Najveće sportske uspjehe teško je posmatrati u realnom vremenu, jer oni stvarni historijski kontekst i važnost dobiju tek s odmakom. I to velikim odmakom.
Uzmite, recimo, primjer Veleža i njegovog značaja za Mostar i čitavu Hercegovinu u sportskom, ali i društvenom smislu. Prije Drugog svjetskog rata bio je to lokalni, provincijski klub čija je osnovna ideja bila okupiti i organizirati radničku klasu na jednom mjestu. Kada je u ljeto 1952. Velež prvi put u svojoj povijesti izborio nastup u elitnom rangu jugoslavenskog fudbala, malo ko je zapravo bio svjestan koliko je to važno za sam grad i njegovu budućnost. Štaviše, malo ko je i danas svjestan značaja te priče, ali Mostar je u to vrijeme u jugoslavenskim okvirima bio i fudbalska i društvena kasabica, s jedva 30 hiljada glava. Za usporedbu, prvi sljedeći najmanji grad s prvoligašem bio je Split sa 70 hiljada stanovnika; Sarajevo je imalo 136 hiljada, Zagreb 400, a Beograd pola miliona.
Mostar nije imao ni stadion, ustvari nikakvu infrastrukturu, pa ni veliku fudbalsku tradiciju i kulturu, ali sve je to došlo sa i zbog Veleža. Preko noći su svi željeli biti Muhamed Mujić, Kruno Radiljević ili Prajo – Dražen Dalipagić je jedini uspio to i postati, doduše na drugačiji način, svojevrsni imaginarni centar grada koji je oko sebe okupljao i mlado i staro i zbog kojeg su i nastale one čuvene mahale. Zbog tog se centra loptalo na svakoj slobodnoj površini, lupalo od garažu i lomilo komšijina stakla. Pokret kojeg su svi, na ovaj ili onaj način, kroz teren ili tribine ili nekakvu vrstu pomoći, željeli i morali biti dio. Velež je bio pokretač sportskog Mostara, grada koji se između 1950-ih i 1990-ih ubrzano razvijao i koji je u potpunosti promijenio vlastitu sliku.
Lanina uloga
U današnjem Mostaru, u današnjoj Bosni i Hercegovini, tu ulogu ima šesnaestogodišnja djevojčica Lana Pudar.
Naravno da znate ko je Lana. Najbolja je to plivačica u historiji Bosne i Hercegovine, one stare i ove nove. Bronzana sa seniorskog Svjetskog prvenstva u kratkim bazenima u Abu Dhabiju 2021. na 200 metara leptir, dvostruka zlatna s Mediteranskih igara, evropska juniorska prvakinja u leptiru na 50, 100 i 200 metara i nacionalna rekorderka u svim tim disciplinama. Šesnaestogodišnja djevojčica koja je već sada najbolja ikada.
Ali pričati o Lani kao još jednoj sportistkinji, i dopustiti da priča ovisi o rezultatima u bazenu koji će biti možda manje ili više vrhunski, zapravo je potpuno pogrešno i nepravedno – prema njoj, ali i prema kompletnom bosanskohercegovačkom sportu i društvu, pogotovo njenom rodnom Mostaru. Upravo zbog svega toga što je ta djevojčica napravila.
Lana je u bazen prvi put uskočila kada je imala pet godina; tata Velibor – nekada golman Veleža – i mama Nada poslali su je tamo samo da nauči plivati prije ljetovanja na moru. Ona se zaljubila u sport koji joj baš i nije imao mnogo toga za ponuditi. Taj bazen jedva da je bio dug desetak metara i nalazio se u sklopu nakon rata obnovljenog, ali slabo održavanog i oronulog Gradskog kupatila, izgrađenog još 1914. godine. Njen Mostar prije deset godina nije imao zatvoreni olimpijski bazen, a onaj otvoreni iznajmljen je i pretvoren u ono što mladi vole – narodnjački klub. Ustvari, njen Mostar tada nije imao, a nema ni sada apsolutno ništa osim bogate sportske tradicije: nema bazen, nema sportsku dvoranu, nema atletski poligon, nema gimnastičku dvoranu, nema pristojan fudbalski stadion, biciklističku stazu, ma nema ništa.
Uvijek nasmijana djevojčica
Ništa od toga nije obeshrabrilo uvijek nasmijanu djevojčicu, punu energije, elana i iskrene, neiskvarene ljubavi prema sportu. Rad u katastrofalnim uslovima, u borbama između ovih i onih, naših i njihovih, gradsko kupatilo ili improvizirani školski bazen, nedostatak podrške, ništa od toga nije pokolebalo Lanu i ona je radila i radila i radila. Takva situacija činila ju je samo jačom, odlučnijom i motiviranijom; njena trenerica Alena Ćemalović, predsjednik kluba Orka Damir Đedović i maleni tim koji su okupili oko sebe, njena porodica i prijatelji, snalazili su se kako su znali i umjeli, improvizirali i pravili nemoguće, samo da bi Lana naporno radila, napredovala, skupljala medalje i rekorde.
Zato je Lana Pudar čudo od djeteta, jer je svoj sportski rezultat napravila usprkos svemu što je okružuje. I zato su svi ti rekordi i sve medalje i svaki njen zamah u bazenu ne naši, nego isključivo njeni. Do njih je došla sama, usprkos svima nama.
Ali Lana je i mnogo više od toga, i to je ono što mi, odnosno njen grad, njena zemlja i društvo u kojem živimo, tek trebamo iskoristiti. Priča o mostarskom bazenu ispričana je već hiljadu puta, isto kao što je ispričana ona o gradskoj dvorani, gradskom stadionu, atletskom poligonu ili onoj biciklističkoj stazi. Za Lanu Pudar je, da se ne lažemo, kasno. Ona je već završila taj prvi, najvažniji dio procesa razvoja i njoj svakako slijedi iskorak, odnosno nastavak rada tamo gdje plivanje shvaćaju ozbiljno. Ali danas svi žele biti Lana. Djevojčice i dječaci preko noći su postali zainteresirani za plivanje, čitava zemlja priča o njoj, postala je zvijezda i uzor, i više od svega putokaz kako stvari mogu izgledati uz dobro planiranje, naporan rad i ogromnu ljubav prema sportu.
Mostar je danas, kako u sportskom tako i u svakom drugom smislu, kasabica koja nema ni infrastrukturu ni osnovne uvjete za razvoj mladih ljudi, pogotovo u onim najvažnijim, bazičnim sportovima. Ali sada Mostar i Bosna i Hercegovina imaju Lanu, koja može biti motor razvoja i motiv da se konačno stvore uvjeti da se bavljenje sportom ne smatra ludošću.
Jer danas djeca žele biti kao Lana Pudar, i vrijeme je da društvo to prepozna. Bit ćemo joj zahvalni za deset, dvadeset ili pedeset godina, u vremenu kad konačno shvatimo koliko je veliko sve ovo što ona danas radi, za sebe, za ljude koji je okružuju, ali i njen grad, njenu zemlju i sve one koji žele biti kao ona. Samo to moramo znati iskoristiti.
