili „čitaoci novine i portala Nezavisnih novina koji prati 1.500.000 čitalaca širom svijeta“.

Iako čita i taj portal, ovaj autor ne spada u tu masu „očaranih čitalaca“. Pažnju su mu privukle samo tri stvari u ovoj godini iza kojih stoji ministar Grubeša. Jedna izjava, jedan vrlo značajan državni dokument u nacrtu („revidirana strategija o procesuiranju ratnih zločinaca“) i jedna odluka i potpis, koji su izazvali čak i međunarodni skandal. Sve to izgleda dosta protivrječno, ali samo na prvi pogled. Sve je, ipak, u skladu s politikom partije koja ga je izbacila u vrh akademske i političke karijere i „sve je po zakonu“.

Prvo izjava. U ljetošnjem intervjuu za Dnevni avaz (prema citatu koji donosi mostarski portal Dnevno.ba), ministar Grubeša je izjavio da se sa neriješenim predmetima ratnih zločina „ne može tvrditi da je BiH spremna za ulazak u EU“. „Dok se taj proces ne okonča“, rekao je, „ne možemo ni pomisliti a kamoli tvrditi da je BiH zemlja vladavine prava i da je spremna za ulazak u EU kada i 23 godine nakon rata još nismo osudili sve počinitelje najtežih krivičnih djela, bez obzira na njihovu nacionalnost“. Ministar se, dakle, zalaže za vladavinu prava, za procesuiranje ratnih zločinaca, za usvajanje „revidirane strategije“ za rad na tim predmetima da bi se ubrzali ti procesi… Ko bi mogao imati išta protiv?!

Ali, prvo da vidimo kakva je ta „revidirana strategija“, koju je napravilo Ministarstvo i koja nije usvojena iako su svi odgovorni, pa i međunarodni faktori, uvjeravali javnost da je to „samo pitanje dana“. Revidirana strategija naime ima ključne nedostatke, o čemu piše najbolji poznavatelj i bh. oficir za vezu u Hagu Amir Ahmić. Evo u jednoj rečenici koji su ključni nedostaci tog dokumenta: napravljen je bez analize zašto prva strategija nije provedena, ne rješava probleme dvojnih državljanstava i regionalne saradnje, ne daje odgovore na ključno pitanje gdje su i kako su završili brojni predmeti koje je Haški tribunal proslijedio Tužiteljstvu BiH još 2004… Urađen posao, ali traljavo.

Dobrodošlica osuđenom ratnom zločincu

A sada o odluci i potpisu koji su našeg ministra (i nas, BiH, skupa s njime) obilježili ove godine. Do te mjere da je glavni haški tužitelj Serge Brammertz zbog toga uputio protestno pismo ministru Grubeši, zatraživši od njega izjašnjenje i, ponovno, prije dvije sedmice (10. decembra) u Vijeću sigurnosti UN o tome govorio optužujući dvije zemlje, Hrvatsku i naravno Bosnu i Hercegovinu, da „blokiraju procesuiranje ratnih zločina“.

Teške optužbe, ali s razlogom. Ministar Grubeša je naime prihvatio molbu osuđenog ratnog zločinca Marka Radića i 8. oktobra ove godine omogućio njegov transfer iz bh. zatvora u Hrvatsku. Prije toga je Županijski sud u Zagrebu prihvatio molbu ovog osuđenika i preuzeo izvršenje kazne u Hrvatskoj. Marko Maka Radić dobro je poznato ime zbog počinjenih ratnih zločina u logoru Vodno kod Mostara 1993/94. koja uključuju masovna zlostavljanja zatočenih civila, mučenja i silovanja. Sud BiH ga je 2011. godine osudio na 21 godinu zatvora. Radić i njegov branitelj uputili su žalbu Apelacionom vijeću Suda BiH i apelaciju Ustavnom sudu BiH i u obje te sudske instance zaključak je bio istovjetan: tokom postupka i izricanja kazne nisu povrijeđena njegova prava.

Nakon što je on prebačen u Hrvatsku, javnost je 2. novembra obaviještena da je Županijski sud u Zagrebu razmatrao i preinačio presudu Suda BiH i smanjio je sa 21 godinu na 12 godina i šest mjeseci jer „Hrvatska ne priznaje udruženi zločinački poduhvat kao institut“.  S obzirom na to da se Radić u pritvoru nalazi od 2. juna 2006. i da je mu je kazna drastično smanjena, on bi već ovih dana mogao izaći na slobodu. Ako u međuvremenu i nije… Očekivano, transparenti dobrodošlice odavno su postavljeni na zidovima u zapadnom dijelu Mostara.

Domaći ne razumiju, stranci nas vraćaju u sukobe

Na brojna negodovanja žrtava i javnosti Josip Grubeša je najčešće odgovarao da je to „obaveza BiH jer je BiH članica Evropske konvencije o transferu osuđenih lica“, da je „sve u skladu sa zakonom“, da tu „nema ništa prijeporno“… Svom zamjeniku, Neziru Piviću, koji je tu odluku javno osudio kao „samovolju ministra“ i svima koji su kritikovali njegovu odluku poručio je da „ne razumiju materiju i prikupljaju jeftine poene“.

Gostujući u emisiji Dan uživo televizije N1, ministar Grubeša je, uz ostalo, rekao da je „morao“ tako postupiti kad „osoba ima dvojno državljanstvo“. U drugom intervjuu objasnio je da „propisi ne reguliraju institut dvojnog državljanstva pa je i u teoriji i u praksi prihvaćeno da osoba bira u kojoj će državi čije državljanstvo ima izdržavati kaznu, uz ispunjenje ostalih uvjeta“.

Ministar Grubeša je u navedenom intervjuu za N1 TV pozvao bh. javnost da „obrati više pozornosti na budućnost“ i upozorio da „dajemo toliko prostora (‘stranim osobama koje imaju kontakte sa bh. stvarnošću i praksom’) da oni sada nama komentiraju šta bi mi trebali raditi. I konstantno nas vraćajući u neki permanentni sukob. Mislim da nam to ne donosi nikakvog dobra.“

Manje u izjavama ministra Grubeše a više u saopštenjima Ministarstva pravde, koje potpisuje Stanislava Marić, stručna savjetnica za protokolarne poslove i odnose s javnošću, govori se i u prilog programa „resocijalizacije zatvorenika“, „o drugim pravnim institutima kao što su pomilovanja, uslovni otpust, amnestija“, ali i o olakšanju „za državu, jer ne mora plaćati više troškove izdržavanja kazne“ (?!).

Od svih „argumenata“ posljednji je bezobrazan do bezočnosti!

„Bojim se da je nemoguće zadovoljiti žrtve“

Šta je sa žrtvama?

Nisu sasvim zaboravljene, ali su u drugom planu u odnosu na brigu o osuđenom ratnom zločincu. Da, treba priznati, i u odnosu na „brigu“ za državni budžet, koji ta vlast inače nemilice troši na sebe.

Ministar pravde u pismu Sergeu Brammertzu, kojeg očito ubraja u „one (strance) koji nas konstantno vraćaju u neki permanentni sukob“, spomenuo je uzgred i žrtve, uz ne baš prikrivenu lekciju glavnom haškom tužitelju (?!). „Određivanjem kazne nije moguće izvršiti reparaciju žrtvama“, kaže, „jer u našem zakonodavstvu ne postoji doživotni zatvor i svaki počinitelj kaznenih djela u konačnici mora izaći na slobodu u jednom trenutku. To je činjenica. U konkretnom slučaju imenovani je osuđen na 21 godinu zatvora, od čega je već pola odslužio. Bojim se da je nemoguće zadovoljiti žrtve kaznenih djela i da nam to ne može biti vodilja u postupanju u predmetima ratnih zločina.“

Sada je sve jasno: briga o žrtvama „ne može biti vodilja u postupanju u predmetima ratnih zločina“. Samo da ponovimo: u većini tih „predmeta“ riječ je o najtežim ratnim zločinima, a u ovom konkretnom slučaju – žrtve su bile izložene masovnim fizičkim zlostavljanjima, mučenjima i silovanjima. Pošto to „ne može biti vodilja u postupanju“, očito je „vodilja“ nešto drugo. Možda to što je navedeno u saopštenju Ministarstva: „resocijalizacija osuđenika“ i „drugi pravni instituti – pomilovanje, oprost, amnestija“?

Ministar Grubeša inače voli dijeliti lekcije svojim kritičarima, pa je i glavnog haškog tužitelja još jednom podučio da je „neutemeljeno ocjenjivati utjecaj moje odluke na povjerenje javnosti u pravosuđe i u Ministarstvo pravde BiH“. Nije propustio ni priliku da mu napomene primjere Biljane Plavšić, koja je puštena na slobodu nakon dvije trećine izdržane kazne, ili Vojislava Šešelja i Ante Furundžije… Takođe i da iznese svoj stav o postupanju Suda BiH, u čiju presudu on se kao ne miješa, ali ipak dodaje (u pismu Brammertzu) – da je „nesporno pravosuđe u BiH presudilo vodeći se činjeničnim opisom kaznenog djela i kaznama propisanim kaznenim zakonom koji nije vrijedio u vrijeme izvršenja kaznenog djela“.

Ograđivanjem u nastavku te rečenice da „zakon po kojem je presuđeno Radiću nije vrijedio u vrijeme izvršenja kaznenog djela“, ministar Grubeša je vrlo direktno iznio svoj stav o toj konkretnoj presudi Suda BiH.

Sud u Zagrebu presudio, naš ministar odobrio

Sve ove ograde, poduke i slične formulacije („morao donijeti tu odluku“, drugi „ne razumiju tu materiju“ i slične) samo su smokvin list za prikrivanje stvarnog odnosa prema osuđenom Maki Radiću. A ispod smokvinog lista – niz činjenica, političkih odluka i pitanja bez odgovora.

Samo šest i po mjeseci nakon presude Suda BiH, u oktobru 2011. godine Radić je na ličnu molbu prebačen iz zatvora u Zenici u zatvor u Mostaru. Ne treba ni objašnjavati kakav imidž ta dva zatvora imaju u javnosti i u stvarnosti… Odluku o premještanju potpisao je ministar pravde BiH Bariša Čolak na osnovu zakonskog ovlaštenja (svi ministri pravde od 2007. godine do danas su iz HDZ-a BiH.)

Premda Marko Radić ima dvojno državljanstvo, BiH i Hrvatske, ministar Grubeša je omogućio njegov transfer kao da je u pitanju stranac, jer se Sporazum o pravnoj pomoći u krivičnim predmetima odnosi isključivo na strance. Iako on u intervjuu za portal Klix.ba tvrdi da „propisi ne reguliraju dvojno državljanstvo“, činjenice govore drugačije. Upravo u Ugovoru između Republike Hrvatske i BiH o dvojnom državljanstvu, u članu 3. se naglašava da se „dvojni državljanin koji se nalazi na državnom području Republike Hrvatske, odnosno Bosne i Hercegovine, smatra isključivo državljaninom one ugovorne strane na čijem se državnom području nalazi…“. U ovom slučaju, dakle, Marko Radić je državljanin BiH.

Zagrebački Županijski sud je 31. augusta 2018. godine, na molbu Radića, donio presudu, prihvatio opis samo jednog krivičnog djela presuđenog u Sudu BiH (zločin protiv čovječnosti“), izbacio „udruženi zločinački poduhvat“ i smanjio kaznu sa 21 na 12 godina i šest mjeseci.

Dakle, 38 dana prije potpisivanja odluke o transferu u hrvatski zatvor. Ministar Grubeša je, prema tome, znao (ili je morao znati) za tu odluku. Ako ni to nije znao, morao je znati da Hrvatska „ne poznaje i ne priznaje“ to krivično djelo i − šta će uslijediti.

Sud u Zagrebu prekoračio ovlaštenja?

Ni to nije sve. U briljantnoj pravnoj analizi ovog slučaja, nezavisna istraživačica Gorana Mlinarević osporava i presudu Županijskog suda u Zagrebu jer je u suprotnosti s Evropskom konvencijom o transferu osuđenih osoba, na koju se poziva naš ministar pravde.

Hrvatski sud je, prema Konvenciji, u ovom konkretnom slučaju imao samo dvije mogućnosti: da prihvati presudu Suda BiH u cjelini ili da odbije zahtjev osuđenog jer nije ispunjen uvjet krivične odgovornosti za oba krivična djela za koja je suđen u BiH. Djelimično prihvatanje presude nije predviđeno i nije utemeljeno u Konvenciji.

Županijski sud u Zagrebu, dakle, nije mogao prihvatiti transfer osuđenog. Jednako tako ni ministar Grubeša ga nije mogao odobriti. Njegovo pravničko (ne)znanje nije nikakvo opravdanje.

Šamar Sudu i Tužiteljstvu BiH

U protestnom pismu ministru Grubeši glavni haški tužitelj je zatražio odgovor na dva osnovna pitanja – da li je znao da će doći do drastičnog smanjenja kazne i da li će zatražiti od Hrvatske da ga izruči nazad u BiH kako bi se presuda Suda BiH u cjelosti provela. Ministar nije odgovorio ni na jedno pitanje.

Na potezu je Tužilaštvo BiH jer su žrtve podnijele krivičnu prijavu protiv ministra pravde BiH. Prijavu je takođe podnio i Centar za suočavanje s prošlošću iz Zagreba (Documenta).

Medijski koordinator Documente Eugen Jakovčić je u izjavi za Al Jazeera Balkans rekao: „Ovo rade ljudi koji ne vode računa o institucijama Bosne i Hercegovine. Ako je pravosuđe Bosne i Hercegovine donijelo pravomoćnu presudu, postoje druge sudske instance, kao što je Europski sud za ljudska prava, koji može prosuđivati da li je sud u ovom predmetu kršio neka prava osuđenika, u smislu da je kazna velika, i slično. To je direktna pljuska svim tužiteljima, sucima i drugim ljudima koji su radili na ovom teškom predmetu.“

Je li ovaj šamar zaista stigao do Tužiteljstva BiH? Proći će skoro tri mjeseca, a nismo dobili nikakav odgovor.