Uzalud svo pisanje o neprihvatljivosti nasilja, o tome kako batina nije izašla iz raja i kako udarac nije i ne može biti znak ljubavi, niti odgojna metoda. Živimo u vremenu intenzivne mizoginije. Zločini nad ženama toliko su česti da više nema tjedna bez tužne vijesti o još jednoj nesretnici koju je njen sadašnji ili bivši partner pretukao do smrti ili joj nanio teške tjelesne ozljede. Pravosudni sustav ne odustaje od zaštite nasilnika prihvaćajući stalno nove i sve besmislenije „olakotne” okolnosti dok, istovremeno, razapinje žrtvu. Time snažno demotivira svaku buduću nesretnicu koja neće prijaviti zlostavljanje strahujući da ju pravni sustav neće adekvatno zaštititi niti pravedno kazniti zlostavljača.
Femicid je specifična vrsta nasilja motivirana mržnjom i prezirom prema ženama uz osjećaj vlastite nadmoći, slično kao što je, primjerice, i nasilje nad crncima u SAD-u mnogo češće potaknuto rasističkim predrasudama nego postupcima ili konkretnim individualnim osobinama zlostavljanih osoba. George Floyd nije ubijen ni iz jednog drugog razloga osim što je policajac zaključio da mu koža nije dovoljno bijela. Na isti način nasilnici mlate i ubijaju žene jer im je nepodnošljiva pomisao da bi ta jadnica, čovjek u pokušaju, to histerično biće kojim upravljaju nagoni, možda mogla uspješno samostalno razmišljati i odlučivati. Opasnost se krije u riziku da bi pritom mogla iskazati intelektualne sposobnosti koje nadilaze one „glave obitelji”, a što tada?
Nedostatak racionalnosti
Sva naša društva beskonačno su primitivna i zaostala, u njima prevladava pogubni nedostatak racionalnosti i empatije. Zbog nemoći gledanja izvan uskih okvira omeđenih nametnutim i uglavnom zastarjelim određenjima rodnih uloga, svaku pojedinačnost koja nije ukalupljena u društveno definiran poželjan obrazac smatraju greškom i odbacuju s gnušanjem. Muškarca koji se prema ženi odnosi kao prema slobodnom i ravnopravnom biću, drugi će muškarci, a nerijetko i same žene, doživjeti kao slabića nesposobnog da preuzme ulogu gospodara. Ismijavat će ga i prezirati nazivajući ga mlakonjom, papkom, papučarom, jadnikom bezvrjednijim čak i od same bezvrijedne žene.
Na molbu neimenovane žene da protumači 34. ajet sure En-Nisa i odgovori na pitanje postoji li u islamu situacija u kojoj „čovjek” smije udariti ženu, vehabija-influencer Elvedin Pezić odgovara: „Zna uzvišeni Gospodar da će biti žena kojima nije dovoljno da je posavjetuješ, niti im je dovoljno da se od nje okreneš u postelji, ima osoba koje ne znaju razumjeti i popraviti se osim da bude udarena, a govorit ćemo kako i na koji način da bude udarena”.
Osoba koja s poteškoćom sastavlja smislenu rečenicu čineći pritom cijeli niz gramatičko-logičkih pogrešaka, a čije objave na Facebooku prati nevjerojatnih 343 hiljade ljudi, dodaje kako ima situacija u kojima treba reći supruzi: „Vidi dokle si došla, da ne možemo riješiti problem niti razgovorom, niti uskraćivanjem intime. Dovodiš me u situaciju da moram pribjegavati metodi udarca. Ali, znači, udarac ne smije ostaviti traga i udarac ne smije biti u lice. Udarac ne smije biti osim kao treća odgojna metoda.”
Prema komentarima na društvenim mrežama da se zaključiti kako Pezićevi simpatizeri njegova objašnjenja smatraju blagima, gotovo i dobrohotnima prema ženama budući da muškarcima nije savjetovao da ženu prebiju kao vola u kupusu, a mogao je. U suri, naime, samo piše „pa ih i udarite” bez objašnjenja na koji način i u kojem obimu. Pezić je preporučio i to da muškarci u kroćenju neposlušne žene budu strpljivi i idu korak po korak te primjenjuju sljedeću odgojnu metodu tek pošto prethodna nije polučila željeni učinak. Mogao je reći i drugačije tj. da sve tri odgojne metode treba primijeniti odmah, jednu za drugom budući da se navedeni ajet može i tako iščitati. Ono što Pezićevi apologeti ne vide jest da je imao jedinstvenu priliku iskoristiti to što utječe na mnoge, među kojima zasigurno ima i onih koji redovno tuku ženu, pa zaustaviti nasilje. Njegova objašnjenja civilizacijski tavore u mraku srednjeg vijeka čekajući da se dogode humanizam i renesansa. Zar je muž zaista gospodar ženi, a ne njen brat u vjeri? Nije li, prema Kur’anu, Gospodar samo jedan?
Način na koji koristimo jezik ponekad razotkriva naša uvjerenja jasnije i od samog sadržaja izgovorenih riječi. Pezić muškarca kontinuirano naziva „čovjekom” dok istu oznaku nijednom ne dodjeljuje ženi budući da ona, izgleda, i nije čovjek. Kako bi to neposlušno i nemisaono biće na pola puta između životinje i djeteta uopće moglo pretendirati da ju nazovemo čovjekom kad nije u stanju kontrolirati čak ni svoje nagone? Kad smo ju jednom na taj način dehumanizirali, više nije teško opravdati sva nasilja kojima ju, dakako „za njeno dobro”, muškarac podređuje sebi. I upravo se takva kvalifikacija žene, kao afektivne i histerične, stalno ponavlja ugradivši se vremenom u stereotipno shvaćanje njene prave naravi.
Odgovornost urednika
Umjesto da pridonose očuvanju ljudskih prava, i mediji se rado pridružuju dehumanizaciji žene. Tako je Telegraf 24. januara 2017. objavio jedan u nizu sramotnih tekstova, koji je postao viralan sa zakašnjenjem od skoro sedam godina, kad su ga prošlog tjedna, drugog i trećeg decembra prenijeli mnogi bosanskohercegovački portali, od Oslobođenja do Dnevnog avaza uz istaknuti podnaslov: „Žena kojoj fali seks, koliko god se trudila da sakrije svoje nezadovoljstvo, odat će se govorom tijela i stalnim neraspoloženjem”. U tekstu nepoznatog autora piše: „Kao što se lako prepozna kada je žena zadovoljna, odnosno da je prošle noći sigurno imala seks, tako se može provaliti i kada dugo nije imala seks, i to upravo po suprotnim karakteristikama”. Neobično je da autor ne uzima u obzir da žena može biti zadovoljna i ako nije imala seks, kao i nezadovoljna ukoliko ga je imala. Svesti čovjekovo zadovoljstvo ili njegov izostanak samo na prisustvo ili odsustvo seksualnih aktivnosti na tako je mnogo načina pogrešno i površno. U nastavku piše kako su žene koje nisu imale seksualne odnose „jako nezgodne, pa će često imati izljeve bijesa prema ljudima koji su je samo poprijeko pogledali”.
Objavljivanje ovakvog teksta (i njegovo prenošenje) moralo bi rezultirati preispitivanjem profesionalne odgovornosti urednika budući da se njime opet, po tko zna koji put, ženu koja iz bilo kojeg razloga nema seksualne odnose proglašava histeričnom babetinom, što je vrlo opasna karakterizacija koja može, a često i rezultira nasiljem. Autor, očekivano, ništa ne kaže o tome je li i muško zadovoljstvo u direktnoj korelaciji sa seksualnim aktivnostima, tek na kraju zaključuje „duhovitošću” kakva potiče preventivno batinanje i silovanje. Taj nadahnjujuće briljantan završetak kojim kulminira obezvrjeđenje žene glasi: „Kada vidite da žena izgleda umorno, nervozna je, frustrirana, bijesna i nema samopouzdanja – nemojte se svađati sa njom, već joj ponudite seks ili barem kafu, razumjet će poruku.”
Ne možemo utjecati na samozvane tumače vjere i prinuditi ih da razmisle o riječima koje upućuju javnosti, a put obrazovanja za kritičko mišljenje zahvaljujući kojem bi građani bili u stanju preispitivati i valorizirati medijske sadržaje težak je i dugotrajan, no od urednika portala očekujemo profesionalnu odgovornost koja je, u ovom i ovakvim slučajevima, potpuno izostala.
Na pitanje postoji li u islamu situacija u kojoj „čovjek” smije udariti ženu, Elvedin Pezić je mogao, pa i trebao 34. ajet sure En-Nisa prevesti onako kako to čini hafiz Senaid Zajimović: „One žene čijeg lošeg ponašanja se pribojavate, vi posavjetujte, a onda se od njih u postelji razdvojite, pa se i izolujte od njih. A kada se pokaju i prestanu sa zanemarivanjem svojih obaveza i lošim ponašanjem, onda im nepravdu ne činite! Allah je zaista, Uzvišen i Velik!” te odgovoriti citiranjem hadisa Poslanika Muhammeda: „Nemojte nikada biti nasilni prema ženama”.
