Bi li častan čovjek trebao, pa čak i mogao biti neutralan dok gleda odraslog i snažnog nasilnika kako se iživljava nad djetetom pa sve viče na njega udarajući ga šakama, a zatim gurne na pod i nastavi šutati po krvavoj glavi? Čak da je dijete nešto i skrivilo, to ne bismo smatrali razlogom koji bi nas naveo da podržimo ili opravdamo ovakvo nasilje, niti bismo zastali da sa zlostavljačem prodiskutiramo ispravnost njegovih motiva. Umjesto toga, priskočili bismo u pomoć djetetu zaustavljajući nasilnika svim raspoloživim i učinkovitim sredstvima.
Savjest nam, osjećajem dužnosti, nalaže da pomognemo čovjeku u nevolji, pogotovo ako se, poput djeteta, ne može obraniti sam. Tu čak nema niti protuslovlja između razuma i osjećaja (koje se ponekad javlja u ovakvim situacijama), oboje nam nalaže da odmah zaustavimo nasilje. Štoviše, smatrali bismo da nešto ozbiljno nije u redu s mentalnim zdravljem i moralnim integritetom čovjeka koji bi tek mirno prošao ulicom okrenuvši glavu na drugu stranu ili dobacio zlostavljaču: “Mir, brate, nasilje nije adekvatan način rješavanja sukoba”.
Iako nema ništa sporno u konstataciji da nasiljem ne treba rješavati sukobe, ipak bismo osjetili snažan prezir prema ovakvom mirotvorcu. Nije, naime, svaki trenutak jednako povoljan za objašnjavanje generalne neispravnosti nasilja niti podučavanje nasilnika o toleranciji i ljudskim pravima. Dok god dijete leži polumrtvo, a nasilnik i dalje udara, loš je tajming za radionice i tečajeve nenasilnog rješavanja sukoba i vođenja uljuđene konverzacije. Riječi i djela su rijetko sami po sebi apsolutno pogrešni, ali postaju takvima kad su izgovoreni ili učinjeni u pogrešnom trenutku, onom koji je od nas zahtijevao drugačiju reakciju.
Lažno-uzvišene pozicije
Zato su potpuno neprihvatljivi raznorazni pacifistički i kvazipacifistički komentari kakve zatičemo na društvenim mrežama povodom ruske agresije na Ukrajinu. Docirajući s lažno-uzvišenih pozicija o mirnom rješenju sukoba i pregovorima kao jedinoj opciji, protive se vojnoj pomoći Ukrajini nerijetko izjednačujući krivnju svih sudionika za nastavak rata. A razlika je, zapravo, golema. Ukrajinci se brane pokušavajući spasiti goli život i slobodu te samostalnost i teritorijalnu cjelovitost svoje zemlje. Oni rat nisu izabrali, već su u njega silom uvučeni. Suosjećali bismo da i nismo istu tu nevolju i sami iskusili tijekom rata devedesetih. Ovako još i više. Itekako dobro znamo koliko pomoć u naoružanju omogućuje uspješno suprotstavljanje nadmoćnom agresoru. Iako osvajač nikad ne može biti motiviran kao čovjek koji se brani, i ma kako hrabrost bila važna za uspjeh, ona ipak nije dovoljna. Kažu biblijski tekstovi da je mitski David mnogo snažnijeg Golijata pobijedio praćkom. No, ni David praćkom ne bi savladao najsuvremenije naoružanje. Ako nam je zaista stalo do okončanja rata i uspostave mira, trebali bismo prestati bulazniti “make love, not war”, “mir, brate, mir” i slično te na svaki način pomoći ukrajinskom narodu da se obrani. Izostanak vojne pomoći u situaciji poput ove, u konačnici vodi genocidu kakav smo imali u Srebrenici, a to ne smijemo dopustiti skrivajući se iza lažnog ili, još češće, nepromišljenog pacifizma.
Njemačka revidirala stavove
“Mir se ne postiže isporukom oružja”, još je do nedavno bio službeni stav Berlina. Zbog njega je ukrajinski veleposlanik u Njemačkoj, Andrij Melnyk uputio pitanje njemačkoj vladi koliko će još dugo skrštenih ruku gledati kako ruski avioni i rakete ubijaju Ukrajince i razaraju njihove gradove. “Hitno trebamo protuzračne rakete kako bismo zaštitili naše građane. To bi bila prava solidarnost”, rekao je. I uspio, Njemačka je revidirala svoje stavove i odobrila slanje 1400 ručnih protuoklopnih bacača i 500 Stingera Ukrajini uz riječi kako je “ruska invazija označila novo doba” te da je njihova dužnost “pomoći svim silama u obrani protiv Putinove invazije”. Ni Švicarska više nije neutralna. U ovako agresivnom ratu, u kojem je ustezanje pomoći istovjetno osudi na smrt i nestanak cijelog jednog naroda (kojega je Vladimir Putin već nazvao “izmišljenim”), nema i ne može biti neutralnih. Oni koji sebe nazivaju takvima, uglavnom su već odabrali stranu.
Jedna od posljednjih koja ustrajava na nesvrstavanju i neutralnosti je Katarina Peović, saborska zastupnica iz krajnje lijeve Radničke fronte. Hrvatski je sabor, naime, 25. februara većinom od 133 glasa “za” i jednim suzdržanim usvojio Deklaraciju o Ukrajini, kojom “najoštrije osuđuje ničim izazvanu agresiju na Ukrajinu i njezin suverenitet, teritorijalni integritet te neovisnost i poziva Rusiju da odmah prestane s vojnim napadom i povuče svoje trupe s ukrajinskog teritorija”. Peović je bila jedina suzdržana iz razloga što se ovakvom Deklaracijom, kako je rekla, dodatno “militarizira hrvatsko društvo”. To je obrazložila zahtjevom za slanjem hrvatskih vojnika u Ukrajinu, kojega je ministar obrane Mario Banožić uputio predsjedniku RH Zoranu Milanoviću. “Mi smatramo da to nije dobro i da bi trebalo inzistirati na mirnom rješavanju sukoba. Naša je pozicija da nema alternative mirnom rješavanju sukoba”, rekla je te dodala kako je dio Deklaracije u kojem piše da je u Ukrajini riječ o sukobu koji nije ničim izazvan, “nepotrebno ekskulpiranje američkog imperijalizma i NATO politike” tj. da su takvom formulacijom SAD i NATO oslobođeni krivnje za širenje svog utjecaja. Ovakva reakcija upućuje na nepoznavanje međunarodnog prava koje “agresiju” upravo i definira kao “neizazvan napad” na suverenost, teritorijalnu cjelovitost ili političku neovisnost druge države. Po svemu sudeći, Peović drži kako su se dvije imperijalne sile malo pokoškale oko interesa što nije dovoljno dobar razlog da se “militarizira hrvatsko društvo”, nego bi Ukrajincima valjalo poslati goluba mira. “Mi smo uvijek bili protiv militarizacije… i da se inzistira na ratnom rješavanju sukoba, a tako ćemo se zalagati i dalje”, dodala je.
Pacifizam je jedna od najplemenitijih ljudskih težnji, no biti dobronamjeran ne znači neracionalno očekivati da je pokolj moguće zaustaviti zazivanjem mira i ljubavi. Za sve postoji pravi trenutak, jedno od najvećih životnih umijeća jest prepoznati ga.