Lektorske brigade

Vremena su ozbiljna. Nužno je odazvati se gromkim jednoglasjem i punim emotivnim angažmanom. Ukrajinskim izbjeglicama valja pružiti siguran smještaj i humanitarnu pomoć, ukrajinskim braniteljima poslati oružje i borbenu opremu, a jednima i drugima osigurati pune torbe solidarnog šovinizma. Nije dovoljno zadržati se u protuputinovskom raspoloženju. Traže se i proturuski osjećaji.

Stoga su i udarne hrvatske lektorske brigade proglasile opću mobilizaciju. Jutarnji list u ponedjeljak na naslovnoj stranici masnim slovima obznanjuje: “Harkiv, a ne više Harkov!” A u podnaslovu daje sažeto objašnjenje: “Nećemo koristiti jezik agresora i zato ukrajinske gradove odsad pišemo kao što ih pišu Ukrajinci.”

“Jezik agresora”, to mu dođe kao eksplozivno punjenje granata. Tri dana ranije program koncerta Zagrebačke filharmonije u dvorani Lisinski izmijenjen je “u znak solidarnosti s ukrajinskim narodom”, tako što su s repertoara skinute skladbe Petra Iljiča Čajkovskog i zamijenjene onima Ludwiga van Beethovena. Čajkovski je također u bojevim glavama? “Glazba agresora”?

Na istoj naslovnici Jutarnjeg lista gdje je gordo oglašena nova jezična politika – “Harkiv, a ne više Harkov!” – najavljena je reportaža “s izbjeglicama u Lavovu”, kao i intervju s kirurgom koji se javlja “ekskluzivno iz Kijeva”. Zašto ne Kijiv, ako je već Harkiv? Zašto ne Ljviv? Zašto ipak ostaci ruskoga kulturnog zagađenja ako odsad “nećemo koristiti jezik agresora”?

Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, naime, u prošlu je subotu pozvao “sve medijske kuće u Hrvatskoj” da se – “iskazujući solidarnost s ukrajinskim narodom”, dakako – “u svojim izvješćima služe ukrajinskim imenima gradova i naselja”. Prema tome, ne samo da treba biti Harkiv, nego i Kijiv, i Ljviv, i Dnjipro, i Doneck, i Luhansk…

Objašnjenje je, u tekstu preko dvije stranice, ponudio redakcijski jezični tutor Inoslav Bešker, naglasivši najprije da je Jutarnji list svoj leksički zaokret poduzeo “neovisno o sličnome sadašnjem stavu Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje” – što bi nas imalo uvjeriti da slobodarski nastrojeni dnevnik ne slijedi upute državne institucije, nego ih samostalno primjenjuje dva dana nakon što su upute isporučene – a zatim i da su bili neizbježni minimalni kompromisi, jer “svako pravilo ima iznimke”: tako Kijev i Lavov ostaju na “jeziku agresora”, sam vrag zna zbog čega, a usvajaju se Doneck, Dnjipro, Luhansk, Sevastopol i tome slično.

Zašto se, međutim, uopće išlo u brzopoteznu jezičnu reformu? “Odluka je”, piše Bešker, “u ovom času motivirana zapravo emotivno. Nekako se doima neumjesnim koristiti nomenklaturu agresora i okupatora, a ne žrtve, odnosno okupiranoga”.

Lektorska se policija, dakle, odala osjećajima. Komesarijat je preplavljen emocijama, do te mjere da i pseudoznanstvena elaboracija u Jutarnjem listu, pošto je bliža srcu nego razumu, zvuči prilično stupidno. A ispod svih tih slojeva uzavrelih strasti – mržnje prema okupatoru, suosjećanja prema žrtvi – drhturi objekt udružene skrbi, poput zatočenika mentalne sobe za mučenje: jezik kao polje nesputanoga ideološkog iživljavanja. (Viktor Ivančić, Novosti)

Kako smanjiti Putinov uticaj na tržište plina?

Vladimir Putin koristi isporuku fosilnih goriva Evropi kao “političko i ekonomsko oružje” u ratu u Ukrajini, rekao je vodeći energetski savjetnik u svijetu, postavljajući zapadnim vladama ključna pitanja o tome kako se suočavaju s prijetnjom demokratiji dok istovremeno idu ka klimatskoj katastrofi, piše The Guardian.

Fatih Birol, izvršni direktor Međunarodne energetske agencije, rekao je: “Niko više nema iluzija. Rusko korištenje prirodnog plina kao gospodarskog i političkog oružja pokazuje da Evropa treba brzo djelovati kako bi bila spremna suočiti se s velikom neizvjesnošću oko opskrbe ruskim plinom sljedeće zime.”

Ruska invazija na Ukrajinu potaknula je evropske vlade, uključujući britansku, na bjesomučnu ponovnu procjenu svojih zaliha energije – onu koja se vjerovatno trebala desiti mnogo ranije. Prvi rezultat bila je nova odlučnost u nekim zemljama – uključujući poslovnog sekretara Ujedinjenog Kraljevstva Kwasija Kwartenga – da se zalažu za veću proizvodnju obnovljive energije i energetsku učinkovitost kako bi se smanjila ovisnost o fosilnim gorivima.

“Dugoročno rješenje je očigledno: plin je skuplji od obnovljive energije, pa moramo manje ovisiti od plina”, napisao je Kwarteng na Twitteru. Ova izjava bila je neočekivano čvrsta, te je poduprla zelene aktiviste koji su se bojali da će desničarski glasovi u stranci Tory, koji su nastojali da ukidanje neto nulte mete postane pitanje “kulturnog rata”, biti u porastu.

Doug Parr, glavni naučnik za Greenpeace UK, rekao je: “Naša ovisnost o plinu je problem, a topliji domovi na obnovljive izvore energije najjeftinije su i najbrže rješenje. Kwarteng mora uvjeriti kancelara Rishia Sunaka da nam je potreban plan i novac da UK odstrani ovisnost o plinu. Moramo izolirati domove, uvesti toplotne pumpe i obnovljive izvore energije kako bismo brzo riješili Putinov utjecaj na evropskom tržištu plina, naše ogromne račune za energiju i klimatsku krizu koja se odvija pred našim očima.”

Njemačka je najavila planove za povećanje energetske učinkovitosti i obnovljivih izvora energije te razmatra odgodu zatvaranja svojih preostalih nuklearnih elektrana. Emmanuel Macron pozvao je na “renesansu” nuklearne energije s niskim udjelom ugljika kako bi se osigurala opskrba domaćinstava energijom. U SAD-u je Joe Biden iskoristio svoj govor o stanju sindikata da ponovi svoj predloženi program poticaja čiste energije.

Paul Bledsoe, bivši Clintonov savjetnik u Bijeloj kući za klimu, koji sada radi na Institutu za progresivnu politiku u Washingtonu, rekao je: “Ruska invazija na Ukrajinu uveliko povećava vjerovatnost da će američki Kongres ove godine usvojiti velike nove poticaje za čistu energiju zbog povećanog fokusa na energetsku sigurnost. Takvo veliko širenje američke energije s nultom emisijom također će osloboditi više američkog prirodnog plina za protok u Evropu kako bi se zamijenio ruski plin, koji ima daleko veće fugitivne emisije metana. Zajedno bi ove akcije predstavljale značajno poboljšanje ne samo u globalnoj energetskoj geopolitici, već bi rezultirale i velikim smanjenjem emisija stakleničkih plinova.” (Fiona Harvey / The Guardian/ Žurnal.info)

Nisu svi Rusi agresori i neprijatelji, niti je Čajkovski Putin

HRVATI su ponovno bili na predziđu histerije: opskurne inicijative Instituta za jezik i Jutarnjeg lista da s prezirom odbacimo ruske nazive ukrajinskih toponima, jer se “doima neumjesnim koristiti nomenklaturu agresora i okupatora, a ne žrtve, odnosno okupiranoga”, bile su tek prvi korak u europskom procesu izjednačavanja ludila Vladimir Putina s čitavim narodom.

Odnosno, u svođenju cijelog naroda i pripadajućeg jezika na nivo agresora, beskrupuloznog neprijatelja. U času dok ovo pišemo, ruska kultura lagano nestaje s repertoara poljskih kuća.

“Poštovane dame i gospodo, draga publiko, mi smo nacionalna opera, poljska nacionalna opera. Naše sjedište je u Varšavi, gradu u kojem je i dalje živo povijesno sjećanje na prve bombe koje su pale za vrijeme Drugog svjetskog rata. Proživljavamo rat u Ukrajini i patnju ukrajinskih građana.

Izražavamo divljenje prema junaštvu Ukrajinaca koji se bore za obranu svoje domovine. Zato otkazujemo premijeru Borisa Godunova 8. travnja, kao i sve ostale izvedbe. Vjerujemo da ćemo se moći vratiti realizaciji tog djela kad nastupi mir”, poručio je Waldemar Dąbrowski, ravnatelj Poljske nacionalne opere.

Ravnatelj nije ostavio prostor dilemi o načinu na koji, zajedno s podređenima, “proživljava rat u Ukrajini” te je vrlo jasno naznačio kako solidarnost s Ukrajincima vidi u negiranju Rusa, čak i kada oni, sasvim pouzdano, iz više nego opravdanih razloga, nemaju nikakve veze s pobješnjelim režimom Vladimira Putina.

Iz činjenice da poljski glazbenici suosjećaju s Ukrajincima neizvođenjem Godunova, odnosno da podršku napadnutima gnijezde u toplom krilu nacionalno nadahnute cenzure, lako je zaključiti kako bi uvaženi poljski operni trudbenici eventualno izvođenje sporne opere nastale prije dva vijeka smatrali oblikom perfidnog podilaženja Putinovim trupama. Ne postoji poželjan ruski identitet, poručuju hrvatski jezični i poljski glazbeni arijevci, čak i kad taj identitet nema niti može imati veze s aktualnim pomračenjem u Kremlju.

Nadobudnost isključuje suptilnost. Zaposleni na poljskom Radiju Dwójka odlučili su prema ruskim klasicima primijeniti standarde kakve njihovi hrvatski kolege već 30 godina imaju prema srpskoj glazbi, pa su ih jednostavno eliminirali iz etera. (Vladimir Matijanić, Index)