Budući da volimo kalendarske igre poput proslave Nove godine, rođendana države, Sabora ili nas samih, zgodno je primijetiti da je prije tri dana, ovoga četvrtka, došlo do zanimljive trostruke podudarnosti. Bio je to 21. dan 21. godine 21. stoljeća. Ovakvu podudarnost ljudi, u pravilu, dožive samo jednom za života. Malo je, naime, vjerojatno da će itko od nas biti živ za 101 godinu. Osim ako se ispuni čovjekov vjekovni san da postane biblijski Metuzalem pa prevari vrijeme i sudbinu prekoračivši rok trajanja koji mu je odredila priroda.

Otkad su znanstvenici uspjeli otkriti lijekove, cjepiva, sofisticirane dijagnostičke tehnike i objasniti mehanizam starenja, drevni san je prestao biti science fiction i postao ostvariv projekt. Čini se, međutim, da razvoj znanstvenih spoznaja često nije adekvatno popraćen podjednakim stupnjem napredovanja društvene svijesti koja je, u mnogim aspektima, zaglibila u mraku srednjega vijeka prespavavši humanizam, renesansu i prosvjetiteljstvo kao da ih nikad nije ni bilo.

Relativnost kalendara

Uzmimo, primjerice, hrvatsko društvo čija kolektivna svijest nije registrirala protok zadnjih 75 godina. Kalendar je, naime, čudna stvar. U njemu svatko vidi ono vrijeme koje može i želi vidjeti. Kad muslimani pogledaju kalendar, vide da je 1442. godina, Kinezi kažu da smo još kratko u godini štakora prije nego prijeđemo u godinu bivola, a Hrvati će uskoro proslaviti novu 1946. nemajući pojma o tome da su neki dijelovi svijeta već zašli u 21. stoljeće. Vrijeme je za nas stalo pred pitanjem svih pitanja – Je li Drugi svjetski rat završio, ako jest tko je pobijedio i za koga smo  navijali? Već se 75 godina preznojavamo i zamuckujemo bezuspješno pokušavajući odgovoriti na njega. Odgovor nam, doduše, piše u Ustavu, ali tko još čita Ustav, a i nije neka fora pročitati odgovor. Oko nacionalne zagonetke se valja samostalno potruditi. Ustav kaže kako su temelji hrvatske državne suverenosti uspostavljeni odlukama ZAVNOH-a, ali mi znamo da tu mora biti neka smicalica, igra riječima, tajna poruka. Iza ove egzoterične službene varijante koja vrijedi za EU i svijet, mora postojati ezoteričan tajni kod za nas insajdere. Tako od 1990. tražimo ključ. Znamo da to što je prvi predsjednik nekad bio partizan (ne predsjednik Partizana, nego sudionik NOB-a) može više zbuniti, nego dovesti do odgovora. Pa i sam nam je poslao jasnu poruku da je sve to, sav taj antifašizam bio onako, s figom u džepu, onog trenutka kad je lijepo objasnio kako je NDH, između ostaloga, bila “i izraz težnji hrvatskog naroda”.

Možda bismo izgubili entuzijazam uslijed višegodišnjeg neuspjeha, možda bismo i odustali od potrage da nije vladajućih hermeneutičara, igrača iz Banskih dvora i Pantovčaka te njihovih kaptolskih trenera i izbornika kojima možemo zahvaliti što plamen nacionalizma vječno živi. Njegovom održanju pomažu i odani mediji poput Večernjeg lista koji je, prije samo dvije godine, objavio tekst Milana Ivkošića o tome kako nacističko-ustaški koncentracijski logor Jasenovac zapravo nije bio logor smrti, nego rekreacijski kamp u kojem su se logoraši zabavljali. “U logoru je bilo obilje radionica u kojima su zatočenici mogli pokazati i svoje kreativne sposobnosti… u logoru je bilo i zabave. Bilo je sportskih utakmica, pogotovo nogometnih, koncerata, kazališnih predstava među kojima su izvođena i djela što su ih stvarali sami zatočenici.” Na ovakvo se pisanje nadahnuo čitajući “Radni logor Jasenovac”, knjigu koja je promociju imala na državnoj televiziji odlukom tadašnje urednice, a sadašnje saborske zastupnice, Karoline Vidović Krišto.

Ista svijest

U susjednoj, pak, Srbiji kolektivna svijest je puno manje zbunjena. Zna za koga su navijali i u Drugom svjetskom ratu i u ratu 90-ih jer za istu ekipu navijaju i danas. Ta svijest nema ništa protiv antifašizma samo zato što misli da je Draža Mihailović bio antifašist. U njoj je ukodirano da su Crna Gora, Republika Srpska i Kosovo dijelovi Srbije koji prvom povoljnom prilikom trebaju biti pripojeni otadžbini. Ista je to svijest koja kleči pred “svecima” SPC, patrijarsima Pavlom i Irinejom i mitropolitom Amfilohijem, pred ljudima što su huškali na rat i blagoslivljali oružje, a sada s gigantskih murala promatraju svoju pastvu podsjećajući je na vječni rat. Ta svijest ne vidi baš nikakvu vlastitu krivnju u stradanju srpskog stanovništva tijekom vojne operacije Oluja, a ne vidi ju niti u pedeset hiljada tona projektila kojima su, kako tvrde, zaigrani Sarajlije granatirali sami sebe igrajući se rata punih 1425 dana. Ne vidi ta svijest niti da je u Srebrenici počinila genocid, ali je zato spremna počiniti ga opet. Srpska kolektivna svijest nije, poput hrvatske, zaglibila u 1945., nego se projicirala u apsolutno vrijeme u kojem više nema nikakve razlike između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, nema promjene i razvoja, samo vječno svekoliko srpstvo.

Svi, pak, zajedno nismo sigurni u ništa osim u naciju, vjeru i podjelu Bosne i Hercegovine. Ne znamo je li Zemlja okrugla, ima li čipova u cjepivu, hoće li nas Bill Gates satrti 5G zračenjem i vladaju li ljudi-gmazovi. Takvo je stanje kolektivne svijesti naših palanki 21. dana, 21. godine, 21. stoljeća. Ali nemojmo očajavati, svijest racionalnih naroda nije nam, po zanimljivosti, ni do koljena. Pitamo li, na primjer, Norvežane hoće li se cijepiti protiv korone, postat će nam jasno koliko su dosadni u svojoj predvidivosti i kako uopće nemaju smisla za šalu. Oni to pitanje, naime, uopće ne bi shvatili jer u njihovoj kolektivnoj svijesti ne postoji opcija da bi odluka o cijepljenju mogla ovisiti o nestručnom stavu pojedinca. Džabe im 21. stoljeće kad nemaju mašte.