Prolazi li prošlost neprolazna je tema. Sociologija, filozofija, historiografija i književnost otvarale su razne dimenzije ovog pitanja. Prošlost, i ako prolazi, prolazi vrlo sporo, reći će neki. U kontekstu naših prostora često se citira Winstona Churchilla o tome kako Balkan proizvodi više historije nego što je u stanju da je konzumira, a Helmut Dubeil će u knjizi u kojoj, na osnovu stenograma sjednica Bundestaga, prati kako se njemačko društvo suočavalo sa nacističkom prošlošću uzviknuti kako „niko nije oslobođen historije“.
Kada se prije deset godina obilježavala 100. godišnjica Sarajevskog atentata i početka Velikog rata sve je potvrđivalo da prošlost ovdje ne prolazi. Osim „vrućih“ akademskih rasprava, naučnih skupova i kontraskupova, izjava političara koji kao da su jučer došli sa solunskog ili verdunskog fronta, mediji su o 100. godišnjici danima izvještavali kao da rat nikad i nije stao: ko je kriv za rat i zašto Srbija (mediji u Sarajevu i drugdje) odnosno Austrija (mediji u Beogradu i drugdje); šta je povod, a šta uzrok rata; je li Gavrilo Princip borac za slobodu ili terorista; šta učiniti sa spomenicima vezanim za taj događaj i period… Takva atmosfera, uz različite ankete kojima su i sami građani „uključivani“, doprinijela je dojmu da vrijeme ovdje ne teče uvijek linearno.
Nekoliko iskoraka
Danas kada obilježavamo 110. godišnjicu istog događaja dojam je znatno drukčiji. Doduše, ove godine nije nikakva „okrugla“ godišnjica, nikakav jubilej kakve historičari vole (vidjeti pod program različitih festivala historije), a ni medijima nisu mrski. No, dojam da prošlost ipak prolazi i da je Veliki rat okončan nije isključivo utemeljen na tom „odsustvu“ prigodnih podsjećanja. Ustvari je bitnije ono što se desilo u proteklih nekoliko godina, nekoliko iskoraka, koji su nekako ostali skrajnuti i u zapećku.
Tako je 2019. obnovljena kapela posvećena Gavrilu Principu i mladobosancima koja se nalazi na Groblju Sv. arhanđela Georgija i Gavrila u sarajevskom naselju Koševo. Poznata i kao Kapela vidovdanskih heroja, izgrađena je 1939. godine kao „jednobrodna građevina sa dva zvonika“ po projektu arhitekte Aleksandra Deroka. Posmrtni ostaci Principa i još deset mladobosanaca koji su skončali po austrougarskim zatvorima nalaze se u kripti ispod hrama, o čemu svjedoči spomen-ploča ispred hrama. Pri izgradnji kapele u zidove su ugrađeni i nadgrobni spomenici iz 18. i 19. stoljeća sa još starijih sarajevskih pravoslavnih grobalja, što kapelu čini bitnim spomenikom i van konteksta atentata, a u samom groblju ukopane su mnoge značajne ličnosti iz historije Sarajeva, iz porodica Despić, Hadžiristić, Besarević…
Kapela i spomen-ploča posvećene Principu preživjele su rat i opsadu Sarajeva, ali su ipak trebale obnovu na koju se čekalo godinama. Inicijativa za obnovu došla je od Srpskog prosvjetno-kulturnog društva „Prosvjeta“, a prihvatila ju je Vlada Kantona Sarajevo na čelu sa premijerom iz SDA. Rekonstrukcija je okončana krajem 2019. kada je vlast u Kantonu Sarajevo obnašala koalicija koju je činilo šest stranaka bez SDA. Obnova i svečanost povodom njenog okončanja nisu izazvali veći interes ili protivljenje. Vlast je obnovu predstavila kao doprinos očuvanju ukupnog kulturno-historijskog naslijeđa grada, sanacije vjerskih objekata i obogaćivanja turističke ponude. SDA, sada kao opozicija, znala je spočitati novim vlastima kako im je obnova kapele bitnija od nekih drugih projekata, ali sve se svelo na tiha politička prepucavanja pri čemu se ni sama SDA nije suštinski protivila rekonstrukciji kapele. Od medija rekonstrukciju je problematizirao jedino sedmični magazin Stav kritikujući „vidovdanski fanatizam“, ali bez jasnog pojašnjenja šta je trebalo sa kapelom uraditi ako je rekonstrukcija sporna.
Nova vlast, novi spomenik
Da prošlost prolazi, makar i sporo, svjedoči i sama lokacija Sarajevskog atentata i kako je riješeno kompleksno pitanje spomenika na mjestu gdje je Princip tog 28. juna 1914. ubio Ferdinanda i Sofiju.
Prvi spomenik izgrađen je još 1917. i bio je, razumije se, posvećen ubijenom prijestolonasljedniku Ferdinandu i njegovoj supruzi Sofiji. Već u novembru 1918., ulaskom u Sarajevo vojske Kraljevine Srbije i formiranjem, u decembru iste godine, Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, masivni spomenik je razmontiran i sklonjen na nepoznatu lokaciju (vjerovatno u baštu Zemaljskog muzeja ili pak livadu do Zemaljskog muzeja na kojoj se danas nalazi Filozofski fakultet). Nove vlasti naknadno su podigle spomen-ploču posvećenu, razumije se, Gavrilu Principu, koja će opstati sve do 1941. i ulaska u Sarajevo jedne druge vojske, one nacističke. Ploča posvećena Principu skinuta je i poklonjena lično Adolfu Hitleru, tadašnjem vođi njemačkog Reicha i „razvojačenom branitelju“ iz Prvog svjetskog rata kojeg je Princip izazvao a Njemačka izgubila.
Nakon oslobođenja Sarajeva i ulaska partizanske vojske spomen-ploča Principu podignuta je ponovo. Nova spomen-ploča nudila je, razumije se, novu interpretaciju Principovih „pregnuća“ koji je sada reinterpretiran kao svejugoslavenski borac protiv stranog okupatora (i to još njemačkog), kao neka vrsta partizana prije partizana. Kod spomen-ploče 1949. godine podignute su stope koje je izradio akademski kipar Vojo Dimitrijević i koje su simbolizirale mjesto sa kojeg je Princip pucao. Početkom rata i opsade Sarajeva, pod „još uvijek nerazjašnjenim okolnostima“, koje se najčešće objašnjavaju kao „nužni građevinski radovi“, sklonjene su i stope i spomen-ploča. Vrlo brzo nakon rata podignuta je nova spomen-ploča, koja je nudila, razumije se, novu interpretaciju samog atentata. Skoro dvije decenije „neutralna“ spomen-ploča bila je jedini memorijal na samom mjestu atentata, Muzej Mlade Bosne preimenovan je u Muzej “Sarajevo 1878-1918”, Principovom mostu vraćen je izvorni naziv Latinska ćuprija…
Na ovoj mikrolokaciji može se plastično vidjeti kako je u periodu od jednog stoljeća funkcionisao princip „čija vojska i vlast, njegov i spomenik“. Kultura sjećanja je na našim prostorima, ali ne samo kod nas, tradicionalno stvar u nadležnosti ministarstava odbrane koja su se nekad zvala znatno poštenije – ministarstva rata. S teretom takvog naslijeđa valjalo je iznaći rješenje koje bi predstavilo različita tumačenja Sarajevskog atentata i ključnih ličnosti vezanih za ovaj historijski događaj po kojem je Sarajevo prvi put postalo globalno poznato. Rješenje je trebalo podsjećati i kako su različite vlasti konstruisale sjećanje na atentat u različitim periodima.
Prvo puška pa čekić
U proteklom desetljeću činjeno je nekoliko bitnih stvari. Pored klupe koja se nalazi uz sami most i koja je bila dio spomenika podignutog 1917. godine posvećenog Ferdinandu i Sofiji, prije nekoliko godina postavljena je fotografija koja prikazuje kako je sam spomenik izgledao i daje posjetiteljima mogućnost da taj spomenik, visok 12 metara, „uprizore“ u ambijent gdje je atentat izvršen. Ključni dio originalnog spomenika danas se čuva u Umjetničkoj galeriji BiH, dok su stupovi, nekim čudom koje zaslužuje posebnu priču, završili kod klesara od Trebinja do Kobilje Glave kod Sarajeva. Konačno, 2022. godine, nakon više „propalih pokušaja“, vraćene su i stope, djelo kipara Voje Dimitrijevića, na mjesto pored spomen-ploče. Desilo se, bez mnogo pompe i ikakvog otpora u Sarajevu, u sklopu radova na proširenju trotoara ispred muzeja.
Tako je danas mjesto Sarajevskog atentata jedno od rijetkih mjesta sjećanja koje na jedan izuzetno inkluzivan i multiperspektivan način predstavlja jedan kompleksan historijski događaj. I bez dobrog vodiča posjetitelj će razumjeti da se Sarajevski atentat interpretira različito, kako danas tako i u prošlosti. Princip i Ferdinand, kako danas tako i prije, istovremeno su i heroji i antiheroji, a šta će prevagnuti nikako nije ovisilo niti danas ovisi o njima. Spomenici uvijek govore više o onima koji ih podižu nego o onima kojima se podižu. Klupa koja je bila integralni dio prvog spomenika i fotografija ostatka spomenika pojasnit će kako se ovdje, kao i na toliko mjesta drugdje, svaka vlast, nakon pobjede izvojevane puškama, rado hvatala čekića. Replika automobila u kojem su ubijeni Ferdinand i Sofija, i u kojem se turisti mogu slikati za svoje pare, opet pokazuje da je u kapitalizmu sve, baš sve pa i prošlost, tek roba.
Tako, tačno 110 godina poslije, čini se da je Prvi svjetski rat okončan, barem tamo gdje je sve počelo. Malo li je.
