Svaki put kad Blaž Slišković progovori o Veležu i Starom mostu, jedna kladionica ode u stečaj

Nije ni fer ni produktivno da omiljeni Baka sada plete po Rođenima. Valjao mu je Velež nekad kao Lavrov Čoviću danas

Svaki put kad Blaž Slišković progovori o Veležu i Starom mostu, jedna kladionica ode u stečaj

Mladi Mostarac Saša Ibrulj ovog je proljeća objavio izvrsnu knjigu „Velež: Priča o 100 godina mostarskih Rođenih“.  U toj su akribičnoj povijesti jednog od krucijalnih jugoslovenskih klubova zapaženo mjesto dobile Veležove najveće zvijezde. Među njima i Blaž Slišković, čovjek koji je dao nezaboravan doprinos ne samo mostarskom nego i – ma mi smo tradicionalno pretenciozni kad pričamo o sebi i svom značaju, pa halalite ako možete – evropskom fudbalu. To je jednostavno tako. Blaž je veliko nogometno ime kojem se klanjao (ups!) i jedan Zinedine Zidane i njegov značaj niko ne može pobrisati. Ali bismo vrlo rado, i to zauvijek kad bi se moglo, izbrisali neke majstorove izjave i o Veležu i o Mostaru jer su ogledni primjer neznanja udruženog s ideologiziranim, čitaj hadezeiziranim, viđenjem mostarske tragedije. Reći da za Starim mostom ljudi žale samo zato što su ga napravili Turci ravno je gluposti da, recimo, Blaža danas slavimo samo zato što je Hrvat.

O razaranju Mostara i svemu što se tih godina i mjeseci događalo od Sliškovićevih su uvida bitniji dokumenti i pravosudni zaključci koje su posljednjih decenija sakupile relevantne međunarodne institucije specijalizirane – da prostite – za ratne zločine. U tu se neiscrpnu građu tek treba upustiti, na način na koji je, recimo, nedavno Haris Imamović zaronio pišući priču o Vedranu Smailoviću i sarajevskim vatrogascima. Mostar je neiscrpno vrelo teških storija, njegova tragedija još se kotrlja ulicama grada, pisci, historičari i novinari tek su je načeli i najmanje što bilo koji građanin može uraditi je da prošlost tretira s pijetetom  i oprezom. Rane, pogotovo u istočnom dijelu grada – tako temeljito razorenom da u njemu 1994. nakon prisilne obustave sukoba, nije ostao kamen na kamenu – još nisu zarasle. Bila je to Hirošima na tlu Balkana. Ali jedan dio grada danas je tako temeljito medijski i politički prepariran da veću frustraciju izaziva potencijalni izbor Željka Komšića nego sva ona neprocesuirana ubistva, logori, mučenja, silovanja i nezamislive torture koje su prošle hiljade Mostaraca. Ljudi nikad ispričanih trauma pokušavaju sastaviti sopstvene živote, bez šanse da im to uspije. Nije rijedak slučaj da Mostarac uđe u popularni lokal u kojem zatekne ubicu njegovih najmilijih, danas „uglednog građanina”. Jedan je zabludjeli starac na kraju te mučne epopeje zbog svega morao popiti otrov, a njegovi saborci i logistički jarani još su razasuti po europskim zatvorima.

Slišković je imao i drukčijih političkih izleta, pamtimo vremena kada je prkoseći narativima koje danas propagira, dao višestruki doprinos bosanskohercegovačkoj reprezentaciji. Pa bismo rado da ostane na tome. Ovo što sad priča o rušenju Starog mosta više priliči opskurnim saopćenjima HNS-a nego jednoj nogometnoj legendi. Tog teškog dana, dok je pola Mostara slavilo, pola Zagreba je plakalo, pa je neinteligentno pomisliti da se ovako mogu sakupiti politički poeni. Svaki Mostarac ima zadatak da se izvuče iz te provincijalne vizure i stvari sagleda u njihovoj istinskoj perspektivi, a ne kroz reducirane naočale dnevne politike.

Niti ćemo brisati Blaža iz povijesti Veleža, niti Praljka iz razarajuće istorije Mostara. Svako je danas tačno tamo gdje mu je i mjesto. U stvari, ne svako, desetine je mračnjaka čija uloga tek treba biti rasvijetljena. Ako neće sudovi, hoće historija, novinarstvo i umjetnost, u to svako može biti siguran i nema te kladionice čija filozofija započete procese može promijeniti.

Mostaru je potrebna nova ideja grada koja će maksimalno da uvažava traume kroz koje su njegovi žitelji prošli i koja će na tom uvažavanju pokušati da izgradi kružni tok novog života. Blaž je nekada imao i takvih ideja, a kakva se sve u čovjeku nakupljaju ogorčenja i kako se svako od nas nosi sa sopstvenim i kolektivnim demonima, to je već materijal za neke druge priče. Ili ćemo jedni druge terorizirati prijedorskim cinizmom, tim zločinačkim narativom koji na Dan bijelih traka pokušava uvesti novi praznik, rođendan dva budalasta tipa, Viktora Orbána i Željka Mitrovića, ili će Mostarom poteći neke nove vode, primjerene gradu kakav je nekada bio.

About The Author