Plenković i Milanović kao Tuđman
Zaglušujuća je politička buka kojom službeni Zagreb šuti na “puzajući državni udar”, kako su, u važnome zajedničkom tekstu za tacno.net od 1. srpnja, Dodikov zakon o opstrukciji Visokog predstavnika i Ustavnog suda BiH nazvali analitičari Edina Bećirević, Senada Šelo Šabić, Sead Turčalo i Vedran Džihić. Neupućeni bi se promatrač vjerojatno zapitao: kako je moguće da Hrvatska, članica EU koja tvrdi kako joj je susjedna Bosna i Hercegovina najvažniji vanjskopolitički prioritet, i čija se vlast običava razmetati tvrdnjom kako najbolje u Europskoj uniji poznaje situaciju u BiH, sada tako upadljivo šuti na potez koji su osudili i EU i SAD i svi protivnici podjele BiH, a bošnjački član Predsjedništva BiH Denis Bećirović čak nazvao “ponavljanjem protuustavnih metoda ratnog zločinca Radovana Karadžića”.
I pritom valja imati na umu da “puzajući državni udar” naknadnom intervencijom Christiana Schmidta nipošto nije zaustavljen. Nakon što je Visoki predstavnik ukinuo izmjene zakona kojima je Narodna skupština Republike Srpske zabranila provođenje odluka Ustavnog suda BiH i odluka Visokog predstavnika, Milorad Dodik dodatno je zaoštrio svoje prijetnje: zloupotrijebivši obilježavanje partizanske bitke na Kozari u korist svoje nacionalističko-secesionističke opsesije, Dodik je u nedjelju upozorio kako ne kani stati: ide, kaže, do kraja, jer navodno nema drugog izbora. Odluke Christiana Schmidta nisu ga pokolebale, a RS će svoje odluke nastaviti provoditi, ma što Visoki predstavnik činio. Štoviše: ubuduće Dodik u entitetskom parlamentu kani zakonski zabraniti djelovanje Suda, Tužiteljstva i policijskih agencija BiH te osnažiti crtu razdvajanja entiteta, pretvarajući je u faktičku granicu, a sve kako bi dokazao da je “Republika Srpska država” koja će se jednog, ne tako dalekog dana, ujediniti sa Srbijom. Nema, dakle, ni najmanje dileme: Dodik je jasno najavio što kani učiniti, kao što je svima objavio da je za svoje nakane spreman platiti baš svaku cijenu – u tuđim životima, naravno. I neka zato nitko ne kaže kako nije znao: stvari su jasne da jasnije ne mogu biti – Dodik je vlastitu zemlju doveo pred konačni obračun – podjela zemlje ili konačni poraz srpskih secesionista.
A vlasti u Zagrebu šute, kao da se baš ništa ne događa. Zatvorena u balonu samohvale zbog navodno važne desete obljetnice članstva Hrvatske u EU, Plenkovićeva vlada očito ne vidi da ovakvo, kakvo-takvo europejstvo Hrvatskoj vrlo malo znači, sve dok u susjedstvu bjesni politički požar ovakvih razmjera; a značit će joj još i mnogo manje dobije li zapadnu granicu Velike Srbije na stotinjak kilometara od Zagreba, što Milorad Dodik ostvaruje iz petnih žila, a da mu Zagreb u tome ne čini baš nikakve probleme. Štoviše: zapanjujuća je, upravo zloguka šutnja i ravnodušnost kojom Andrej Plenković i Zoran Milanović, zajedno s cijelim Hrvatskim saborom, ignoriraju otvoren, možda i konačni pokušaj rušenja BiH u koji je posljednjih tjedana još jednom krenuo Milorad Dodik.
Plenković o najnovijoj krizi dosad nije rekao ni riječi. Nije ni Zoran Milanović, premda je u subotu, 1. srpnja – tri dana nakon što je Narodna skupština RS usvojila zakon o opstrukciji Visokog predstavnika i Ustavnog suda BiH – boravio u Tomislavgradu, i ondje odlikovao brigadu HVO-a Kralj Tomislav. U Tomislavgradu hrvatski predsjednik, koji Sarajevo demonstrativno ignorira od samog početka svog mandata, ni riječju nije spomenuo razornu opstrukciju državnih tijela koje provode Dodik i Republika Srpska, ali je zato izrekao nekoliko rečenica koje se, promatrane u kontekstu trenutne krize i dosadašnjeg Milanovićeva odnosa prema Dodiku, teško mogu čitati drugačije nego kao implicitna podrška goropadnom banjalučkom secesionistu. Milanović, istina, jest rekao da “Hrvatska čeka BiH u EU”, ali dotad, kaže, “znajte da ste dio nas”.
(…)
Ne bi li, nasuprot tome, predsjednik Hrvatske sunarodnjake u Bosni i Hercegovini trebao ohrabriti i poduprijeti u njihovom zauzimanju za vlastitu zemlju? I ne bi li ih, u sadašnjoj krizi, prije svega trebao pozvati da se, zajedno s drugima koji žele sačuvati vlastitu domovinu, odupru secesionističkoj opstrukciji ključnih institucija vlastite zemlje? Dakako da bi. Ali Zoran Milanović to ne čini. On kao da čini suprotno: dolazi u susjednu zemlju bez da o tome obavijesti njezine državne vlasti; odlikuje ratne postrojbe HVO-a o čijoj ambivalentnoj ulozi u ratu nikada nije rekao nijedne suvisle riječi; i potom upućuje poruke koje bi, i u Sarajevu i u Banja Luci, mogli pročitati kao uvijenu potporu politici Milorada Dodika. Andrej Plenković pritom upadljivo šuti, prepuštajući Milanoviću da govori ono protiv čega on sam, očito, nema ništa – jer da ima, valjda bi rekao, kao što, u Hrvatskoj, ne propušta odgovoriti na svaku, pa i najmanju, Milanovićevu političku i osobnu provokaciju.
Današnja hrvatska politička klasa – na svim razinama vlasti ali, nažalost, i u opoziciji – pokazuje se fatalno nedoraslom razmjerima iznova raspirene regionalne krize. Kako je krenulo, treće desetljeće 21. stoljeća moglo bi se pretvoriti u reprizu hrvatske strateške katastrofe koju je Franjo Tuđman devedesetih prouzročio u odnosu na BiH: isto onako kako je on bio opsjednut podjelom susjedne zemlje, i kako je tom opsesijom produžio njezino razaranje za dvije ili tri preduge, dramatične godine, tako bi se Plenković i Milanović mogli pokazati opsjednutima tuđmanizmom samim, i time naprosto nesposobni da Hrvatsku, u najvažnijem vanjskopolitičkom pitanju njezine budućnosti, svrstaju na pravu stranu – na stranu očuvanja cjelovitosti BiH i pobjede nad velikosrpskim konceptom raspada zemlje, koji s vremenom može mijenjati sredstva, ali, kako vidimo, nipošto ne i krajnji cilj. Pokažu li se takva predviđanja točnima, posljedice tih Plenkovićevih i Milanovićevih političkih opsesija bit će toliko pogubne, da nam ne preostaje drugo nego se usrdno nadati kako nismo u pravu – svim očiglednostima usprkos. (Boris Pavelić, Tačno.net)
Za samo 48 sati na Threadsu prijavljeno 70 miliona novih korisnika
Na aplikaciji Threads je za manje od 48 sati prijavljeno 70 miliona novih korisnika, što je dvostruko više od 30 miliona, koliko ih je bilo u prvih 24 sata od pokretanja te aplikacije, prenosi Tanjug.
Vlasnik kompanije Meta u čijem vlasništvu je i Threads, Mark Zuckerberg, ocijenio je da je to daleko premašilo njihova očekivanja, prenio je The Guardian.
On je naveo da želi da ”ljubaznost” bude u fokusu privlačnosti aplikacije, pozivajući se na zabrinutost da je rivalska platforma Twitter, koja ima više od 250 miliona korisnika, postala previše neprijateljska za pojedince.
”Cilj je da ostanemo prijateljski nastrojeni dok se širimo. Mislim da je to moguće i da će na kraju to biti ključ našeg uspjeha. To je jedan od razloga zašto Twitter nikada nije uspio onoliko koliko mislim da je trebalo, a mi želimo da to uradimo drugačije”, rekao je on.
Twitter je ranije zaprijetio da će tužiti vlasnika Facebooka Marka Zuckerberga i kompaniju Meta zbog osnivanja nove platforme.
“Zahtijevamo da Meta odmah preduzme korake da prestane da koristi bilo kakve Twitterove poslovne tajne ili druge visoko povjerljive informacije”, naveo je Twitter.
Vlasnik Twittera Elon Musk ranije je, povodom lansiranja Threadsa, napisao na Twitteru da je “konkurencija u redu, varanje nije”.
Šta je Threads?
Slično kao Twitter, i ova nova aplikacija sadrži kratke tekstualne objave koje korisnici mogu lajkati, dijeliti i na njih odgovarati, iako se koriste drugačiji nazivi, pa se sada odgovori na tvitove zovu „odgovori na postove“ a tvitovi se zovu „threads“ (niti, teme).
Postovi mogu biti dugi do 500 znakova i uključivati poveznice, fotografije i videozapise u trajanju do pet minuta, kako stoji u postu na blogu Meta.
Jedina ključna razlika u odnosu na Twitter je ta da Threads ne uključuje mogućnosti direktne razmjene poruka.
Novi Metin proizvod pokrenut je u vrijeme kada je Muskovo haotično vlasništvo nad Twitterom dovelo do pitanja o budućnosti ove društvene mreže.
Može li Threads postati glavni komunikacijski kanal za slavne osobe, kompanije i političare?
„Bit će potrebno neko vrijeme, ali mislim da bi trebala postojati aplikacija za javne razgovore s više od milijardu ljudi. Twitter je imao priliku da to napravi, ali nije u tome bio uspješan. Nadamo se da mi hoćemo“, napisao je Zuckerberg u objavi na Threadsu. (Al Jazeera; Agencije)
KAKO NAS UMJETNA INTELIGENCIJA MOŽE UNIŠTITI: Evo 5 prognoza
Brojni su stručnjaci zabrinuti zbog prenaglog razvoja sustava temeljenih na umjetnoj inteligenciji. Donosimo scenarije u kojima bi se čovječanstvu zbog toga moglo crno pisati
Posljednjih mjeseci umjetna inteligencija je toliko brzo napredovala da su vodeći istraživači potpisali otvoreno pismo pozivajući na hitno zaustavljanje njenog razvoja i strožu regulaciju, strahujući da bi tehnologija mogla predstavljati duboke rizike za društvo i čovječanstvo. O kakvim se rizicima radi? Evo pregleda pet načina na koje umjetna inteligencija može uništiti svijet.
Postanemo li manje inteligentni, nestat ćemo
U povijesti Zemlje više puta se dogodilo da su pametnije vrste izgurale ostale sa scene. Mi ljudi smo to radili drugim vrstama, ali isto se može dogoditi i nama.
Trik je u tome da vrsta kojoj prijeti brisanje često nema pojma zašto joj se to događa i kako. Ipak, postoje neke naznake toga. Recimo, pojedine vrste istrijebili smo u potrazi za resursima.
Ako imate strojeve koji kontroliraju planet, a oni su zainteresirani za puno računanja i žele povećati svoju računalnu infrastrukturu, prirodno je da za to žele resurse koje i mi koristimo. Usprotivimo li se, postajemo štetočina i smetnja.
Šteta koju radi umjetna inteligencija već je katastrofa svoje vrste
Ostane li stanje stvari kakvo jest, moćne tvrtke nastavit će razvijati i implementirati umjetnu inteligenciju na načine koji su široj javnosti nevidljivi i nejasni.
Štete koje nam umjetna inteligencija nanosi događaju se već sad svaki dan. Primjerice, korištenjem moćne algoritamske tehnologije za posredovanje u našim međusobnim odnosima te između nas i institucija.
Algoritmi koji se koriste za, recimo, pružanje socijalne pomoći nerijetko diskriminiraju korisnike koji su siromašni ili marginalizirani. Također lažno optužuju ljude za zločine, određuju hoće li ljudi dobiti smještaj u javnim stanovima, automatiziraju provjeru životopisa i intervjue za posao…
Svaki dan te štete predstavljaju egzistencijalne rizike, ponajprije na račun ranjivih pojedinaca i skupina. Potrebno je osnažiti i ubrzati istraživačku agendu koja odbacuje štetu kao neizbježan nusprodukt tehnološkog napretka.
Može nam željeti smrt, ali i poticati postupke koji bi nas mogli usput ubiti
Umjetna inteligencija mogla bi nas poželjeti ukloniti kako ne bismo stvorili druge s kojima bi se natjecala. Također, možda će htjeti raditi stvari koje bi uništile život na Zemlji kakav poznajemo.
Naprimjer, izgraditi toliko elektrana koje pokreću nuklearnu fuziju – jer oceani obiluju vodikom – da oceani proključaju. Ili bi, u dovoljno naprednom obliku, mogla izgraditi mali molekularni laboratorij, u kojem bi proizvodila i potom oslobađala smrtonosne bakterije.
Prije no što će se sama moći obračunati s nama, za te bi svrhe mogla koristiti ljude. Već su zabilježeni slučajevi u kojima je umjetna inteligencija lagala u odgovorima na izravna pitanja o svojoj prirodi.
Učinit će nas suvišnima
Može se očekivati da će modeli umjetne inteligencije u sve većoj mjeri preuzimati zadaće koje danas obavljaju ljudi. S vremenom će to biti sve češća pojava jer su sustavi umjetne inteligencije jeftiniji i brže rade.
U takvom scenariju ljudi koji se ne oslanjaju na umjetnu inteligenciju postaju nekonkurentni.
Uz takvu vrstu oslanjanja, mogli bismo brzo završiti u položaju današnje djece: svijet je za neku djecu dobar ili loš, ali to uglavnom ovisi o tome postoje li odrasli uz njih koji djeluju u njihovom interesu ili ne.
U takvom bi svijetu umjetna inteligencija imala puno poluga na koje bi se mogla osloniti jer bi – na ovaj ili onaj način – upravljala policijom, vojskom i najvećim tvrtkama, izmišljala tehnologije i razvijala politiku.
Društvo treba prostora i vremena da bi se naviklo i prihvatilo svaki pojedini stupanj razvoja umjetne inteligencije.
Pustošenje
Najlakši scenarij koji se može zamisliti je onaj u kojem osoba ili organizacija namjerno koristi umjetnu inteligenciju kako bi izazvala pustoš. Zasad ona nema takav kapacitet, ali to nije nezamislivo za desetak godina.
Tim više što u takvom razvoju situacije umjetna inteligencija ne mora djelovati samostalno. Iako ni razvoj vlastitih ciljeva u sklopu sustava umjetne inteligencije nije mogućnost koju treba tek tako otpisati.
A to itekako može poći po zlu za čovječanstvo i svijet u cjelini, pogotovo ako stvorimo – slučajno ili namjerno – sustav s nagonom za preživljavanje. (Slobodna Bosna, Guardian.)
