Često čujemo kako ljudi kažu: „Ako Bog da”. Tu rečenicu ne izgovaraju samo vjernici, koji njome izriču svoje povjerenje u to da postoji milostivi Bog, te da na neki čudan i ne do kraja objašnjiv način ima udjela ne samo u cjelokupnom svjetskom zbivanju, već i u našim vlastitim pojedinačnim sudbinama. Vjeruju da postoji Božji plan prema kojem se sve zbiva i da dobro na kraju mora nadvladati i pobijediti zlo.
No, pomalo čudi što ćemo čuti da ovu rečenicu, u formi poštapalice, koriste i ateisti. Njima ona, zasigurno, ima nešto drugačiji smisao i ne treba ju shvaćati doslovno budući da bi tako shvaćena, u kontekstu ateizma bila besmislena. Na ovu rečenicu poziva i Kur’an u suri El-Kehf, Pećina, 23: „I nikako za bilo što ne reci: ‘Uradit ću to sigurno sutra’, a da ne kažeš: ‘Ako Bog da!’”
Savjest kao poriv
Nije sasvim jasno na koji bi način Bog, ukoliko pretpostavimo da ga ima, vodio i usmjeravao naše živote, osim putem grižnje savjesti za koju kršćani vjeruju da je glas Božji u nama. Savjest, naime, nije tek teorijsko razlikovanje dobra i zla, već i poriv da činimo dobro. No, povjerenje u Božje vodstvo uključuje mnogo više, a istovremeno ne daje odgovor na pitanje kako bi Bog mogao sudbinski uvjetovati tijek naših života. Crkveni nauk još od vremena Svetog Augustina uči da je Bog čovjeku dao slobodnu volju. Pa iako pretpostavlja da u trenutku stvaranja svijeta Bog već zna sve što će se ikada dogoditi, cjelokupnu povijest svijeta, istovremeno drži da čovjek odlučuje i svojevoljno bira između dobra i zla. Na pitanje zašto dobri Bog, znajući unaprijed svaki naš izbor i odluku, dopušta da izaberemo i učinimo ono što nije dobro, odgovara kako dobro ne bi imalo značaj kad ne bi bilo izabrano. Nešto je teže odgovoriti na pitanje je li naša volja zaista slobodna ako je već sve unaprijed pohranjeno u Božjem znanju. U svakom slučaju, Augustin pretpostavlja kako je zlo posljedica čovjekovih pogrešnih odabira, a ne Božjih.
Ako bismo, pak, pretpostavili da je cjelokupno zbivanje realizacija Božjeg plana, teško bismo odgovorili na pitanje otkuda zlo u svijetu dobrog i svemogućeg Boga. Kad bismo rekli kako svako zlo postoji samo zato da bi pokazalo vrijednost dobra do kojega na kraju i vodi, obezvrijedili bismo strahovitu patnju kojom rezultira. Da zlo u svijetu postoji, o tome nemamo nikakve dileme. O njegovom nam postojanju svjedoči svakodnevno iskustvo, sva stradanja, mržnja, ratovi, nasilje, bol umirućih i teško bolesnih i njihovih obitelji, prirodne katastrofe i štošta drugo. Da bismo mogli utvrditi kako to nije zlo, morali bismo moći dokazati da je bar za nekoga dobro. No, teško bismo našli vjerodostojan odgovor na pitanje za koga je točno dobra bolna smrt ispunjena najgorom zamislivom patnjom na odjelu dječje onkologije. Zaista, za koga bi smrt djeteta mogla biti dobra? Ako, pak, nije dobra ni za koga, onda uopće nije dobra.
Briga samo za neke
Moguće je da zla u svijetu dobrog Boga ima zato što Bog ne brine za sve, nego samo za neke. Ukoliko bismo pretpostavili da je tako, morali bismo, poput Seksta Empirika, pokušati odgovoriti na pitanje zašto brine samo za neke. Ukoliko ne može brinuti za sve ni spriječiti zlo i patnju, a htio bi, tada je dobar, ali nije svemoguć. Ukoliko bi, pak, mogao brinuti za sve te spriječiti zlo i patnju, ali ne želi, tada bismo ga mogli zamišljati kao svemogućeg, ali zasigurno ne i dobrog. Treća i posljednja mogućnost najmanje odgovara predodžbi Boga. Prema njoj niti može, niti želi spriječiti zlo i patnju. No, takvo biće ne bismo smatrali dobrim i svemogućim Bogom. Zaključak nije onaj kojeg vjernik želi čuti, ali je jedini kojeg logika dopušta. Nema Boga koji brine o svijetu. To, doduše, ne znači da Boga uopće nema. Postoji mogućnost da postoji i uopće ne brine o svijetu, no u tom slučaju nije jasno otkud smo uopće došli na ideju o Bogu ako nema nikakvog njegovog djelovanja niti učinka djelovanja.
Kad ateisti kažu: „Ako Bog da”, tom rečenicom vjerojatno pokušavaju verbalizirati svojevrsnu bojazan pred životnom nepredvidivošću, svijest o tome kako nismo potpuni gospodari svoje sudbine budući da svaki trenutak nosi mogućnost iznenađenja. Tako ima situacija u kojima pravedni i časni ljudi tijekom života ne dožive pravdu, a čini se da bi trebali, da su zaslužili. Znamo da se svaki naš plan, pa i onaj najbolji, može izjaloviti. Ne znamo kad ćemo se, primjerice, razboljeti ili doživjeti kakvu strašnu nesreću koja bi mogla potpuno poremetiti sva naša nadanja, planiranja i očekivanja.
Za vrijeme sprovoda, pogotovo u slučaju iznenadne i neočekivane smrti, poput one izazvane prometnom nesrećom, ljudi često kažu: „Što možeš, takva mu je bila sudbina”. Time iskazuju svoje uvjerenje da se stvari ne događaju stihijski, slučajno, već da postoji sudbina kojom je svakom čovjeku već unaprijed „zapisano” kako će i do kada živjeti, a kada i na koji način umrijeti. Postoji li zaista nešto poput sudbine to, dakako, ni na koji način ne možemo znati no čini nam se da je ljudsko postojanje u svojoj neponovljivosti previše važno da se ne bi odvijalo prema nekom planu.
Antički su Grci vjerovali da bogovi nisu gospodari sudbine, već da su joj podložni jednako kao i ljudi. Mit o kralju Edipu, primjerice, ilustrira nemogućnost čovjekovog izbavljenja od tragične sudbine. Kome je tako zacrtano, mimo znanja i volje da to učini, ubit će vlastitog oca, oženiti se majkom i tragično okončati život ma koliko pokušavao izbjeći svojoj kobi.
Pretpostavka sudbinskog predodređenja čovjeka lišava odgovornosti. Kad bismo bili samo lutke na koncima, naši bi napori bili uzaludni. Na granici slobode, granica je i same ljudskosti. Umjesto da za životne neuspjehe okrivljujemo sudbinu, mnogo je poštenije suočiti se s vlastitim nedostacima, propustima i pogreškama. Fatalizam je opasan zbog svoje sklonosti k pasivnom pristupu životu. Ako vjerujemo da je sve unaprijed predodređeno, činit će nam se da su svaki trud i napor uzaludni budući da će ionako sve biti upravo onako kako mora biti. Razumijevanje toga da je život uvijek iznenađenje moralo bi ujedno biti i njegov najveći stimulans.
