Dennis Gratz: Presuda Karadžiću je debakl! Ne dijelim euforiju!

LIČNI STAV: Ovo je istinski debakl pravosuđa, sudskih vijeća i tužilaštva koje je pripremalo i branilo optužnicu. Centralizacijom zla na Srebrenicu, ekskuplirao se sistematski zločin u ostatku zemlje

Dennis Gratz: Presuda Karadžiću je debakl! Ne dijelim euforiju!
Foto; Analiziraj.ba

Donekle mi je razumljivo današnje skoro pa euforično proslavljanje konačne, pravosnažne presude predsjedniku tzv. Srpske Republike u BiH i ratnom zločincu Radovanu Karadžiću. Razumljivo mi je vjerovatno u onoj mjeri u kojoj sam očekivao ispoljavanja ogorčenosti političkih predstavnika „druge strane“ zbog navodne nepravde koja im se, sada već u istorijskim parametrima, čini.

Takva je logika naše stvarnosti.

Međutim, koliko je neumjesno, bijedno i neprijateljski negirati odgovornost ratnog lidera bosanskih Srba za rat protiv nesrpskog civilnog stanovništva, njihovo protjerivanje i etničku homogenizaciju značajnog dijela teritorija naše države, toliko mi se čini neprihvatljivom euforija zbog današnje odluke Međunarodnog tribunala za bivšu Jugoslaviju u Haagu.

Jer, presuda je debakl. Debakl pravosuđa, sudskih vijeća koja su učestvovala u postupku, i naposlijetku tužilaštva koje je pripremalo i branilo optužnicu.

Radovan Karadžić je, to je bilo već sasvim jasno nakon presuda generalu Krstiću i drugima, niže rangiranim pojedincima zločinačkog projekta, morao biti osuđen za Srebrenicu, jer on jeste – u koordinaciji s vojnom mašinerijom kojoj je komandovao general Ratko Mladić – politički ideotvorac i realizator svega onoga što je kulminiralo u julu 1995. godine. To što je dobio doživotnu kaznu umjesto prvobitnih 40 godina je – filigranski senzacionalizam. Određivanje krivične sankcije svelo se na zamajavanje očiju javnosti, na politikanstvo koje je istorijsku važnost haškog tribunala iznova kompromitiralo, i to na najtragičniji mogući način.

Naime, današnjom presudom je stavljena tačka na projekat genocida nad, prvenstveno, Bošnjacima počinjenim 1992-1995. godine, i to u zapadnom dijelu BiH, kao i na sjeveroistoku i istoku zemlje (tzv. Podrinje tj. prostor od Bijeljine pa do Trebinja). Ono što je jezikom Haaga lapidarno prozvano „sedam općina u BiH“ (Bratunac, Foča, Prijedor, Ključ, Sanski Most, Vlasenica i Zvornik) svedeno je na izolirane kote geografskog prostora na kojem je u najmanje dvije faze (mart-juli 1992. na istoku, juli – oktobar 1992. na zapadu) sistematski, na najpodmukliji način, nasiljem „obrisano“ nesrpsko stanovništvo, na način i u onoj mjeri koja je trajno onemogućila njegovu regeneraciju i budući o(p)stanak.

Kao i politička tvorevina u kojoj danas živimo, istorijske činjenice – pravno činjenično dokazane, civilizacijski obavezujuće –fragmentirane su u punktove zla: “sedam općina”, “četiri udruženo-zločinačka poduhvata”, “uništavanje Sarajeva”, “Srebrenica”. Fragmentacija i partikularizacija naše prošlosti je političkog kova, baš kao i moralno obesmišljena podjela u entitete i kantone, kako bi se sakrio kauzalitet projekta kojem međunarodna zajednica evo već dvadesetak i nešto godina tepa „etničko čišćenje“. Prema ovoj matrici, ubijanje više od 8.000 muškaraca sa prostora Srebrenice postaje izolirani incident, koji se kao takav podmeće kao jedini relevantan indikator organizacije zločina nad civilnim stanovništvom.

Centralizacijom zla na Srebrenicu, ekskuplirao se sistematski zločin u ostatku zemlje.

Zaboravljaju se činjenice da je stanovništvo Srebrenice bilo sastavljeno od preživjelih i onih koji su se još uvijek odupirali, sa prostora cijele istočne Bosne i Podrinja. Zaboravlja se vremensko-prostorna veza između korištenja paravojnih formacija najprije na sjeveroistoku, pa istoku i zapadu, i njihovo koordiniranje kroz tzv. krizne štabove, političke ose tzv. Srpske Republike, te kontinuitet dešavanja, povezanost stravičnih zločina u gore navedenim i drugim toponimima u kontekstu uništavanja osnova za opstanak nesrpskog stanovništva u periodu proljeće-jesen 1992. godine. Svi događaji koji su povezani, Sud ih je danas razvezao.

Genocid se sveo na Srebrenicu. Ovo ostalo, to su barbari nasrnuli jedni na druge.

Utjehu pronalazim u političkoj neminovnosti promjene naziva entiteta Republika Srpska. (Ovo mora biti prerogativ svim probosanskim strankama.) Današnjom presudom je, bez ikakve sumnje, oduzeto pravo bilo kome s trunkom časti i samopoštovanja, da „proslavlja“ devete januare i postavlja nazive ulica i škola nitkovima kao što je Radovan.
Kao što se mora poći od konsenzusa – jer suživot to zahtijeva i stvarnost nameće kao svrsishodno – da je postojanje dvoentitetskog uređenja naše zemlje ustavnopravni fakt, tako se sa današnjim danom može i mora zahtijevati da taj fakt smjestimo u onaj period u kojem je on nastao, a to je trenutak potpisivanja Daytonskog sporazuma u decembru 1995.

Jer, Republika Srpska, ova nastala u januaru 1992., jeste zločinačka tvorevina. I kao takvu je treba pravno, politički i društveno izbrisati.

About The Author