Bitka na Kozari ove je godine obilježena pred malim brojem prisutnih, ali s jakim ideološkim i revizionističkim nabojem

Nije pretjerivanje reći da je 75. obljetnica Bitke na Kozari, gledano očima svih entitetskih kamera, bila potpuni medijski fijasko. Nigdje nikoga! Zapravo, ove godine, po prvi put, desilo se da je fenomen Kozare analiziralo više ljudi od broja onih koji su je pohodili.

A razlozi su dvojaki. Banalni i prizemni, dnevnopolitički, s jedne strane, i dubinski povijesnorevizionistički, s druge. Prvo, iako se obilježava 75 godina kozaračke epopeje, ovo nije izborna godina i iz te opskurne činjenice lako je zaključiti da je aktuelna politika u Republici Srpskoj namjesto kruha i igara na platou Mrakovice narodu ponudila samo loše igre. Za kruh i pivo se morao plebs obratiti svom praznom novčaniku. Pa je onda zaključak lokalnog roštiljdžije, koji decenijama dolazi na “zbor na Kozari”, a koji je emitovan na Alternativnoj televiziji, relevantniji od bilo kakve sociometrijske sondaže. A on kaže da je “zbor” ove godine lošiji nego ikad.

Kamera zorno prikazuje dvije lepinje i nula ćevapa. I da se razumijemo, pohođenje Kozare i drugih toponima koji su mapirani neprijateljskim ofanzivama iz Drugog svjetskog rata uvijek je bila plebejska manifestacija, koju su “oni gore” koristili za govorancije, taman dok se jagnje ne ispeče. Besplatno jagnje! Pučki je to i palanački diskurs, koga se nisu mogli (i nisu željeli) odreći niti političke elite socijalističkog samoupravljanja, a niti poratne vedete sivih voda neoliberalnog kapitalizma. Samo što se u toj palanačkoj bahanaliji, odobrenoj od Centralnog komiteta, dobrano morao znati ideološki raspored boja, od najprofanije tezge do govora kakvog starog subnorovca.

Ko je tvoj Veliki Brat?

Ovo danas je teledirigovani haos. No, hajmo redom.

Dabome da se Milorad Dodik kao patron Republike Srpske pojavio, no njegov govor je bio nešto kao kombinacija gazimestanskog Slobodana Miloševića i ravnogorskog Vuka Draškovića. Zapravo, bio je upravo to. Kako je neizborna godina, udarna politička pesnica, kojom se retorički obaraju na pod tradicionalno nespremni opozicioni glavaši, bila je usmjerena u drugom pravcu. Mnogo opasnijem, bolnijem i tragičnijem. To uvijek zeleno polje ideologije koja revidira prošlost učinilo se orvelovski privlačno Dodiku. Pa je, ponesen tom ljepotom, izjavio “kako se Srbima ne bi desila Kozara da je tada postojala Republika Srpska”. Dabome da se na ovu formulaciju, koja ništi logiku i prostorno-vremenski kontinuum, može spustiti salva komentara od Rimske imperije i provincije Republika Srpska, do Svegalaktičke federacije 33. vijeka i, pogađate, Republike Srpske. Ali, pustimo te infantilije.

Mnogo gore od svega je to što Kozara danas, po svom i pučkom i ideološkom uzusu, zaista sliči Ravnoj gori. Kao da je riječ o nekoj postmodernoj instalaciji, na štandu koji je zastrt zastavom SFRJ-a, prodaju se četničke kokarde, majice sa slikom Ratka Mladića, Radovana Karadžića i Draže Mihailovića, kokarde, šubare svakovrsne… Kako objasniti ovaj tragično izvrnuti melting pot povijesti? Jednostavno, on je retorički, baš u Dodikovom govoru do kraja pojašnjen. Bolje reći, pojednostavljen i izvrnut i revidiran.

Kozaračko oro

Pa je tako Milorad Dodik rekao da komunistički režim nije smatrao za shodno da adekvatno obilježi mjesta srpskog stradanja, kao i da je Sarajevo u bivšoj Jugoslaviji zapostavilo kozarački kraj poznat po partizanskoj borbi.

A upravo je ova rečenica presudna za aktuelni politički narativ. Zašto? Pa u čitavom govoru, samo se i jedino ovdje pominju partizani, i to kao atributska odrednica, a Dodik potom upotrebljava velikosrpsku sintagmu “komunistički režim”, tako često ponavljanu u mantrama ravnogoraca. Napose, osim konglomerata politikanstva na dnevnoj bazi, ovdje, u ovom govoru na Kozari, došlo je do konačnog ideološkog sljubljivanja partizana i četnika. Desila se ta fisija koja bi, bar po Dodiku, trebala osloboditi svenarodnu ujedinjenu energiju na izborima 2018.

Kome treba istorija pored ovakve fiktivne sadašnjosti?

Na stranu što je 2.000 četnika Uroša Drenovića učestvovalo te 1942. godine zajedno sa Italijanima i Nijemcima u “čišćenju” Kozare od partizana, pa je u tom čišćenju ubijano sve od kolijevke do starog štapa. Na stranu što je samo dan ranije podignut spomenik Lazaru Tešanoviću, četničkom vojvodi, nadomak Banjaluke, na koji Dodik, istina, nije otišao, ali jesu predstavnici lokalne vlasti. Tešanović je direktno kolaborirao s ustašama i Nijemcima. Na stranu sve to kad je povijest već demontirana, kad joj je promijenjen DNK, kao u genetskom inženjeringu, i na mjesto jednog dijela spirale ubačen kôd po kome su partizani jednako četnici, po kome nije važno ko je bio u kom pokretu i po kome je potpuno izbrisana granica između okupatora i okupiranog, napadača i branitelja, fašiste i antifašiste.

Hoćete još dokaza?

Pa, Veliki Brat, ili preciznije, velika braća u Srbiji odavno su rehabilitovala iste te četnike, koji (koliko god ih je malo) uredno dobijaju boračke penzije. Čak, sve su silne zajedničke fotografije Dražinih kvislinga s ustašama, Nijemcima i Italijanima potpuno nevažne u npr. nekakvoj pravnoj borbi. Jer, svaki četnik u Srbiji ili njegov potomak može da vas tuži ako ustvrdite da je dio fašističke borbe. Pa zašto onda da se Republika Srpska razlikuje?

Koliko je na Kozari prsta…

Prošle godine veliki krst, ove godine četnička ikonografija, dogodine se možda zaori “Od Topole…” na Mrakovici. I kamere su zorno zabilježile možda najnadrealniji momenat u koloni preživjelih partizana i njihovih potomaka: ori se “Oj, Kozaro”, nose se zastave SFRJ, petokrake, ali podosta njih, valjda u velikom slavlju, u vazduh istura tri prsta. To su ona ista tri prsta, sjetićete se, pod kojim su polagali zakletvu crnolegionari Jure Francetića, a kome ustaše, umalo, stotinjak kilometara zapadno, ne podigoše spomen-ploču nekoliko dana ranije.

E, to je taj povijesni galimatijas u kome caruju simplifikacija, idolatrija i revizija.

Činjenice? To što je na Kozari prilikom pokušaja proboja neprijateljskog obruča poginulo 10 hiljada partizana, što je oko 35 hiljada civila izgubilo živote, što je na toj pozornici zla 1942. nejač od okupatora branio i Hrvat i Bošnjak i Rom i Jevrej pod zvijezdom petokrakom partizanskom, apsolutno je irelevantno i nebitno.

Barem medijima u Republici Srskoj, koji su 75 godina kozaračke epopeje opisali kao kombinaciju izleta, piknika, malo lake istorije i govora Velikog Vođe, a partizani su predstavljeni kao nekakav poluformalni plebejski pokret otpora, sličniji Reneovom iz serije Alo, alo nego odistinskim herojima rata.

Kulturocid je to, dabome, samo serviran u populističkoj tableti revizije. Pa se onda nema ko kome referirati na razmjere istog. Jer, ako djeca u školi uče da su partizani i četnici bili Srbi antifašisti, vi stvarate plebiscitarnu bazu ljudi koji vjeruju u laž i dobrovoljno joj se klanjaju.

Komunistički arhineprijatelj

Pesnica s tri prsta je visoko podignuta. Fašista i antifašista su izjednačeni, još se samo čeka finalna presuda, a ona bi glasila otprilike ovako: komunisti, komunisti i njihov režim su krivi za sve! Za Drugi svjetski rat, za podjele među Srbima, za postratna dešavanja, pa i za posljednji rat. I neće proći mnogo, a sva tri dominantna BH naciona sa svojim režimima objaviće povijesnu hajku baš i jedino na komuniste, njihove ARHINEPRIJATELJE. Onda će se do mile volje moći u kolu kozaračkom pjevati “Marš na Drinu”, onda će se slaviti ustaša Jure Francetić, onda će legalno i legitimno pripadnici Handžar divizije biti oslobodioci.

Prikriveno i manje prikriveno slavlje već postoji. Samo se očekuje verdikt čekićem pravnim pa da bahanalije revizije i legalno otpočnu.

“Koliko je na Kozari lista, još je više mladih antikomunista” neće biti napjev neke distopijske fikcije ili pararealne novele, nego vrlo bliska realnost.