Sukob u bosanskoj dijaspori

Dvojica njemačkih političara, Josip Juratović i Adis Ahmetović, poslanici iz vladajućih socijaldemokrata i prijatelji naše zemlje, ušli su u otvoreni sukob upravo zbog rezolucije o stanju u Bosni i Hercegovini.

Juratović je porijeklom iz Hrvatske, višegodišnji parlamentarac posvećen mukotrpnoj normalizaciji političkih prilika na zapadnom Balkanu, posebno u našoj zemlji, dok je 28-godišnji Ahmetović naš Bošnjak, rođen u Njemačkoj od roditelja iz Kotor-Varoši, tek na početku svog prvog mandata u Bundestagu. Mnogi su se čudili da mu je tako mladom, bez značajnijeg političkog iskustva, prepušteno kreiranje njemačke državne politike prema zapadnom Balkanu, gdje vjetrovi etničkih frustracija i napetosti pušu kao da je rat tek juče završen.

Međutim, mlađani Ahmetović pokazao se vještijim nego što je iko očekivao. Od početka je pleo svoju mrežu i nametnuo se kao predstavnik novog političkog stila u Njemačkoj. Praktično je sam kreirao dokument pod nazivom “Pružiti podršku Bosni i Hercegovini na putu u bolju budućnost”. I kao što to obično biva, sve mu je to omogućio sam Juratović, prepustivši mu svoje mjesto u Odboru za vanjsku politiku. Ali, čim se pojavio Ahmetovićev nacrt rezolucije, Juratović se okomio na svog mladog stranačkog kolegu, zamjerivši mu što se u tekstu kao protivnici građanske države pominju samo Milorad Dodik i Dragan Čović, ali ne i Bakir Izetbegović. Juratović je u Bundestagu o bošnjačkom lideru govorio u stilu radikalnog ljevičara, rekavši da Izetbegović “pod krinkom državotvornosti cjelovite BiH lukavo sprovodi islamizaciju društva”. Ipak, Ahmetović je iz tog dvoboja izašao kao pobjednik. Teret rata u Ukrajini je toliko težak i opasan da debata o nijansama, poput ove koja se odnosi na Bakira Izetbegovića, nije imala nikakvog smisla.

Gostujući na Hrvatskoj televiziji, Ahmetović je kazao kako “na prvoj stranici rezolucije jasno piše da smo protiv i bošnjačkog i srpskog i hrvatskog nacionalizma. Dodik i Čović su navedeni jer zagovaraju secesionizam, što je kriterij za uvođenje sankcija”. Ipak, jedno je istaći principijelno protivljenje svakom od tri etnonacionalizma, a posve drugo reći ko su njihovi politički predvodnici i pokrovitelji. A posve treće je navesti samo imena dvojice kapitalaca. Gdje je tu treći čovjek? On nije nikakav tajanstveni lik iz istoimenog filma Carola Reeda, već je lider najbrojnijeg naroda. Nepotrebno je bilo koga uvjeravati da je SDA nacionalistička stranka, sklona flertu sa političkim islamom. A Bakir Izetbegović je njen neprikosnoveni šef. Druga je stvar što ta stranka nikada nije željela javno prepoznati bošnjački nacionalizam, kao što to nisu željeli ni SNSD i HDZ. Nacionalizam je tema koja za njih, jednostavno, ne postoji. Istina je da se bošnjački nacionalizam ne manifestuje tako agresivno kao srpski i hrvatski, ali su njegovi potencijali veliki. Oni su trenutno u službi očuvanja objektivno ugrožene države, ali bi u sukobu sa druga dva nacionalizma i bošnjački nacionalizam postao rušilački. Etnonacionalističke garniture predstavljaju se kao zaštitnici interesa “svojih” naroda i njihovih ekskluzivnih posjeda, a istovremeno mirno posmatraju kako kolone mladih i drugih radno sposobnih svakodnevno bježe iz etničkih feuda. A kad se udome u nekom boljem svijetu i prođu godine, postaće im svejedno je li u njihovoj bivšoj domovini na vlasti Kurta ili Murta. Ovdje će ostati da žive taoci straha koji prihvataju i kriminal i korupciju i bezakonje samo da ponovo ne bude rata.

uratovićev politički credo je da je nacionalizam izvor svakog društvenog zla. A takvo i slično uvjerenje na Balkanu ne prolazi. Ko god na ovim prostorima tako misli i javno govori, ima ozbiljan problem sa svojim okruženjem. Juratović je u desničarskim krugovima u Hrvatskoj “persona non grata”. Godinama dobija epitete da je mrzitelj Hrvata, potucajući se i tražeći satisfakciju po sudovima. Od svojih kolega sa zapadnog Balkana koji se deklarišu kao demokrate, očekuje samo jedno: Da ne upiru prstom samo u tuđi nacionalizam, nego da se suprotstave nacionalizmu i u vlastitom etničkom korpusu. Nakon što je u Bundestagu rekao da je i Bakir Izetbegović krivac za propadanje BiH, Juratović je bio izložen pravoj hajci na društvenim mrežama. Među optužbama je bilo i takvih koje su ga teretile da je “Putinov čovjek”. U Stuttgartu je 10. jula održan Marš mira u znak sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici. U koloni od nekoliko hiljada sudionika bili su Bakir Izetbegović i Željko Komšić. Josipa Juratovića nije bilo jer su ga organizatori obavijestili da privatno može doći na mimohod, ali da ne može govoriti. Prošle godine je bio pozvan i učestvovao u Maršu mira. I govorio je. Ove godine mu je otkazano gostoprimstvo, bio je nepoželjan i to samo zato što se usudio reći da je Bakir Izetbegović “graditelj korumpiranog sistema”!? Za razliku od Juratovića, Adis Ahmetović je u službenom Sarajevu dočekan kao naj-naj Bošnjak. Primili su ga i odali mu priznanje Šefik Džaferović, Željko Komšić i gradonačelnica Benjamina Karić, a bio je i na bajramskom prijemu kod reisa Kavazovića. Dobar dečko! (Gojko Berić, Oslobođenje)

Napada žene, ulaguje se vojnicima, odlikuje osumnjičene zločince

“Lažljivica” i “protuha”. Tako je hrvatski predsjednik Zoran Milanović u prošli petak nazvao umirovljenu profesoricu matematike u Klasičnoj gimnaziji u Zagrebu, koja je u medijima anonimno potvrdila kako je Milanovićeva supruga prije nekoliko godina od nje zahtijevala da njihovome starijem sinu povisi završnu ocjenu iz matematike. Milanović je izjavu dao u vrijeme kada hrvatskim javnim prostorom već petnaestak dana dominira otkriće dnevnika Jutarnji list od 4. srpnja da je supruga hrvatskog predsjednika Sanja Musić Milanović izvršila pritisak na ravnateljicu Klasične gimnazije Zdravku Martinić-Jerčić kako bi dvije već zaključene ocjene njezina mlađeg sina, gotovo tjedan nakon završetka škole, iz četvorki bile provišene u petice, što se i dogodilo.

U članku koji je o tome objavio Jutarnji list, umirovljena profesorica matematike u Klasičnoj gimnaziji, koja nije željela biti imenovana, potvrdila je da je isto to Sanja Musić Milanović pokušala i prije nekoliko godina, kada je stariji sin obitelji Milanović u istoj toj školi iz matekatike dobio ocjenu koju je njegova majka smatrala preniskom. U to je vrijeme Milanović bio hrvatski premijer, ali je spomenuta profesorica, usprkos pritisku tadašnje premijerove supruge, odbila povisiti ocjenu njezinu sinu. Danas, međutim, kada je intervenirala ista žena, ali ovaj put supruga predsjednika Republike, mlađem sinu povišene su čak dvije ocjene, iz matematike i latinskog – obje s četiri na pet.

“Citiraju nekakvu anonimnu profesoricu, koja je u penziji”, komentirao je to u petak Milanović. “Štite identitet nekakve lažljivice, ali identitet djeteta, to nije bitno. Mi, naravno, znamo tko je ta protuha, ona je slala po 14 djece na popravni ispit. Toliko o profesorima”, rekao je predsjednik Republike o umirovljenoj profesorici matematike. Nije propustio komentirati ni postupak njezine nasljednice, koja je, za razliku od profesorice u mirovini, ove godine popustila pritisku. “Ta će nastavnica matematike sad morati reći na policiji tko je na nju vršio pritisak ili neće reći. I kako se to vrši pritisak u sustavu elektroničkog ocjenjivanja, ja to ne znam. Skini mi se s kičme više”, kazao je.

Nije to prva reakcija kojom je hrvatski predsjednik na svoj, blago rečeno, neuobičajeni način komentirao neprimjererni postupak svoje supruge. Dan nakon što je Jutarnji list objavio članak, Milanović je izdavača tih novina, tvrtku Hanza media, nazvao “bandom” i “kriminalnom organizacijom Handžar medija”. “Utjecaj moje žene je nikakav. Ali, ona je moja supruga i sve što piše se gleda drukčije. Da je to meni mama napravila kad sam imao 17 godina, ja bih poludio, ali mama je mama”, kazao je Milanović, davši tako nehotice i ime cijelom slučaju, koji su hrvatski mediji odmah prozvali “Aferom ‘mama je mama’”.

Zoran Milanović žene ne brani tako usrdno kao što je opravdavao postupke svoje supruge. Štoviše: poznat je po osornome, nerijetko i uvredljivom ophođenju prema ženama. Počelo je to tek šest mjeseci nakon što je prisegnuo za predsjednika, potkraj rujna 2020. godine, kada su Dalija Orešković i Marijana Puljak, saborske zastupnice stranke Centar, benignim performansom u središtu Zagreba ironizirale njegove postupke. Furioznim odgovorom Milanović je šokirao javnost. Dvije saborske zastupnice – Daliju Orešković, bivšu predsjednicu Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa- koja je podigla ugled te institucije, i perspektivnu političarku Marijanu Puljak – nazvao je “samodopadnim narikačama”, “malim ometačima” i “tabulama rasama”, rekavši da su “za promatranje” te ih, prema popularnom filmu o dvjema američkim kućanicama koje završavaju tragično ne uspijevajući probiti okove vlastite nasilne sredine, posve neprimjereno nazvao “Thelmom i Louise”.

Taj Milanovićev napad na Orešković i Puljak označio je početak sada već posve jasnog običaja hrvatskog predsjednika da napada one koje se, opravdano ili ne, smatra “slabijima” – žene, predstavnike manjina, nevladine aktiviste i novinare – a da se, s druge strane, ulaguje onima koji, opet navodno, imaju moć: vojnicima, policajcima i ratnim veteranima. Nije prošlo dugo od predsjednikova napada na Orešković i Puljak, kada je izvrijeđao aktivistkinje feminističke udruge B.a.B.e, jer su kritizirale njegove relativizacije borbe protiv seksualnog nasilja nad ženama. Milanović je kazao kako se protiv seksualnog nasilja nad ženama treba boriti, ali i da ne misli da bi se trebao posebno zanimati kada o seksualnom nasilju “zapomažu hollywoodske glumice, koje iz kreveta ne izlaze za manje od pet milijuna dolara”.

Udruga B.a.B.e. tu je Milanovićevu izjavu ocijenila “zapanjujućom”, nazivajući je “javnim omalovažavanjem i obeshrabrivanjem žrtava seksualnog nasilja”, koje “trivijalizira temu i služi samopromociji”. B.a.B.e. je priopćenjem podržala i pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić, kojoj je Milanović uzvratio Facebook statusom, u kojemu ju je nazvao “takozvanom pravobraniteljicom”, a njezino priopćenje “produhovljenim poput obrasca za poreznu prijavu”. U izjavi novinarima dan kasnije, Milanović je napad nastavio izjavom koja je zvučala poput osobnog ponižavanja: “Ona je osam godina radila taj posao, toliko da ja stvarno ne znam kako se ta osoba zove. Dobila je još osam godina mandata o vašem trošku u prosincu 2019. godine”, rekao je Milanović.

Opisani Milanovićevi napadi na žene i nevladinog aktivista – ljude, dakle, čija se javna “moć” svodi uglavnom na posjed javne riječi – zapanjili su javnost, jer su bili među prvima. No u sljedeće dvije godine, pa sve do danas, Milanović na sličan je način, grubo, kavanski i za demokratskog političara nedopustivo, napao toliko žena, predstavnika nacionalnih manjina – Milorada Pupovca, predstavnika hrvatskih Srba naročito – novinara i aktivista, da je danas, na polovini njegova predsjedničkog mandata, posve jasno da je to naprosto njegov uobičajeni način političkoga govora.

Ali- samo prema nekima. Jer- kada je, s druge strane, riječ o veteranima Domovinskog rata, vojsci i policiji, Milanovićeva se retorika stubokom mijenja i hrvatski se predsjednik pretvara u oličenje poniznosti, suštu zahvalnost i nesuzdržano divljenje. Išlo je to toliko daleko da je Milanović, primjerice, vratio državna odlikovanja Branimiru Glavašu, ratnom gospodaru Osijeka, kojemu je Ustavni sud Hrvatske ukinuo pravomoćnu presudu na zatvorsku kaznu od osam godina za ratni zločin likvidacije srpskih civila u Osijeku, i to ne zato što činjenice nisu bile precizno utvrđene, nego zato što presuda navodno nije jasno precizirala – kada je počeo rat u Hrvatskoj.

Također, Milanović je, uručujući za Dan pobjede, 4. kolovoza 2020. -godine, odlikovanja postrojbama Hrvatskog vijeća obrane za sudjelovanje u operaciji “Oluja”, jedno od njih osobno predao u ruke ratnom zapovjedniku HVO-a u Mostaru Zlatanu Miji Jeliću, kojega je Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine optužilo za ratne zločine, a hrvatsko pravosuđe, prema toj optužnici, protiv Jelića pokrenulo istragu. Također, za Milivoja Petkovića, ratnog zapovjednika Glavnog stožera HVO-a, koji je pred Haškim sudom osuđen na 20 godina zatvora zbog zapovjedne odgovornosti za ratne zločine HVO-a počinjene nad Bošnjacima 1993. godine, Milanović je izjavio kako “nije ratni zločinac” – a onda je sam Petković, nekoliko mjeseci kasnije, u osobnome pismu predsjedniku Haškog suda, kojim je molio prijevremeno puštanje iz zatvora, prihvatio presudu i pokajnički priznao vlastitu odgovornost. (Boris Pavelić, Al Jazeera)