Jedna od efikasnih i jednostavnih mjera kojima bismo mogli povećati šanse za mirnu i dostojanstvenu budućnost ne traži mnogo truda. Dovoljno bi bilo da – depolitiziramo stratišta.

U Prijedoru, na dan Bijelih traka, Fadilu Novaliću nije dozvoljeno da se obrati okupljenima. Šteta što se i u Srebrenici, 11. jula, niko nije sjetio da svim političarima, na čelu s Dritanom Abazovićem, uskrati mogućnost javnog govora.

Pogledajmo ključne činjenice: naš je bosanskohercegovački kalendar nažalost prepun tužnih i teških godišnjica, a mnogi od tih datuma obilježavaju se prigodim sjećanjima. Tim povodima, na mjestima stradanja okupe se porodice ubijenih, pa zatim aktivisti, pisci, slikari, filozofi, sociolozi, muzičari, etnografi, novinari, fotografi, glumci, režiseri, građani… I od sve te silesije najrazličitijih profila i profesija, samo se političari obraćaju narodu. Upitamo li se ikada, po kojem kriteriju? Ko ih je među tolikim svijetom izabrao da baš oni budu ti koji će prigodu obilježiti svojim mudrostima i nerijetko obezvrijediti i žrtve i njihovu patnju? (Na stranu sad činjenica da im govore obično pišu drugi.)

Većina prigodničarskih nastupa pati od nepopravljivih nedostataka – skupina su okoštalih, po stotinu puta ponovljenih fraza, često isijavaju organsku glupost, ima pojedinaca (podaci poznati internacionalnim komisijama za sankcije) koji ovakve povode otvoreno koriste za širenje mržnje, a kod nekih se animozitet prema modernoj političkoj misli i praksi može, da prostite, nožem rezati.

I fakat je zadnji čas da ih se upita – šta više rade tamo? Dokle će se baviti prošlošću dok nam sadašnjost kolapsira, a budućnost je toliko neizvjesna da na nju više niko i ne računa? Jedino da odu na obilježavanje masovnih ubistava koje su počinile njihove armade, to bi imalo smisla, sve ostalo je postalo tako degutantno, arhaično i besmisleno da ih je otužno gledati, pogotovo slušati.

Trebalo bi zato Christiana Schmidta ljubazno zamoliti da donese još samo jedan podzakonski akt i da zabrani pripadnicima specijalnih postrojbi političkih stranaka da vaze na godišnjicama stradanja. Da se konačno uhvate u koštac sa životom i svime što nas okružuje, a mrtve da puste rodbini i eventualno vjerskim službenicima. Kad smo čuli bilo koga od ovih naših profi naricatelja, tako zaglavljenih u prošlosti, da u intervjuima i javnim nastupima priča o nultim emisijama zagađenja, o digitalnim nomadima, električnim automobilima i punjačima, start-up projektima, pravima radnika, ozelenjavanju gradova, modernim, sekularnim formama obrazovanja prilagođenim 21. stoljeću, o politici kao servisu građana, o totalnoj digitalizaciji općina i ukidanju trčanja za papirima, o nabavci opreme za vatrogasce i hitne službe? Oni doslovno nemaju više ništa novoga reći povodom stradanja iz prošlog rata, ali živo nas zanima kojim će to sve ekonomskim projektima i političkim strategijama podići standard ljudi u narednih 12 mjeseci. Međutim i nažalost, uskoro su izbori i slutimo da će ovaj problem samo da se intenzivira, tj. mrtvi će izdominirati političkim narativima i porukama, a živima šta Bog da.

Gosn. Schmidt, još dok vas nisu otjerali, a dvije trećine našeg političkog korpusa radi intenzivno na tome, depolitizirajte stratišta, dovršite posao koji ste započeli i onda rahat napustite vukojebinu koja nije znala valorizirati vašu i prethodnikovu zabrinutost, niti procijeniti šta se krije iza nje.

A ne bismo imali ništa ni protiv neke kompromisne solucije, neka im se ostavi mogućnost, čak i obaveza, da dolaze na stratišta i godišnjice, time se povratnicima daje bitna podrška, ali nek ništa ne govore. Ima pametnijih i adekvatnijih govornika od njih.