Savremenim društvima sve se češće nameće izbor između slobode s jedne strane te funkcionalnosti i sigurnosti s druge. Kako uspostaviti ravnotežu tih elemenata?

Otvoreno društvo je u krizi. Na tržištu vrijednosti već odavno mnogo bolje od slobode kotiraju sigurnost, stabilnost i disciplina. To je možda i ponajbolji indikator pada anglo-američkog i francuskog utjecaja, odnosno rasta njemačkog, kineskog i ruskog.

Liberalne tradicije Sjedinjenih Američkih Država, Velike Britanije ili Francuske, koje za razliku od ruske, njemačke i kineske počivaju na relativizaciji principa autoriteta, vodile su ključnu riječ u dvije decenije nakon pada Berlinskog zida. Međutim, već na početku novog milenijuma, administracija Georgea W. Busha je, u sklopu rata protiv terorizma, uime sigurnosnih zahtjeva, počela s ograničavanjem sloboda i privatnosti. Patriot Act, kojim je državnim sigurnosnim agencijama dopušteno pravo provjere telefonskih i e-mail komunikacija, kao i finansijskih transakcija, bez sudskog naloga, bio je samo vrh ledenog brijega.

Nakon katarzičnog perioda Obamine vladavine, uslijedio je radikalni Trumpov napad na liberalne tekovine, kroz mjere kao što su zabrana ulaska građana sedam muslimanskih zemalja u SAD, najavljenu izgradnju zida na granici s Meksikom ili kontroverzno imenovanje Gine Haspel, optužene za organizirana mučenja ranih 2000-ih, na mjesto direktorice Centralne obavještajne agencije.

Kriza demokratije

Dok je u godinama američke dominacije i svjetskog liberalnog poretka, mnogo glasnije iznošeno pitanje stanja demokratskih sloboda i ljudskih prava u Kini, situacija je danas sasvim obratna. Tako je predsjednik Donald Trump, povodom dodjele doživotnog mandata Xi Jipingu, svom kineskom kolegi uputio euforičnu čestitku, sugerišući čak da ne bi bilo loše ni za SAD da imaju takvu mogućnost (doživotnog mandata), što je predstavljalo pravi presedan i izazvalo žestoke reakcije liberalne javnosti.

U nedavno objavljenom članku Kina i budućnost demokratije, Barry Eichengreen je kazao da trenutna kineska moć, prosperitet i stabilnost čine da i druge zemlje sve češće posmatraju kineski autoritarni sistem kao model za oponašanje, bez ranijeg zazora spram njegove nedemokratske forme. Eichengreen svoju prodemokratsku argumentaciju temelji na ubjeđenju da kineski sistem ne može besprijekorno funkcionisati, a kada počne praviti greške neće ih moći tako lako ispraviti zbog odsustva demokratskog korektivnog mehanizma. To ne daje odgovor na temeljno pitanje: šta raditi u međuvremenu?

Zazor od tereta liberalne demokratije već je duže vrijeme prisutan i u Evropi. Dok razvijene zemlje poput Njemačke, Francuske ili Holandije zasad uspješno odolijevaju (dokad?) snažnim desnim, populističkim pokretima, u zemljama poput Mađarske ili Poljske takvi pokreti već su odavno preuzeli vlast i krenuli u obračun s civilnim društvom i nezavisnim medijima. Za novi srednjoevropski autoritarizam dobar primjer je protjerivanje Fondacije Otvoreno društvo iz Mađarske, što je empirijski podatak koji više odgovara predstavi Evropske unije o Turskoj ili Rusiji nego o samoj sebi.

Utjecajni predsjednik liberalnog kluba u Evropskom parlamentu i bivši belgijski premijer Guy Verhofstadt već duže vrijeme oštro kritikuje tolerantan odnos glavnih nosilaca moći u EU, poput njemačke kancelarke Angele Merkel, prema autoritarnim establišmentima u Poljskoj i Mađarskoj. “Kad bi ove dvije države aplicirale za članstvo u Evropskoj uniji, morale bi biti odbijene”, napisao je nedavno Verhofstadt. On je pokrenuo i inicijativu za uslovljavanje podrške iz Kohezivnog fonda EU za Budimpeštu i Varšavu njihovim odnosom prema ljudskim pravima i slobodama.

Devalvacija slobode na evropskom tržištu vidljiva je i u odnosu prema državama, koje se nalaze u procesu priključenja. Verhofstadt imenuje odnos briselske centrale prema “problematičnim članicama” kao tolerantan (u pogrdnom smislu riječi), a zapravo bi se odnos Bruxellesa kao formalnog i Berlina kao suštinskog izvorišta EU politike mogao odrediti kao odobravanje autoritarnih tendencija.

To se najbolje vidi u odnosu prema Beogradu. Dok kritička javnost u Srbiji ne prestaje ukazivati na autokratske metode vlasti Aleksandra Vučića, dotle berlinsko-briselska centrala ima samo riječi hvale za srbijanske vlasti koje revno ispunjavaju obaveze po pitanju integracije u trgovinski, finansijski, saobraćajni, energetski i druge “nevrednosne” sisteme EU. Riječju, sigurnost, stabilnost, (finansijska) disciplina, odgovornost, uređenost – glavne su vrijednosti sadašnje Evropske unije. Sloboda je maknuta u drugi plan.

Karl Popper i njegova knjiga

Kultna knjiga engleskog filozofa Karla Poppera Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji predstavljala je jedan od kanonskih tekstova svjetskog liberalno-intelektualnog poretka, na čijim ruševinama živimo. U tom prošavšem vremenu, kao stub dominantnog ideološkog diskursa, “Otvoreno društvo” je opravdano, kao i svaki mainstream, nailazilo na negativan stav kod intelektualaca sklonih hiperkritičnosti i manjinskoj perspektivi. Međutim, stvari se nasreću, ili nažalost, mijenjaju, te knjiga ponovo dobiva na aktuelnosti.

Jednakost građana pred zakonom, pravo na izvrsnost, uz ograničenje mogućnosti da prekomjerna sloboda pređe u nepravdu prema drugima, odgovornost prema javnim poslovima uz svijest da je korisno i dobro da svi imaju pravo iznijeti mišljenje o općim stvarima – sve su to univerzalni demokratski principi, koje Perikle formuliše u 5. stoljeću p. n. e., na kojima je utemeljena politička modernost Zapada, a kojima je privržen i sam Popper.

Pola stoljeća nakon vrhunca atinske demokratije, javlja se Platon sa Državom, kao rodonačelnik evropskog totalitarizma, odnosno predstavnik uznemirenosti pred efektima “razularene slobode”. Promjene nisu ireverzibilne, a demokratija je daleko od savršenog modela.

Popperova intelektualna veličina nije samo u detektovanju historijske univerzalnosti borbe između ova dva principa (otvorenog i zatvorenog društva), koja u različitim formama traje i danas, već u dubokom razumijevanju ljudskih motiva, želja i potreba, koje stoje ne samo iza ideje otvorenog društva već (nažalost) i iza suprotne platonovske ideje.

Prevelika sloboda

Ljudi u vremenu “razularene slobode” žive pod velikim pritiskom, imaju osjećaj izgubljenosti, neizvjesnosti i nesigurnosti. Prevelika sloboda za snažne pojedince znači i njihovu težnju da porobe slabije. Ukoliko želi to spriječiti, država mora ograničavati slobode. Tako je Platon, kao i mnogi današnji konzervativci, svoju zastrašenu mržnju prema otvorenom društvu i individualnoj slobodi i inicijativi transformisao u ljubav prema pravednosti i želju za boljom državom, u kojoj je svako zadovoljan i u kojoj je surovost grabeži za novcem zamijenjena zakonima darežljivosti i prijateljstva.

Na sličan način će Popper imati razumijevanje i poštovanje prema Marxovom strahu od neograničenih sloboda i nezaštićenosti ljudi u ranom, nedovoljno regulisanom kapitalizmu, koji je u odnosima između individua tolerisao eksploataciju, a u odnosima između nacija – imperijalizam.

“Svi mi imamo osjećaj da bi svako bio sretan u divnoj, savršenoj zajednici naših snova”, utemeljuje Popper svoj liberalni credo, dodajući da naša obaveza ipak ne treba da bude učiniti ljude sretnim. Miješanje u privatnost, suspendiranje slobode i skidanje odgovornosti s pojedinca ne može voditi ka sreći, ma koliko dobre namjere stajale iza takve težnje. Jednostavno, bez obzira na vaš pristup i njihove potrebe, pa i želje, ne možete učiniti ljude sretnim ukoliko oni sami ne budu presudni uzrok toj svojoj sreći.

Razumijevanje revolta protiv slobode, što je u očima dobre namjere uvijek različito od odobravanja njegovih posljedica, omogućava nam efikasniji pristup u borbi protiv njegovih uzroka i posljedica. Moralno-politička autarkičnost pseudoliberalne misli, koja nema sluha za štetne posljedice neograničene slobode, samo na neizravan način doprinosi širenju zaraze revolta protiv slobode, te joj Popper suprotstavlja pojam demokratskog intervencionizma kao sinteze težnji slobode i uređenosti.

Humanistički motivi

Historija nas je naučila da nema apsolutne hijerarhije vrijednosti, koja bi jednako važila svuda i uvijek. Bilo bi na granici kultur-šovinizma (vjerovatno i preko nje) kada bismo, recimo, uz anglo-američku sferu vezali vrijednost slobode, a uz njemačku vrijednost discipline i regulacije, te dali prvoj prednost u odnosu na drugu (“porobljavajuću”) u svakom mogućem kontekstu.

Sloboda, koja je forma moći, nije svuda i uvijek najvažnija, a ako ju se bespogovorno obožava, ona lako postaje svoja suprotnost u vidu neograničene slobode u potčinjavanju drugih i sebe, u vidu nametanja volje drugima (konkurencija bez pravila i monopol) ili nemogućnosti da se vlastita volja kontroliše (npr. lijenost).

Živimo u neizvjesnom vremenu, koje lako pribjegava platonskoj konzervativnoj reakciji, nakon perioda skoro pa neograničenih individualnih sloboda i američke dominacije na svjetskoj pozornici, koja je dovela do toga da su se mnogi (nacije i pojedinci) osjetili potlačenim od “razularenog” tržišta.

Ipak, činjenica da je danas demokratija više egalitarna (npr., nema ropstva ili dječijeg rada), a da su totalitarni sistemi više demokratski (npr., nema gulaga) nego u Platonovo, Marxovo ili Popperovo vrijeme, govori o određenom historijskom kretanju, pa čak i napretku, ukoliko ga shvatamo u smislu ravnoteže i kompromisa između osnovnih ljudskih težnji.

Svako vrijeme je vrijeme poremećenosti slobode i reda. Jasno je da je u prethodnom, liberalnom poretku bilo previše slobode, koja je svojim težnjama za neograničenošću zapadala u zamke finansijske nediscipline & krize (što je, recimo, disciplinovana Njemačka izbjegla 2008. godine), kao i akumulacije bogatstva i moći u rukama manjine. Međutim, iako su razumljivi motivi populističkih pokreta, posljedice njihove platonske reakcije, u vidu prekomjernog ograničavanja sloboda ili propagiranja moralno-rasne neravnopravnosti ljudi, svakako predstavljaju glavnog protivnika dalje borbe za slobodu.

Izbjeći potčinjenost

Konkretno, Evropi su u situaciji nakon kraja američke dominacije potrebni jedinstvo i disciplina kako ne bi dopustila da bude potčinjena bilo od strane SAD-a ili Kine, ali pravo da ne bude potčinjena neće joj priskrbiti samo moć, koju može ostvariti kroz disciplinu, već i unutrašnja demokratija kroz kontrolu moći svake od članica EU, posebno obuzdavanje etnocentričnih ideologija.

Podrška ideji evropskog jedinstva je opravdana sve dok je riječ o jedinstvu ravnopravnih članica, što znači i određenu dozu nejedinstva (pluralizma), bez čega bi Evropska unija bila samo strogo hijerarhijski finansijski i sigurnosni sistem u kojem slobode članica i građana imaju sve manju važnost u poređenju sa odgovornostima i obavezama.

Na opasnosti takve germanizirane Evrope, kroz politike finansijske discipline i subordinacije, koju je prethodnih godina simbolizirao dosadašnji njemački ministar finansija Wolfgang Schäuble, još u jeku grčke finansijske krize ukazivao je bivši njemački ministar vanjskih poslova Joschka Fischer u tekstu „Povratak ružnog Nijemca“. Njemačka je, pojašnjava on, veliki dobitnik evropske unifikacije i u njenom najvećem interesu jeste senzibilna briga za čuvanje evropskog jedinstva, čemu je najveća prijetnja mogućnost neograničene slobode njemačke moći i finansijskog diktata.

Važno je odluku Evropske unije da primi veliki broj izbjeglica poštovati kao humanu i hrabru, s obzirom na sigurnosne rizike, ali i kao pametnu i neophodnu investiciju imajući u vidu evropski demografski deficit. Ključno je pak za EU da bude snažan i transparentan glas, koji će se protiviti trendu sve većeg ograničavanja sloboda i naglašavanja obaveza (građana i članica). To se pravda zahtjevima sigurnosti, uređenosti i funkcionalnosti, što pak – zvuči paradoksalno – ne smanjuje stepen straha i nepovjerenja.

Naprimjer, prije imenovanja nove vlade u martu 2018. i postavljanja ultrakonzervativnog Horsta Seehofera (CSU) na mjesto ministra unutrašnjih poslova, u Njemačkoj je došlo do ogromnog pada krivičnih djela, sa deset miliona iz 2016. na 5,7 miliona u 2017. godini. Međutim, taj trend je, paradoksalno, praćen neprestanim povećanjem osjećaja nesigurnosti, “ne zbog povećanja kriminaliteta, već zbog osjećanja gubljenja domovine”, odnosno povećanog broja stranaca, kako je nedavno za DW pojasnio Christian Pfeiffer, direktor istraživačkog instituta za kriminologiju i bivši ministar pravosuđa Donje Saksonije.

Jednaka mjera empatije i obaveze

Nije sporno imati razumijevanja prema vlastitom strahu, čak i kada je statistički neutemeljen, ali je štetno da takav strah bude osnov javnih politika s ciljem pritiska na manjinske rasne i etničke skupine i ograničavanje individualnih sloboda. Umjesto da empatiju usmjerimo samo prema sebi, a obaveze samo prema strancima (izbjeglicama ili državama u procesu EU integracija), najbolje i najkorisnije je za obje strane da se empatija i obaveze dijele u jednakoj mjeri.

Osnovnoj tezi ovog članka doprinosi i atmosfera nezamislivosti ponavljanja protesta mladih imigrantskog porijekla u francuskim predgrađima 2005. protiv policijskog nasilja i nezaposlenosti, koji su unatoč velikoj materijalnoj šteti (oko osam hiljada zapaljenih auta) tada u “teško, neoliberalno vrijeme” viđeni u duhu francuske egalitarne, revolucionarne tradicije. Danas, zbog prevlasti pseudoliberalnog imperativa za submisivnom integracijom, koji ima mnogo više sluha za obaveze nego za prava i potrebe imigranata, eventualno ponavljanje egalitarne pobune naišlo bi na žestoku islamofobnu reakciju (etiketa “radikalnog islama”) i vjerovatno i mnogo veći stepen državnog nasilja. Svijest o tome blokira očitovanje nezadovoljstva, ali ne eliminiše njegove uzroke, čime mu garantuje ne samo opstojnost već i rast, kao i bazu za liberalno-egalitarne politike.

U situaciji u kojoj se i sama Evropska unija nalazi pred ogromnim izazovima i neriješenim izvorima frustracije, šta tek reći za Bosnu i Hercegovinu, koja je tek na putu priključivanja ovom kontinentalnom konglomeratu. U svjetlu korištenih parametara, BiH je van evropskih trendova povećanja funkcionalnosti nauštrb slobode. Štaviše, na snazi su suprotni procesi: oslabljena funkcionalnost omogućava veći stepen sloboda. Usljed višestruke podjele moći, najprije na tri etnička korpusa, a onda i kroz političke podjele unutar njih (uz natprosječan broj stranaka), BiH nema predispozicije za uspostavu homogene i snažne izvršne vlasti, koja bi autoritarno preuzela cjelokupnu odgovornost, ograničila moć i slobode građana, a u zamjenu ponudila uređenost i prosperitet.

Odsustvo koncentracije političke moći omogućava povećani stepen političkih sloboda, ali i nedovoljnu funkcionalnost sistema, pa i njegovih kapaciteta da garantuje ekonomske jednakosti, kao preduvjet i realnih sloboda. To stanje nedovoljno ograničene slobode u BiH, čije su naličje nerijetko odsustvo discipline, lijenost, neodgovornost i neefikasnost, ne treba gledati sa prijezirom i mržnjom, niti s prekomjernim samozadovoljstvom, već kao priliku da se kroz proces euroatlantskih integracija i postepeni društveni inžinjering (Popperova preporuka) stanje popravlja s ciljem ostvarenja što većeg stepena ravnoteže slobode i uređenosti.