Tragom crvene karirane košulje
Romantizacija prošlosti, odnosno vlastite mladosti, siguran je znak starenja. A svijest o tome ljudska. Pomiješanih emocija – sa sjetom, radošću i blagom zebnjom ovaj je hroničar krenuo u čuveno sarajevsko Kino Bosna (nekad Kino 1.maj) pogledati taj dokumentarac. Valjalo je ostaviti tekući književni festival „Bookstan“ i sve počasti koje su stigle nakon prvog izvođenja našeg albuma „Sin pustinje“ u Sarajevu, i ponovo se vratiti da budeš ono što jesi. Hroničar duhanskim dimom zamagljenog svijeta, lovac na slike sjećanja za koje nisi siguran da su se doista dogodile, povratak u svijet koji nestaje, ili je nepovratno nestao, a da te niko o tome nije na vrijeme obavijestio. U kino u koje si luftao iz srednje škole – sa Festom, Papetom, Ozom, Sametom – i gledao razne filmske budalaštine, i, naravno, meku skandinavsku erotiku.
Čega je tu sve bilo, ona pjesma Zabranjenog pušenja je mila majka: Nepobjedivi junak, nastavak Brucea Leeja drugim sredstvima, majstor poznat kao Dragon Lee, protivniku vadi pupak, jer mu je to jedina slaba točka. Onda Jednoruki bokser protiv leteće giljotine, film u kojem je Nećko prvi primijetio da prevoditelj nije stigao ni do slaganja vremena u replikama, jer sijedi master, hongonška verzija Davida Carradinea, čita pismo koje mu šalju njegovi učenici u kojem se kaže da su oni mrtvi, a da ih neprijatelj ipak može pobijediti!? Može i on nas. Ma, ludilo jedno, pubertetlijsko koje završava kao i pjesma Zabranjenog pušenja: i dok vjetar njiše travu/vijore zastave/i dok vjetar mrsi kosu njegove drage/on pobjeđuje sam protiv svih, ali znaj/još samo na platnu Kina 1. maj. Nakon odlaska u JNA, više ništa. Ni to kino nije bilo isto, a ni mi. Jednostavno se više vremena počelo provoditi u obližnjoj Kinoteci, vrijeme stripovanog djetinjstva je zauvijek prošlo i valjalo se naštimati da se liči na Humphreya Bogarta. Ili na Jean-Paula Belmonda. Do posljednjeg daha, naravno.
Za to vrijeme, stotinjak kilometara istočnije od Sarajeva trajala je jedna druga, a, zapravo, ista mladost. Tamošnji gimnazijalci su se nalazili na mostovima preko Drine, sanjali svoje snove i gledali svoje filmove. Jedan od njih, izrazito visok, grahorastih očiju, radoznala pogleda i mirne, blage naravi, doći će u Sarajevo nakon srednje škole i završiti Pedagošku akademiju (odsjek geografija) i polako postajati urbana ikona. Ljubitelj kraut-rocka i poznavalac onoga od čega se život, zapravo, sastoji, imao je nadimak Kvale. A zbog čega? To je jedino što ne saznamo u dokumentarcu kojeg rediteljski potpisuje Bojan Filipović, čovjek kojeg smo znali kao montažera velikog broja televizijskih i ponekog filmskog projekta. A i ne smeta nam: to je bio nadimak Nisveta Džanke prije nego što je stigao u Sarajevo i trajno ga obilježio.
Negdje odmah poslije rata, u redakciji magazina Dani pojavio se tip visok skoro dva metra, ogromnih očiju, ušiju i stopala. Govorio je arhaično, sporo, oblim rečenicama koje su odavale znanje i iskustvo, a ja nikada u životu nisam sreo nikog takvog. Dubokog glasa, kotrljao je riječi kao da šalje kuglu u čunjeve i ja sam ga zavolio. Imao je svoj stol pored mene i gledali smo jedan drugog, isprva s priličnim podozrenjem. Ja sam pisao pomalo nervozno, istrganog ritma, brzo pa sporo, moje rečenice su bile špicaste, trudio sam se naći što precizniji izraz. On je pleo neku svoju priču. Poput Nikole Jokića koji izluđuje NBA zvijezde sporošću i naizgled jeftinim trikova, on je vezao svoje tekstove – reportaže i filmsku kritiku, uglavnom – mekoćom, stilom koji je u nas najbolje i najpametnije razvio slavni Zuko Džumhur. Narodni mudrac, s nešto znanja iz geografije i dosta čitanja drugih stvari, brzo je postao omiljen. Ja sam gledao da s njim najviše pričam ni o čemu, jer je tu bio najjači. Kad bi mu se otela replika iz dubine, sugovornik bi ostao zatečen, a ja ponekad nisam znao ni šta on tačno misli. Bio je div, „Der Riese“, kako ga je nazvala kći kolege pjesnika koji je netom došao iz Beča i, pomalo u šali, rekao: „Ove novine nemaju veze s ničim, kod tebe je pola tekstova na engleskom, a Džanko piše kao Vukovi kazivači, to nigdje nema“. A onda dodao: „Samo da znaš, u jednoj njegovoj rečenici ima više autorskog novinarstva, nego u cijelom Europa Press Holdingu“.
I tako, vrijeme je prolazilo, mi smo drugovali, posvetio sam mu i pjesmu u svojoj prvoj zbirci poezije „Bog tranzicije“, stvari su se „uozbiljavale“. Jednom smo bili na Ajvatovici, jednoj vrsti hodočašća nedaleko Bugojna, i govorilo se o tome da će se raditi putopisna televizijska emisija. Tih nekoliko dana vodio sam dnevnik. Tim malim mjestom je prošlo nekoliko desetina sarajevskih „faca“ iz toga doba – i sam Safet Isović je otpjevao koncert – ali niko nije ostavio tako jak dojam na lokalne ljude kao on. Nisvetaga, kako sam ga zvao (on je mene zvao Ahmo), je bio njihov i oni njegovi. S lakoćom je vadio priče iz njih – što u Bosni nikad nije lako – pričali su mu o mušičarenju, o bačvama, o nakurnjacima, o raznim čudima, i ta makondizacija, rodila je „Pozitivnu geografiju“, jednu od najvažnijih putopisnih serija u povijesti bosanskohercegovačke televizije. Radila ju je grupa ljudi, ali je glavnina stajala upravo na širokim plećima Nisveta Džanke.
A on je iz epizode u epizodu, u svojoj crvenoj kariranoj košulji, koja je i glavni lik dokumentarca „Kvale“ i iskorištena je kao pripovjedački subjekt, pričao svoje priče. U filmu koji je realizirala produkcija F.I.S.T., o Nisvetagi, koji nas je napustio 2012. godine nakon transplantacije jetre, učestvuje relativno veliki broj sugovornika (uključujući, naravno, i onoga što ovo piše) i svi se, manje-više slažu u tome da takvi ljudi više ne postoje, jer nikada, zapravo, nisu ni postojali.
Skoro petominutni aplauz nakon zatamnjenja u prepunom Kinu Bosna, i suze u očima većine gledatelja rekle su sve. Nisvetaga kao da je opet bio s nama. To je osnovna emocija tog filma, i zato ga valja vidjeti. „Ako taj film proizvede barem deset deka vaše emocije – onda je u redu“, kazala je direktorica produkcije, citirajući Džanku. On kao da je sve vrijeme bio tu, gledao i nas i film. I smješkao se, tiho i zadovoljno, kako je samo on znao. „The Giant“. „Der Riese“.
Stvarno, kakav način da se „pobijedi!“? Na platnu Kina Bosna, odnosno Kina 1. maj. Pa vi sad recite da ne postoje divovi iz bajki. (Ahmed Burić, Lupiga)
Povlačenje Evrope pred agresivnim slabićima
Jasno je da su u eskalaciju Vučić i Dodik krenuli u trenutku kad Putin misli da njemu to odgovara, a strašna je činjenica da se EU ponaša na sličan način na koji se, u vrijeme kad je Angela Merkel donosila ključne europske političke odluke, ona ponašala prema Putinu. Obrazac „appeasementa” izučen je u europskoj politici tridesetih godina. Tada su se de facto snažnije sile povlačile pred slabijom, ali silno agresivnom Hitlerovom Njemačkom, misleći da tako izbjegavaju ratni sukob, sve dok, prije svega, zbog savezništva Hitlera i sila osovine sa Staljinom u agresiji na Poljsku, više nije bilo prostora za samozavaravanje, jer je stvorena neprihvatljiva geopolitička situacija povezivanja Rimlanda, Heartlanda i ponovno Rimlanda, dakle, situacija potpunog ovladavanja euroazijskim prostorom.
(…)
Rizici povlačenja euroatlantskih partnera pred malom, siromašnom i de facto izoliranom agresivnom imperijom, pred mussolinijevskim imperijalizmom sirotinje, ponovno postaju previše opasni, drže li EU i euroatlantski partneri doista do svojih skupnih vrijednosti, trajnog mira, poštivanja državnih granica, ravnopravnosti svih država u procesu integracije, do matrične suradnje i zaštite temeljnih ljudskih prava. Čini se da je taj „appeasment”, povlačenje pred agresivnim slabićima, kakav je nekad bio Milošević, a danas je Vučić, ponovno kao i Milošević 1999. otišao bitno predaleko. I definitivno, sada će za obuzdavanje tog imperijalizma sirotinje biti potrebno daleko više energije, nego što bi bilo potrebno da se djelovalo na vrijeme. A ako se ni sada ne bude djelovalo, troškovi u budućnosti bit će samo veći, a koliko god bili slabi, Putin i njegov gojenac Vučić neko će vrijeme trijumfirati i stvarati privid snage i važnosti. (Davor Gjenero, Al Jazeera)
Kanada zabranila testiranje kozmetike na životinjama
Kanada je krenula u zabranu testiranja kozmetike na životinjama, pridruživši se brojnim europskim zemljama i američkim saveznim državama koje su već zabranile tu praksu.
Kako je Kanadska vlada objavila nacrt zakona C-47 mijenja Zakon o hrani i lijekovima kako bi zabranio testiranje kozmetičkih proizvoda na životinjama i prodaju proizvoda koji se oslanjaju na podatke testiranja na životinjama, navodi se u saopštenju za javnost.
U saopštenju se također navodi da se testiranje kozmetike na životinjama “rijetko provodi u Kanadi”.
Kanada će se tako pridružiti Europskoj uniji, Australiji, Ujedinjenom Kraljevstvu i Južnoj Koreji, koje su zabranile testiranje kozmetike na životinjama, navodi se u objavi.
Prema Humane Society International, ukupno 44 zemlje donijele su zakone koji zabranjuju testiranje kozmetičkih proizvoda na životinjama. Uz to, 10 država u SAD-u zabranilo je ovu praksu: New York, Virginia, Kalifornija, Louisiana, New Jersey, Maine, Hawaii, Nevada, Illinois i Maryland.
“Zaštita životinja, sada i u budućnosti, nešto je na što pozivaju mnogi Kanađani i nešto što svi možemo slaviti. Ponosni smo što idemo naprijed s ovom mjerom i uvjeravamo Kanađane da su proizvodi koje kupuju bez okrutnosti. Nastavit ćemo surađivati sa stručnjacima i međunarodnim partnerima kako bismo istražili sigurne alternative bez okrutnosti kako više životinje ne bi patile i umirale zbog kozmetičkih testiranja”, rekao je kanadski ministar zdravstva Jean-Yves Duclos.
U saopštenju se dodaje da Health Canada također radi na identificiranju “učinkovitih alternativa testiranju na životinjama” izvan svijeta kozmetike.
Amandman koji zabranjuje kozmetička testiranja na životinjama jedan je od paketa amandmana uključenih u mjeru. Tekst prijedloga zakona propisuje da “Niko ne smije prodavati kozmetički proizvod ako ne može utvrditi sigurnost kozmetičkog proizvoda bez oslanjanja na podatke dobivene testom provedenim na životinji koji bi mogao prouzročiti bol, patnju ili povredu, fizičku ili psihičku, na životinji” i da “Niko ne smije provoditi test na životinji koji bi mogao prouzročiti bol, patnju ili povredu, fizičku ili psihičku, na životinji.”
Prijedlog zakona je prvi put pročitan u Donjem domu u aprilu i dobio je kraljevsku suglasnost 22. juna.
Kozmetička testiranja su uključivala “testove toksičnosti” u kojima su životinje fokusirane na konzumiranje ili udisanje određenih kemikalija, ili im se kemikalije nanose na kožu ili oči.
Osim što su nepotrebno okrutni, testovi na životinjama također su manje učinkoviti u usporedbi s novijim oblicima procjene poput računalnog modeliranja ili testova koji koriste ljudske stanice, kažu u Humane Society International. (Tačno.net, agencije)
