Kada se na istoj strani nađu Bakir Izetbegović, Milorad Dodik, Predrag Kojović i Nermin Nikšić, onda je jasno da je đavo odnio šalu. A šala je, zajedno sa Christianom Schmidtom, nestala neznano gdje kada je iz OHR-a procurila informacija da visoki predstavnik namjerava favorizirati HDZ u ustavnoj i parlamentarnoj konstrukciji Bosne i Hercegovine.
Teško je na jednom mjestu nabrojati sve argumente protiv namjere Christiana Schmidta. Činjenica da je javnost duboko podijeljena i da padaju teške riječi povodom dokumenta i namjere koji su još negdje u havi, najavljeni i nikada potvrđeni, ne umanjuje ozbiljnost trenutka. Mnogo je spekulacija, pojedini mediji već su objavili da Schmidt usljed pritiska iz Njemačke odustaje od izmjena, ali malo ko vjeruje u to. Šta za sada znamo? Da se Schmidt odlučio za neuobičajen i štetan prijedlog, da nametne izmjene Izbornog zakona i Ustava Federacije jedva dva mjeseca prije izbora, dakle, u vrijeme kada se nigdje tako ne radi. Izmjene, osim što do izvjesne mjere onemogućavaju političke blokade, s druge strane direktno pogoduju Draganu Čoviću i Hrvatskoj demokratskoj zajednici. Ali ne samo njima. Nakon buke koja se digla, čak i najoprezniji posmatrači tvrde da Borjana Krišto više nema ni teorijske šanse protiv Željka Komšića, a razloga za predizborno nezadovoljstvo nemaju ni u Stranci demokratske akcije.
Diskriminacijom protiv diskriminacije
Kako bi spriječio eventualne diskriminacije ugrađene u zakonodavnu strukturu, Schmidt poseže za još većim diskriminacijama, što dodatno usložnjava ionako složenu situaciju. Ovakvo bi rješenje jednog dana bilo nesavladiva prepreka za eventualno približavanje Evropskoj uniji. Izignorirano je i mišljenje Venecijanske komisije, iako to i nije neki argument jer ovdje izgleda svaka od zaraćenih strana ima svoju Venecijansku komisiju, koju priziva i citira po potrebi. Također, Klix je nedavno objavio da su izmjene visokom predstavniku početkom jula uručene direktno iz Zagreba, a najviše zabrinjava naoko nevažan detalj – to još niko nije demantirao. Ako će Bosna i Hercegovina ubuduće živjeti po ustavu i zakonu koje im je nacrtao Andrej Plenković, jasno je da tu ne može biti berićeta. Takozvane građanske stranke, ionako suštinski marginalizirane postojećim rješenjima, Schmidtovim bi intervencijama bile svedene na fikus, ukrasni element bez ikakvih šansi i realne moći. Dalje, stvarna polja diskriminacije, recimo položaj manjina u Republici Srpskoj, gdje ljudi nemaju pravo na sopstveni jezik, segregira ih se na svakom koraku, od autobusa do škole, nije ni dotaknuto, što dovoljno govori o pozicijama s kojih se ušlo u izmjene.
Na ovaj način Schmidt kreira dugoročno, a možda i trajno takav odnos političkih snaga zbog kojeg konstitutivnim građanima Bosne i Hercegovine ostaje samo jedno – moliti se Bogu da se u budućoj reinkarnaciji ne rode kao manjina u bilo kojem od kantona ili regija Schmidtove države.
Velik je i destruktivan zadatak na svoja krhka pleća prihvatio visoki predstavnik. Ovakav način korespondira s ruskim viđenjima Bosne i Hercegovine i njenim interesima u zemlji iz koje bježi ko god može. Reakcije na najavljene izmjene zbog toga danima ne prestaju. Bivši glasnogovornik Minhenske sigurnosne konferencije Oliver Rolofs nimalo biranim riječima pozvao je ministricu vanjskih poslova Njemačke Annalenu Baerbock da „dovede u red bezličnog Christiana Schmidta koji ima malo osjećaja za Bosance te Hrvatsku, ugovornu stranu u Dejtonu i članicu Evropske unije”. Iz Austrije također s više strana i nivoa teške optužbe. Koliko će sve te reakcije imati odjeka, u trenutku nastanka ovog teksta potpuno je neizvjesno. Jer tu se ne radi o pravednosti i konstruktivnim rješenjima, nego o odnosu snaga na terenu. A odnos snaga je takav da je u evropskim i svjetskim razmjerama nejaka i marginalna Hrvatska pravi diplomatski div za krhku političku garnituru Bosne i Hercegovine, čim ima snage nametnuti OHR-u jedan ovako neučinkovit i zapaljiv potez.
Bosanskohercegovačka politička arhitektura je kompleksna i treba biti krajnje vješt i suptilan pa igrati između najmanje četiri suprotstavljena interesa. I pri tome pokazati razumijevanja za svačiju frustraciju. Ne postoji metod koji u ovom trenutku može biti zamjena za odmjeren, uravnotežen i činjenično potkovan nastup, a Schmidt je učinio sve da ljeto 2022. učini jednim od najsudbonosnijih perioda u savremenoj povijesti Bosne i Hercegovine. Hercegovački mediji poručuju mu da ne smije podleći pritiscima iz Sarajeva. To je zanimljiv detalj aktuelnih prepucavanja. Uz potpuno razumijevanje hrvatskih, ali ne samo njihovih, frustracija, valja reći da je sarajevski pritisak tek posljedica mostarskog i zagrebačkog. Ovo što sada slušamo iz Sarajeva i pridruženih gradova ne razlikuje se po metodu i decibelima od onoga što 20 godina slušamo iz Mostara i njegovog zapadnohercegovačkog zaleđa. Sad kad je Schmidt popustio pred hercegovačkim pritiscima, poruka da ne popusti pred sarajevskim djeluje neuvjerljivo. Potreban je dublji uvid u stvarnost bh. medija da bi se shvatilo da je urlanje ovdje legitiman i legalan metod političkog djelovanja. Hercegovina je urlala sve dok Zagreb nije uspio u pritiscima, poslije čega urla Bosna.
Legitimna galama
Uvijek urlaju oni koji nemaju adekvatne odgovore na raspolaganju. Pjesnik Mile Stojić davno je primijetio da je Sarajevo najviše urlalo 1992. i 1993., kad je prednost Mladićeve artiljerije bila tako nesrazmjerna i ubojita da opkoljenim građanima nije ostalo ništa osim vriske. Ovo nije nikakvo opravdanje, nego objašnjenje: iako izgrađen politički ukus te zakoni otmjenosti i odmjerenosti nalažu da se za ciljeve valja boriti razborom i argumentima, Bosna i Hercegovina je očigledno takvo tlo na kojem su argumenti već 30 godina drugorazredni politički arsenal. Nemogućnost sarajevskih Hrvata, mostarskih Srba ili čapljinskih Bošnjaka da budu izabrani u Dom naroda FBiH antievropska je opcija koju nam nudi Schmidt kao rješenje međuetničkih tenzija i loših ustavnih rješenja, pa urlanje, iako nije zdravo, ostaje jedino što možda pomaže. Pitajte Milorada Dodika.
Loša igra
Evidentna je jedna stvar: Schmidt je znao u šta se upušta, pa je prvo zdimio, onda u javnost pustio priču, potom i tekst, a tek na kraju će se pojaviti i on. Vrlo loše odigrano, što nije novost u gunguli u kojoj malo ko igra po pravilima korektne politike.
U svakom slučaju, donijeti izmjene nakon višegodišnje serije propalih pregovora i samo dva mjeseca uoči izbora skandalozan je i neproduktivan čin. Ako je istina da je Andrej Herceg-Bosnu ostavio u amanet Christianu, onda konstatirajmo da nemamo mnogo razloga za optimizam. Amaneti nas dokusuriše.
Čekamo da se oglasi čovjek koji za sada signifikantno šuti.
