Država je opaka neman. U svojoj je biti uvijek potpuno apstraktna, čak i onda kad se naizgled konkretizira kroz institucije moći i fiktivno zajedništvo građana. No iako apstraktna, njeno zadiranje u našu privatnost uopće nije apstraktno. Prisvojila je pravo odlučivanja o tome s kim smijemo, a s kim ne smijemo sklopiti brak (kojeg je izmislila da bi kontrolirala našu seksualnost), određuje koliko ćemo raditi, koliko se odmarati i kada prestati raditi, propisuje što nam je dopušteno činiti i govoriti, a za koje će nas postupke i riječi zatvoriti, šalje nas u ratove, uzima nam dio teškom mukom zarađene plaće za navodno korisne, navodno javne i navodno zajedničke potrebe i štošta drugo. Zauzvrat nam pruža iluziju sigurnosti organiziranog kolektiviteta. Da bi ta iluzija mogla opstati, dopuštamo joj da uđe u naš dom i krevet, nahrani se našim životom i na kraju zaviri u novčanik.
Životni odabiri
U kojoj mjeri, naime, država može opravdati miješanje u životne odabire vlastitih punoljetnih i racionalnih građana? Možda samo toliko da diskretno pripazi kako vlastitom slobodom ne bismo naštetili drugima, niti oni, svojim odlukama i postupcima, nama. Sve preko toga znači da se nezasitna beštija osilila. To, naravno, vrijedi kad je riječ o odraslim građanima sposobnima razborito misliti. Kad je riječ o djeci, odgovor ipak mora biti nešto drugačiji budući da djeca, uslijed manjka životnog iskustva, često nisu u stanju prosuditi što je dobro, a što loše i kakve su dugoročne posljedice pojedinih postupaka. Zato je naša dužnost zaštiti ih od potencijalno štetnih odluka kojima bi mogla ugroziti vlastitu dobrobit. Zaštita države mora vrijediti i u svim ostalim slučajevima, poput ljudi smanjenih intelektualnih sposobnosti i životinja, koji nisu u stanju sami zaštiti svoja prava. Mimo toga, sve je dozvoljeno. Ili bi bar trebalo biti.
Pa ipak, ima država koje i dan danas, u 21. stoljeću, kažu kako ne priliči da se dva muškarca ili dvije žene vole, kamoli da žive u braku, a ono što misle da ne priliči, to zakonom i zabrane. Nije li tragično i sramotno po modernu državu da se njeni zakoni ne temelje na znanstvenim spoznajama, nego na okoštalim tradicionalnim svjetonazorima? Čiju slobodu umanjuje i kome šteti homoseksualna obitelj? Ima li išta sporno u njihovoj želji za udomljavanjem ili posvajanjem djece? Neupućeni misle kako bi odgoj djeteta u obitelji s dva oca ili dvije majke, djetetu mogao usaditi homoseksualnu spolnu orijentaciju, no istraživanja kažu nešto drugo. Pokazalo se da djeca odrasla u takvim obiteljima imaju tek veći stupanj tolerancije prema homoseksualcima, ali ne i to da bi sami uslijed odgoja postali homoseksualni. Što je, pak, sa zamjenskim majčinstvom? Zašto je ono u Hrvatskoj, BiH i mnogim drugim zemljama zabranjeno? Riječ je o ugovornom odnosu najčešće triju odraslih i racionalnih osoba u kojem svaka od njih nalazi vrlo jasan interes. Ukoliko je, primjerice, riječ o bračnom paru koji ne može prirodnim putem spontano ostvariti roditeljstvo jer je ženi radi tumora odstranjena maternica, onda je usluga zamjenske majke u kombinaciji s in vitro oplodnjom jedina opcija koja im omogućuje biološko roditeljstvo. Zamjenskoj majci, s druge strane, ovo je mogućnost da čineći dobro djelo ujedno i zaradi. Djetetu je to jedina šansa da se rodi. Kome to smeta i zašto? Postoji li i jedan jedini racionalan razlog utemeljen na znanstvenim spoznajama, a ne na moralnom nauku katoličke crkve, zbog kojeg bi zakonodavac imao pravo zabraniti surogatno majčinstvo? Upravo je nevjerojatno da je osnovni razlog zabrane besmislena analogija s prostitucijom tj. predodžba da surogat majka, poput prostitutke, zarađuje iznajmljivanjem svojih reproduktivnih organa. Do koje mjere konzervativan svjetonazor ima moćne lobiste pokazuje i godišnje izvješće Europskog parlamenta za 2015. u kojem stoji kako surogat majčinstvo “potkopava ljudsko dostojanstvo žene jer se njezino tijelo i njegove reproduktivne funkcije koriste kao roba”. Trebalo bi razmisliti zašto državi dopuštamo uplitanje u tako privatne sfere naših života budući da u ovom postupku nema apsolutno ničega što bi opravdalo državnu intervenciju, njime se ne nanosi šteta ni jednoj osobi niti društvu u cjelini.
Šta s cijepljenjem?
Što se tiče rasprave o tome je li i obavezno cijepljenje zadiranje države u osobna prava i slobode pojedinaca, odgovor je prilično jasan. Odbijanje cijepljenja, osim što je neodgovorno igranje s vlastitim životom i zdravljem, ujedno je svjesno ugrožavanje tuđeg života i zdravlja. Zato odluka o obaveznom cijepljenju, za razliku od ranije navedenih primjera, nije neopravdano zadiranje države u intimnu sferu čovjekovog života, nego zaštita osjetljivih skupina građana (stariji ljudi, kronično bolesni, imunokompromitirani i sl.) od neodgovornih i bešćutnih.
Bilo bi mnogo smislenije da država, umjesto što se prečesto bavi besmislenim zabranama koje ne može opravdati nikakvim argumentima mimo pozivanja na tradiciju i zastarjeli svjetonazor, zakonima regulira i osigura zaštitu životinja od svih oblika zlostavljanja. Ili da nizom sasvim konkretnih poteza koji uopće ne zahtijevaju veliki trud niti ulaganja, poput postavljanja automata s besplatnim kondomima u blizini noćnih klubova, smanji broj neželjenih trudnoća i širenje spolno prenosivih bolesti umjesto što brani ili ograničava pravo na pobačaj, a novčano podupiranje vjerskih institucija prepusti njihovim članovima budući da postojanje takvih institucija uopće nije općekorisna zajednička potreba pa nema smisla da u tome, poreznim izdvajanjima, sudjeluju i ateisti ili agnostici.
Mnoštvo je primjera neopravdanog državnog paternalizma u formi zakona utemeljenih na potpuno proizvoljnim moralnim načelima koja nemaju nikakav legitimitet u znanstvenim spoznajama, već potječu iz religijskih koncepata starih više tisuća godina. Možda je vrijeme da preispitamo kvalitetu argumenata tih ograničenja te suzimo državu na onaj minimum koji je moguće znanstveno opravdati. Bilo bi zanimljivo čuti kako bi nam zakonodavac argumentirao zakonsku odluku kojom zabranjuje konzumaciju marihuane, a istovremeno dopušta konzumaciju alkohola, koji je dokazano višestruko razorniji po zdravlje i društvene odnose konzumenata? Opet tradicijom? S obzirom na to koliko pouzdanja imamo u tradicionalne pretpostavke, pravo je čudo da žene i znanstvenike više ne palimo na lomači i da ne trgujemo robljem.
“Država je najhladnija od svih hladnih nemani. Hladno i laže, i ova laž gmiže iz njenih usta: Ja, država, ja sam narod… i štogod govori, laže. I sve što ima, ukrala je.” (Friedrich Nietzsche)
