Dvadeset osma godišnjica rušenja Starog mosta imala je priliku proteći u nekakvoj vrsti stvarnog suočavanja čitavog grada pa i vrha gradske vlasti s tim simbolički najtraumatičnijim momentom proteklog rata, ali ta prilika je, kao i svaka dosadašnja, propuštena. Navodim ovo jer se nakon održanih izbora i konstituiranja vlasti, gradonačelnik Mario Kordić u skoro svim intervjuima suočio upravo s pitanjem odnosa prema Starom mostu, odgovarajući korektno na svako to pitanje, gotovo uvrijeđeno spominjući da dolazi u Stari grad, da most osjeća svojim, a usput se i slikao na njemu za potrebe intervjua. Drugim riječima, stvorila se prilika da se makar i zaobilaznim putem i bez velikih gesta na koje se teško odlučiti i za koje je potrebno imati političku volju i kapacitet, dođe do nekakve katarze stranke i politike koja je srušila Stari most.

Razlozi zbog kojih se to nije dogodilo su višeslojni i zahtijevali bi poseban tekst. Ovdje nam ostaje da notiramo kako je sjećanje na taj tragičan dan obilježeno uobičajenim skokom bez aplauza u organizaciji Kluba skakača i masovnim skupom s djecom i zastavama koji jeste odudarao od povoda okupljanja, ali kojega je istovremeno i teško izbjeći imajući u vidu dubinu traume. No, dok se u Starom gradu jedan dio građana sjećao tog užasnog čina, u drugom dijelu grada je vladala potpuna šutnja zbog koje se jedino možemo osloniti na medije za očitavanje raspoloženja.

Osnovne činjenice

Portal StarMo.ba je prvo prenio tekst s portala N1 koji je iznio osnovne činjenice o višednevnom granatiranju mosta od strane HVO-a, s točnim satom njegovog konačnog rušenja u 10.16, devetog studenog 1993. godine. Nakon toga objavili su korektnu reportažu s obilježavanja, uz izjave aktera.

Portal Bljesak.info objavio je tekst o godišnjici rušenja, vrlo oprezno, relativizacijski kroz citiranje haške presude: “Most je za vrijeme hrvatsko-bošnjačkog sukoba u Mostaru bio jedina veza između istočne obale Neretve pod nadzorom Armije BiH i manjeg dijela grada na desnoj obali koji je također bio pod bošnjačkim nadzorom. Srušen je 9. studenog 1993. godine zbog čega se direktno teretilo zapovjednika HVO-a Slobodana Praljka pred Međunarodnim sudom za ratne zločine u Haagu u predmetu Prlić i ostali. Podsjetimo, žalbeno vijeće Haaškog suda (ICTY) je tijekom suđenja šestorci u Haagu zaključilo da nije dokazan element kaznenog djela te je ukinulo osuđujući dio prvostupanjske presude za zločin ‘bezobzirnog razaranja gradova i sela’ koji se odnosi na Stari most u Mostaru. Zaključeno je i kako ‘nijedan razuman procjenitelj ne može doći do zaključka da je cilj HVO-a bilo teroriziranje civila prilikom rušenja mosta’. Stoga je zaključeno da je Stari most ‘bio vojni cilj, da se njegovim razaranjem ostavio siguran vojni dobitak i da se ne može smatrati da je to bezobzirno razaranje’. Tužiteljstvo na kraju nije ni formalno utvrdilo identitet onoga tko je ispalio projektil koji je rezultirao rušenjem Starog mosta.” Pojednostavljeno govoreći, tekst koji je pored ovoga sadržavao osnovne povijesne podatke o mostu i njegovoj obnovi, kao glavnu poruku ima nešto u stilu: Bože moj, bio je rat, to je legitimni vojni cilj, moguće je da ga je srušio HVO, ali eto ne znamo sigurno, ne postavljajući uopće pitanje oko toga zašto jeste bio vojni cilj i za kakav je to konkretan cilj HVO ratovao u Mostaru ‘93. i na koji način. Ispalo je da je rušenje Starog mosta neki događaj koji stoji sam za sebe u vremenu i prostoru, u kojem se igrom slučaja dogodio rat.

Politički dirigirana propaganda

No, ako tekst s Bljeska možemo promatrati kao nekakav puls šire javnosti među mostarskim Hrvatima i promatrati ga čak kao neki korak ka izbjegavanju izravne antagonizacije, pisanje portala Dnevnik.ba, koji je objavio više tekstova sa senzacionalističkim naslovima, od onoga o sukobu između kluba skakača i SDA oko toga kako je izgledalo samo obilježavanje, preko problematiziranja dolaska djece u organizaciji škola kojima se prodaju lažni narativi, do tužnog i skandaloznog izvođenja teze o tome kako je most srušila Armija BiH, ne bi li za to optužila HVO, izgledalo je kao izravno politički dirigirano i zato suštinski obeshrabrujuće. Čitav najproblematičniji od ova tri teksta sporan je na više načina, od sugerirane laži iz samog naslova “Evo što stoji u zapovijedi Arifa Pašalića o rušenju Starog mosta”, preko tvrdnje da je u ‘istočnom Mostaru” obilježena godišnjica, kao da grad nije jedinstven, pa sve do teza koje ponavljaju priču o tome da je bio rat, da se jeste pucalo s položaja HVO-a, ali ne zna se tko je pucao, niti se zna tko je to zapovjedio, čime dolazimo do logičkog problema. Ako je, naime, Stari most bio legitiman vojni cilj, zbog čega se onda ne zna tko je pucao, niti tko je izdao zapovijed? Valjda bi njegovo rušenje trebalo biti samorazumljivo u toj situaciji, pa ostaje nerazumljivo čemu ta tajnovitost. A posebno čemu inzistiranje na suludoj priči o miniranju Starog mosta iznutra? Ako je vjerovati autorima s Dnevnika, izgleda da je Armija BiH htjela sama sebi otežati položaj na zapadnoj obali Neretve.

Stari most, da se ne lažemo, nije srušen s nekoliko pogodaka slučajno, nego je konstantno granatiran desetinama granata, zasigurno s jedne strane da bi ljude u Cernici i Šantićevoj dovela u nemoguću poziciju, ali i iz razloga simboličkog ubijanja grada. To, naravno, nije lako priznati i s tim se suočiti, jer se s rušenjem Starog mosta i s onim što je napravljeno Mostaru, hrvatska politika svela na ono što je srpska politika napravila Vukovaru i na razinu granatiranja Dubrovnika. Pored toga što je planski i simbolički usmrtila grad koji kao smatra svojim. Jer Mostar bez Starog mosta nije uopće grad, budući da njegove temeljne funkcije ni ideje nema. Upravo ovo posljednje bi moglo predstavljati razlog isključivo unutargradskog odbijanja da se ljudi s ovim rušenjem suoče.

Sve ovo što pišem pokušao je obuhvatiti tekst BBC-ja na srpskom, koji je prenijelo Oslobođenje, u kojem su dali glas novinarima, povjesničarima i Mostarcima različitih pripadnosti, pri čemu je sugovornik mlađe generacije iz hrvatskog konteksta lakonski i posve točno zaključio kako stariji stanovnici izbjegavaju pričati o tome. Što zapravo znači da im je neugodno, ali nemaju hrabrosti to izgovoriti.