Nekoliko prvih dana po dolasku u Utah bila sam duboko fokusirana na čitanje knjige koju sam posudila od profesora Averyja Holtona. Autor knjige bio je Scott Eldridge II, a djelo se ticalo uloge korisnika u kreiranju medijskih sadržaja: Online Journalism From The Pheriphery: Interloper Media and  Journalism Field. U knjizi Eldridge pojašnjava da se novinarska profesija mijenja i da je vrijeme da to prihvate i znanstvenici u oblasti, ali i profesionalni novinari. Mišljenja je da je pogrešno aktere u komunikaciji dijeliti na one iz samog jezgra, centralne (profesionalne novinare) i periferne ili „uljeze“ (blogere, web-dizajnere, hakere). Jedina razlika se može praviti na osnovu kvaliteta rada, smatra on, a ne na temelju formalnih uslova, kao što je diploma. Njegov stav me donekle provocirao, ali sam i sama bila svjesna da i nove aktere valja imenovati i dati im neke zasluge za ono što rade iako njihove diplome često nisu sa studija komunikologije.

Zahvaljujući toj knjizi, i memoare iz Utaha koje sam već bila počela pisati nazvala sam S periferije svijeta. A gdje je periferija, ovisi o tački s koje gledaš, no nemali broj puta osjećala sam se upravo kao da sam ja ta koja je došla sa same periferije u centar svijeta. Van Univerziteta u Utahu desila se jedna situacija koja me natjerala da o tome razmišljam intenzivnije.

Jedno jutro krenula sam u centralnu gradsku biblioteku, no poranila sam. Biblioteka se otvarala u 10 sati, a ja sam bila tu u 8:30. Osim mene, ispred biblioteke bili su beskućnici, spavali su i čekali da neko otvori vrata kako bi ušli i ugrijali se. Svratila sam potom u jedan trgovinski centar i besciljno lutala po prodavnicama odjeće i obuće. U konačnici, ušla sam u jednu prodavnicu provjeriti cijenu i broj cipela. Zamolila sam prodavca da mi kaže koji američki broj odgovara evropskom broju 38. Bio je veoma ljubazan i ponudio se da mi donese cipele koje mi se dopadaju u tom broju. Umilno me upitao odakle sam. „Iz Bosne i Hercegovine.“ Napravio je zaista ožalošćen izraz lica, bio je ganut i očigledno zabrinut, pa mi s puno saosjećanja kazao: „Oh, žao mi je“. Pitala sam ga zašto, a on je nastavio: „Pa, zbog situacije, znate, Ukrajina i Rusija i sve to u Bosni“. Bilo mi je drago što je upućen u tematiku, ali me ipak naljutilo to „žao mi je“, pa sam kazala da sve ovisi o perspektivi, i da je i meni na neki način žao njega. Ko je od nas bio u pravu, ne znam, i nije ni bitno.

Bolesti s periferije

Dilema o periferiji i centru pratit će me i u narednim danima. Kako sam već pisala, na Univerzitetu u Utahu nikad ne nedostaje događaja. Za jedan od brojnih saznala sam od profesorice s našeg odsjeka, Robin E. Jensen. Bilo je to predstavljanje rezultata istraživanja profesorice Helene Shugart u Centru „Tanner Humanities“, čija je zgrada bila odmah prekoputa naše (odsjeka za komunikologiju). Na web-stranici Univerziteta pronaći ćete podatak da je centar „osnovan 1988. godine kao Centar za humanističke nauke Utaha na Fakultetu humanističkih nauka. Godine 1995. dobio je velikodušan poklon od porodične fondacije Oberta C.  Tannera, poznatog preduzetnika, filantropa i profesora emeritusa filozofije, i preimenovan u ime Oberta i njegove supruge Grace“. Saznala sam da je Helene Shugart također profesorica sa odsjeka za komunikologiju, a da je inače rođena Njemica koja je u ranoj mladosti doselila u Sjedinjene Američke Države. Tema njenog izlaganja bila je: Destigmata: Normalizing Narratives of Mental Illness. Odmah na početku, Shugart je kazala da, prema podacima organizacije National Aliance on Mental Illness Center for Disease Control (januar 2022.), jedna od pet odraslih osoba ima formalno dijagnosticiran neki mentalni poremećaj. Zašto, pitala se profesorica Shugart, pa ponudila nekoliko mogućih objašnjenja: povećan broj dijagnoza, a ne slučajeva; dostupnost različitih farmakoterapija i uvođenje sve većeg broja „drugačijih“ ponašanja u korpus mentalnih poremećaja, promjene u okruženju kao što su klimatske, zagađenost životne sredine, život u kompleksnom svijetu, globalizacija, društvene mreže, razvoj tehnologije, stres… Pa ipak, iako su mentalna oboljenja, čini se, toliko česta da su više pravilo nego izuzetak, istraživanje koje nam je Shugart predstavila pokazalo je da u medijima (medijskoj kulturi, uglavnom popularnoj) i dalje preovladava stigmatizacija osoba s mentalnim poremećajima. U medijskom diskursu djeluje nekoliko narativa o osobama s mentalnim poteškoćama: diskurs posebnosti – osobe koje imaju problem su posebne, ali ipak drugačije i neprilagođene svakodnevnom životu (likovi u filmovima Rain Man, The Aviator, A Beautiful Mind), diskurs mentalnog poremećaja kao vrline (Detektiv Monk, Lars and The Real Girl, Homeland) i diskurs raznolikosti ili mentalna bolest personalizovana u liku, kao karakterna osobina ili kao identitet osobe (Sheldon Cooper iz serije The Big Bang Theory ili Abed Nadir iz serije Community, filmovi Sideways, Silver Lining Playbook, This is Us i animirani BoJack Horseman). Čini se da je stigma oko mentalnih bolesti sveprisutna u cijelome svijetu, a mentalno oboljeli i dalje su na periferiji društva, bilo da je ono američko, njemačko ili bosansko. Tokom predavanja u glavi sam slagala misli o periferiji i centru. Da li ovo znači da su samo „zdravi“ i „bogati“ u centru, a svi ostali izvan njega? Jesmo li svi mi ostali periferni akteri u društvu? Ja bih rekla da nismo i da opet sve ovisi o gledištu i našoj volji da se mijenjamo.

Kampus Univerziteta u Utahu

Društvene i humanističke znanosti s periferije

Moje ubjeđenje potvrdit će i naredni događaj na kojem sam bila tokom boravka u Utahu. Ayad Akhtar, Pakistanac rođen u Americi, posjetio je Univerzitet kako bi promovisao svoj novi roman Homeland Elegies, ali i otvorio predstavništvo PEN America u Utahu. Akhtar je inače predsjednik američkog PEN-a (Poets, Playwrights, Editors, Essayists, Novelist), organizacije koja se od 1922. godine „kroz literaturu i ljudska prava bori za pravo na slobodu izražavanja u Sjedinjenim Državama, ali i širom svijeta“.

Akhtar je predavanje počeo pričama iz djetinjstva iz kojih sam saznala da je izgleda i umjetnik uvijek na periferiji. Doduše, ne vjerujem ni da može biti drugačije. Možda to niko ne bi umio opisati tako lijepo kao Dževad Karahasan u svom posljednjem romanu kada kaže da „umjetnik mora doći do kraja, on mora dospjeti s onu stranu, to jest iza straha, stida, ovisnosti o drugim ljudima i njihovom mišljenju”.

„Majka me kao dijete naučila da svima koji me pitaju šta ću biti kad porastem, kažem da ću biti neurolog. Tako sam i radio“, pričao je Akhtar kroz smijeh. On je, eto, izabrao da se bavi najnepopularnijim od svih nepopularnih i neprofitabilnih poslova: humanističkim. „Humanističke nauke su još jedini prostor u kojem možete slobodno razgovarati.“ Iz publike su ga pitali i šta misli o budućnosti humanističkih nauka. Iako nije bio pretjerano optimističan, kritikujući visoko obrazovanje kao biznis u kojem mogu učestvovati samo bogatiji, ili se oni siromašniji moraju poprilično zadužiti, istakao je da ga plaši i cijela situacija s vještačkom inteligencijom i predominacijom tehnike i tehnologije; ali je ipak kazao da vjeruje u humanističke nauke. „Vjerujem u proces, u patnju, u dubinu vremena, vjerujem da razumijevanje svijeta ne dolazi lahko“, kazao je. „Spoznaja je teška“, kaže on, a „biti umjetnik najbudalastija je stvar na svijetu“, no isto tako i najljepša.

Pisac nam je pročitao i uvodni dio svoga novog romana. Govorio je o profesorici sa fakulteta koja ih je podučavala Melvilleu i Emersonu, i koja je jednom, kako reče, zagledana u plafon kazala nešto otprilike ovako: „Amerika je počela kao kolonija, i kolonija je ostala, mjesto koje je još uvijek definisano svojim pljačkašima, gdje je bogaćenje bilo najvažnije, a građanski poredak uvijek posljednji“. Profesorica je kasnije imala „neke“ probleme, a Akhtar kaže kako je u to vrijeme ni njegove kolege ni on lično nisu uopće shvatili. Ono što je ona kazala bilo je suprotno svemu što su učili na časovima historije. Nije se uklapalo u floskulu God bless America. Pisac će svoju profesoricu shvatiti tek petnaest godina kasnije, kada je „svjedočio kako njegove kolege iz generacije u generaciju bivaju iscrpljeni zahtjevima poslova koji nikada nisu bili dovoljno plaćeni, kako su se davili u dugovima da obezbijede brigu o djeci sa posebnim potrebama koja nisu mogla biti izliječena; o rođacima – i najboljim prijateljima iz srednje škole – koji su završili u uličnim skloništima, izbačeni iz kuća koje sebi nisu mogli više priuštiti, i nakon brojnih samoubistava i predoziranja četrdeset i nešto prijatelja iz djetinjstva u samo tri godine; i njihovim prijateljima i porodicama liječenim od očaja, anksioznosti, potisnutih emocija, insomnije, seksualnih disfunkcija; prijevremenim karcinomima izazvanim hemijskim prečicama za dobijanje svega, od hrane koja je prolazila kroz naša iziritirana crijeva do losiona koje smo stavljali na naše suncem zatrovane kože“.

Ayad Akhtar, promocija romana Homeland Elegies

Nakon što je citirao ovo poglavlje svoje knjige, pomislila sam – „Ovo je odlično“, u skoro navijački podešenom raspoloženju, maltene spremna da skočim i glasno zaplješćem na ovaj komentar koji precizno secira situaciju u društvu i ovu bespoštednu kritiku. Osjećala sam se, kakvog li svetogrđa, kao neki gledatelji navodno dijaloških emisija na pojedinim televizijama u Bosni i Hercegovini, raspoloženje koje se može sumirati u tragikomičnom pitanju: „Jesi li vidio kako se X sinoć nagovorio Y?“. Kritikovao je Akhtar i današnje medije, pretežno američke. Dramaturgija i negativnost centralni su kriteriji za izbor događaja za vijesti. Neobično, baš o tome sam došla učiti i istraživati. Ne vodi se mnogo računa o istini, kaže on, a to nije počelo s Trumpom i njegovim famoznim fake news. Pitam se šta bi tek mislio o pojedinim medijima u našoj državi, da ne idemo dalje.

Govorio je i o američkoj demokratiji, i demokratiji uopšte, koja znači mnogo toga za mnogo različitih ljudi, ovisno o perspektivi. Neki, kaže pisac, povezuju demokratiju s pravdom, no o tome, vjeruje, nema ni govora. Citirao je jednog autora, čijeg se imena ne mogu sjetiti niti sam ga stigla zapisati, koji je o demokratiji kazao nešto otprilike ovako: „Jaki će raditi ono što mogu, a slabi će trpjeti ono što moraju“.

To je, dakle, ta demokratija o kojoj se pišu hvalospjevi i o kojoj veseli, nasmijani voditelji s FOX-a 13 govore svako jutro dok svaku vijest miješaju sa nelogično i neprimjereno ubačenim reklamama, recimo onom o životnom osiguranju koja slijedi nakon izvještaja o broju ubijene djece u Ukrajini za koju stanovnici Utaha daju svoj doprinos šetnjama do Kapitola (ili isticanjem ukrajinskih zastava u dvorištima).

Demokratija se temelji na slobodi govora, ali i važnosti slušanja. Čini se da danas pak svi govore sve, ali da niko nikoga ne sluša. A onda je pisac ovo elaboriranje američke društveno-medijsko-političko-moralne situacije prekinuo primjerenom anegdotom. Njegova majka, koja nikada nije doživljavala Ameriku kao svoj dom, i njegov otac, koji je bio „ludo zaljubljen u Ameriku“, imali su čestu diskusiju oko očevog nepojavljivanja na njihovom drugom sastanku u mladosti. Ona bi to prigovarala, a on bi šutio. Govorila bi: „Kakva je to ljubav?“. Konačno je odgovorio da nije došao jer je tog dana ubijen Kennedy. Očekivano, žena ga je pitala kakve to veze ima sa njihovim sastankom, na što je on odgovorio: „Zar ne razumiješ, nisu ubili samo Kennedyja, ubili su nadu“. Dakle, on je već tada shvatio, a pisac je i poentirao riječima da Amerika u koju je njegov otac došao nije ista ona Amerika u kojoj je sahranjen.

U „američkom snu“ bogatstvo zauzima centralno mjesto, kaže. Vlada tužno, okrutno, ali istinito i očito pravilo: The more money you make, the more power you have to shape (the world).

Bojim se da ova situacija nije samo problem američkog društva. Zapravo, Univerzitet u Utahu, koji je centralno mjesto kreiranja ideja u društvu ove države, otvoreno govori o svojim problemima i nedostacima. Svakodnevno potencira rad na predavanjima i osvještavanju studenata o važnosti društvenih i humanističkih principa. Priznati problem i otvoreno govoriti o njemu, put je ka izlječenju. A šta mi kao naučnici radimo osim što s vremena na vrijeme na sjednicama raznih vijeća glasamo „za“, izbjegavajući probleme uz poznatu maksimu „čuvaj zdravlje i ne talasaj“? Nemali broj puta čula sam taj „dobronamjerni savjet“. I tako, dok mi čuvamo zdravlje i savjetujemo jedni druge da budemo poslušni, studenti dižu ruke od društvenih i humanističkih nauka, od nas, a tako i svi ostali ključni akteri u društvu. I nisu napredniji od nas oni koji nas čine perifernima. Imamo mi mogućnost nekih izbora, a naša je odgovornost hoćemo li je iskoristiti ili nećemo.