Po čemu je jedinstven krivični sudski postupak protiv novinara banjalučke Televizije Elta koji je završio oslobađajućom prvostepenom presudom za “govor mržnje”

Prvi krivični sudski postupak protiv novinara u BiH nakon deceniju i po okončan je nedavno (24. maja) i ostao u priličnoj mjeri izvan fokusa javnosti. Istina, ne sasvim, jer je, sudeći po medijskoj pažnji, javnost, kao i obično, bila podijeljena. U jednom entitetu (RS) slučaj je imao značajan publicitet, u drugom (FBiH), jedva je i zabilježen. Na to je vjerovatno više uticao politički nego medijski ugao gledanja…

U pitanju je, naime, krivični sudski postupak protiv novinara Televizije Elta iz Banjaluke i njihovog sagovornika u političkoj emisiji U sred srijede Milana Mandića. Okončan je u Sudu BiH prvostepenom presudom po kojoj su svi optuženi oslobođeni krivične odgovornosti.

Troje novinara od petero optuženih

Ovaj slučaj je jedinstven po nizu elemenata. Najviše po tome što je to bio jedan od vrlo rijetkih krivičnih postupaka za uslovno kazano “govor mržnje”. Zašto uslovno kazano? Ovaj pojam zapravo u našim krivičnim zakonima ne postoji i kvalificira se tek kao krivično djelo “izazivanja nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti”. Preostalo iz bivšeg jugoslavenskog zakona i predstavlja ne baš uspjelu zamjenu za ovo što se danas podrazumijeva pod pojmom govora mržnje…

Slučaj je jedinstven i po tome što su u zemlji u kojoj je govor mržnje prisutan na svakom koraku, pogotovo u političkoj areni, novinari morali na optuženičku klupu. Doduše, uz njihovog sagovornika i vlasnika televizije, koji nisu novinari. Ali, ako ćemo pravo, ipak su većinu od petero optuženih u ovom slučaju činili troje novinara.

Jedinstven je i po tome što su se njime bavili najviši pravosudni organi BiH, državno Tužilaštvo i Sud. Kao da nemaju krupnijih slučajeva i važnijih prioriteta… To je vrlo dobro i tekstom i naslovom u banjalučkim Nezavisnim novinama poručio Dejan Šajinović: “Ostavite novinare i progonite korumpirane političare”.

“Božja pravda” u Srebrenici

Slučaj novinara TV Elta zaslužuje da bude predstavljen u cjelini. Tužilaštvo BiH je 8. januara 2016. godine Sudu BiH podnijelo optužnicu protiv više lica, među kojima su i tri novinara Televizije Elta (Dejan Rakita, glavni i odgovorni urednik, Marijana Savić, odgovorna urednica informativnog programa, i Mira Kostović, urednica i voditeljica emisije U sred srijede). Novinari/ke su optuženi kao treće, četvrto i petooptuženi u ovom predmetu.

Prvooptuženi je bio gost u emisiji U sred srijede (emitovana 19. februara 2014. godine) Milan Mandić, član Savjetodavnog odbora Instituta za nestala lica BiH i predsjednik Udruženja porodica nestalih Sarajevsko-romanijske regije. Drugooptuženi je osnivač TV Elta – Društvo za građevinarstvo, trgovinu i usluge “Stijena Herc” d.o.o. Ljubinje, sa Poslovnom jedinicom u Banjaluci u okviru koje djeluje TV “Elta”, čiji je direktor Slavomir Ćuk. (Građevinari u medijima… Dokaz da i u ovom poslu ima biznisa?)

Povod za ovu optužnicu i sudski postupak su izjave Milana Mandića, člana Savjetodavnog odbora Instituta za nestala lica BiH. Prema optužnici, u toj je emisiji Mandić izrekao ocjene o zločinima počinjenim u Srebrenici koji “predstavljaju krivično djelo izazivanja nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti” iz člana 145 a stav 1. KZ BiH. U optužnici je naveden citat iz Mandićevog kazivanja (32. minuta videosnimka):

“Govore Munira Subašić i Mehmedović: ‘Stiće Božja pravda’. Božja pravda je u Srebrenicu stigla! To otvoreno i javno govorim svugdje. Žestok ratni zločin napravljen je u Skelanima, u Kravicama, u Bratuncu, u Srebrenici, Donjim Potočarima ‘92, i ‘93. godine, a Božja pravda je stigla ‘95. godine! E, to je Božja pravda! Moram da im kažem, dosta dokumenata imam i dosta svjedoka, koji su na našu veliku radost preživjeli, da su upravo oni za kojima žene Srebrenice plaču silovali djevojčice od 12 do 15 godina, poslije toga klali i palili, i ‘95. ga stigla Božja kazna, ubijen kao pripadnik Orićevih zločinaca. I danas ja treba da saosjećam sa takvim osobama?! To mi ne pada na pamet. Ne pada mi na pamet da suosjećam sa nekim ko je silovao dijete, poslije toga ga zaklao, a ‘95. godine ga stigla kazna, ubijen. I sada treba neki ceremonijal, svi da plačemo nad takvim zločincem? On je zločinac, zločinac je ubijen; nije ubijen nevin čovjek…”

Citati, kontekst i stanovište Suda

Komentarisati prvostepenu presudu, naravno, nije uputno, pogotovo što ona vjerovatno još nije ni upućena stranama u postupku. Ali na osnovu izvještaja u dijelu medija, a o tome je najiscrpnije izvijestio Glas Srpske, moguće je otkriti na čemu je Sud temeljio svoje zaključke u donošenju oslobađajuće presude.

Usmeno obrazlažući presudu, sutkinja Biljana Ćuković kazala je da “Sud BiH nije prepoznao nijedan elemenat iz optužnice” i da je pregledom snimka sporne emisije utvrđeno da “Mandić nije počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret”. Dodala je i da je Mandić “svoju izjavu korigovao pri samom kraju”, kazavši da “zločinci nemaju vjeru i naciju te da su svi isti, što po ocjeni Suda daje drugu dimenziju”. Sutkinja Ćuković je, prema ovom novinskom izvještaju (Glas Srpske), zamjerila Tužilaštvu da je u optužnicu ubacilo dio Mandićeve izjave, “što predstavlja vađenje iz konteksta, a što je Sudu nedopustivo”. Sudsko vijeće je zaključilo i da Mandić nije negirao zločine počinjene nad Bošnjacima u Srebrenici i smatra da “Mandić ima pravo tumačiti svoja ubjeđenja i iznijeti svoje viđenje o dešavanjima, što predstavlja pravo na slobodu izražavanja”.

Ne upuštajući se u komentar prvostepene i uz to neobjavljene presude, nemoguće je ne primijetiti protivrječnost u ocjeni korištenja citata. Naime, Sud sebi dopušta upravo ono što smatra “nedopustivim” u postupku Tužilaštva. Citat koji je Tužilaštvu bio osnov za optužnicu ocijenjen je nedopustivim, jer je “izvađen iz konteksta”, a citat (“zločinci nemaju vjeru i naciju te da su svi isti”) – koji, prema ocjeni Sudskog vijeća, “daje drugu dimenziju” – nije ni sporan, ni izvađen iz konteksta. Nije nedopustiv, dakle.

Kad se mržnja raspiruje, a kad izaziva

Da li je to što je objavljeno u debatnoj emisiji Televizije Elta govor mržnje ili nije, neka odluči Sud. Ali, ni njemu nije lako… Naši krivični zakoni zapravo i nemaju definiciju govora mržnje kakva je danas prisutna u većini demokratskih zemalja. Formulacija u KZ BiH (član 145, stav 1.), koja govori o “izazivanju nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti”, takvog je karaktera koji dopušta različita tumačenja.

To se vidjelo i u ovom slučaju kroz različita viđenja optužbe i odbrane, što je, naravno, i očekivano u svakom sudskom procesu. Nije neočekivano i da su branitelji optuženih tražili oslobađajuću, a tužitelj osuđujuću presudu (uslovnu kaznu zatvora). Taj pravni aspekt nije nezanimljiv jer zakonska formulacija kakvu imamo u KZ pokazuje koliko je teško, gotovo nemoguće, dokazati postojanje ovog krivičnog djela.

Kako je to naveo advokat Vlado Adamović (opet prema istom izvoru u Glasu Srpske), “Tužilaštvo nije izvelo nijedan dokaz da u BiH postoji nacionalna mržnja i netrpeljivost” i, prema tome, “ako nešto ne postoji – ne može se raspirivati”. (A izazivati?)

“Govor mržnje i neprikladan govor su različite stvari”, stav je ovog advokata. “Govor mržnje kao način izvršenja ovog krivičnog djela treba dokazati, nije dovoljno da neko bude uvrijeđen nečijom izjavom, ili da se osjeća neugodno zbog toga. Mora se utvrditi da je takva izjava zaista izazvala nacionalnu, rasnu i vjersku netrpeljivost”. On smatra i da su “saslušana oštećena lica (predstavnice Udruženja majki Srebrenice) u javnim nastupima imala čak i oštrije govore” od Mandićeve izjave koji bi se mogli više okarakterisati kao govor mržnje i način izvršenja krivičnog djela izazivanje nacionalne, rasne i vjerske netrpeljivosti. “Te osobe nisu optužene. Zašto? Zato što je u tom pogledu kod žrtava Srebrenice stanovita tolerancija. I treba da bude, jer one spadaju u kategoriju ranjivih osoba. A ranjive osobe su i Srbi i Hrvati koje su takođe žrtve… Onda moramo uspostaviti jednak standard i imati toleranciju za sve ranjive žrtve.”

U (ne)skladu s novinarskom etikom

Možda ovo i nije govor mržnje po našem KZ-u, ali znači li i da je zaista u skladu s profesionalnim standardima i etičkim kodeksom? Novinarskom dimenzijom bavili su se i akteri u ovom sudskom postupku: tužitelj, branitelji, čak i svjedoci odbrane (eksperti, vještaci; nije objavljeno kakav su status imali). Jedan od njih, profesor Ljubomir Zuber je “sa stručne strane objasnio standarde žurnalistike, profesionalni kodeks novinarstva i utvrdio da novinari kojima se sudi, zajedno sa Milanom Mandićem za govor mržnje, nemaju nikakvu odgovornost, jer su radili sve po standardima”.

Po “standardima” i etičkim normama? Ne baš.

Nakon što su novinarska udruženja u RS-u reagirala kad je objavljena optužnica, TV Elta je objavila saopštenje i objasnila svoja tri ključna stava (). Prvi – da je Milan Mandić, kao predsjednik Udruženja porodica nestalih Sarajevsko-romanijske regije, “često kritikovao rad Tužilaštva BiH” i da ih je “redovno pozivao da traže nestale i poginule”… Drugi – da se “TV Elta ne želi upuštati u procjene izrečenih riječi gospodina Mandića. Taj posao mora biti prepušten ekspertima na ocjenu i to nije naša uloga…” I, konačno, treći: “Nijedan novinar nema moć da apsolutno sve ocjenjuje na najidealniji način, poštujući realne uslove u kojima rade novinari, a to je vječna borba sa rokovima, odnosno novinarskim rječnikom rečeno – ‘cajtnot’.”

Krenimo od posljednjeg stava (o “cajtnotu”, koji mnogima služi kao alibi): Emisija koja se emitira jednom sedmično (U sred srijede) ne pravi se “u vječnoj borbi s rokovima i u cajtnotu” i teško da se može pravdati tim razlozima. Osim toga, ova je emisija reprizirana narednog dana i potom postavljena na YouTube kanalu, što dodatno isključuje opravdanje da je u pitanju “borba sa rokovima”. Uz to, od novinara se i ne očekuje i ne traži da “apsolutno sve ocjenjuje na najidealniji način”, ali to novinare ne oslobađa odgovornosti za profesionalno postupanje.

Kontroverzna tema bez druge strane

A sada o prva dva stava. Znajući, dakle, da je Milan Mandić “često kritikovao rad Tužilaštva BiH” i, uz to, zalažući se i sami (TV Elta, dakle) za procesuiranje ratnih zločinaca, kao što navode u saopštenju, zašto u ovu emisiju nisu pozvali predstavnike Tužilaštva? Temeljni je profesionalni princip i abeceda novinarstva da se u obradi kontroverznih sadržaja omogući i drugoj strani da iznese svoje stavove. Ukoliko druga strana odbije da sudjeluje u takvoj emisiji ili da iznese svoj stav, nužno je i opravdano to objaviti. Zbog publike, prije svega.

U ovom konkretnom slučaju to se nije dogodilo. Time je prekršen jedan od osnovnih standarda profesije i omogućeno jednom učesniku (M. Mandić) da u više navrata iznosi negativne ocjene o tužiocima i Tužilaštvu BiH u cjelini. Voditeljica emisije nijednom nije intervenisala – ni kad su te ocjene o odsutnim licima iznesene, ni kad je opravdavan počinjeni zločin (genocid) u Srebrenici.

U Kodeksu o audiovizuelnim medijskim uslugama i medijskim uslugama radija, u članu 5. (Pravičnost i nepristrasnost) u stavu (3) naglašava se da se “audiovizuelnim i radijskim programima neće tendenciozno promovisati interesi jednog političkog subjekta ili bilo koje grupe ili pojedinca, niti će se dozvoliti da prevlada jedno mišljenje ili stanovište kada se radi o kontroverznim političkim, privrednim i drugim temama od javnog interesa”. Taj standard u ovom slučaju nije primijenjen.

Najjednostavniji način za prepoznavanje govora mržnje

Drugo, citat iz njihovog saopštenja: “TV Elta (se) ne želi upuštati u procjene izrečenih riječi gospodina Mandića. Taj posao mora biti prepušten ekspertima na ocjenu i to nije naša uloga…” Šta je onda uloga novinara – samo da zapisuju, drže mikrofone i uključuju kamere? Zar za ocjenu šta bi se moglo razumjeti kao govor mržnje treba biti “ekspert”?

Činjenica je da je govor mržnje zapravo vrlo lako prepoznati. Evo najjednostavnijeg načina: dovoljno je da promijenite imena i atribute u one koji opisuju vaše vlastite identite i da se zamislite u položaju manjine (one druge strane) na koju se takav govor odnosi! Možda u tome nećete prepoznati krivično djelo opisano u našem KZ-u, ali biće dovoljno da vidite je li to (ne)prihvatljivo i je li u skladu s etičkim normama.