Da bi priča o nepotizmu i korupciji političara u zapošljavanju bila vjerodostojna, nužno je sve slučajeve tretirati jednako. No, upravo je to mjesto na kojem se okliznu mnogi mediji. Ponekad se čini da je korupcija samo izlika za raščišćavanje s političkim oponentima

Da je političarima u Bosni i Hercegovini jedan od glavnih razloga bavljenja politikom postavljanje rodbine i prijatelja na istaknuta mjesta u javnim preduzećima – sasvim je jasno. No, veoma važno je i kako se ovakvi slučajevi tretiraju u medijima. Je li izvještavanje o nepotizmu zvaničnika u BiH dio ozbiljne strategije za borbu protiv korupcije ili tek alat za obračun s političkim neistomišljenicima?

Prateći medije, posebno javne servise, evidentna je selektivnost u pristupu problemu zapošljavanja i postavljanja na istaknute pozicije članova porodica političara.

Političari i njihova djeca

Iako je ovo problem koji dugo traje, među novijim primjerima – a koji su u mnogo čemu paradigmatski – jesu zapošljavanje kćerke Fadila Novalića u FIA-u te sina Željke Cvijanović u Elektroprenosu. Dok su medijske mreže i elektronski mediji vrvjeli od informacija, demantija, pravdanja i, naposlijetku, odustajanja Ade Novalić, na javnim servisima, odnosno na BHT-u i FTV-u, nije bilo vijesti posvećenih tome. Isto tako, na RTRS-u nisu izvještavali o, naprimjer, zaposlenju sina Željke Cvijanović u Elektroprenosu, te poslije i o osnivanju privatne firme, ali su zato upozorili na nepotizam i korupciju SDS-a u Tesliću i to bez navođenja konkretnih primjera, a sve tokom predizborne kampanje. Aleksandar Trifunović, urednik portala Buka iz Banjaluke, smatra da to nije neočekivano u doba političke kontrole nad javnim emiterima: “RTRS podržava vladajuću političku opciju u RS-u još otkad je ta opcija bila u opoziciji. Više od 10 godina sa valova javnog servisa nismo mogli čuti bilo šta što narušava idealnu sliku o vlastodršcima, a kakvu oni šalju svakodnevno. Očekivati da RTRS u takvim okolnostima počne objektivno i nepristrasno izvještavati o korupciji i nepotizmu je kao gledati u kurje oko i čekati da ti namigne.”

S druge strane, privatne televizije su u ovim slučajevima imale opsežnije izvještavanje. Tako je BNTV sve vrijeme pratila razne afere koje se tiču nepotizma u zapošljavanju koje provodi SNSD, no bili su mnogo tiši kada su u pitanju nepotizmi opozicionih stranaka. TV1 je, nakon vijesti o zaposlenju kćerke Fadila Novalića, napravila opsežan prilog o zvaničnicima koji su zaposlili svoju rodbinu i prijatelje. Televizija Hayat je, također, imala prilog o zaposlenju, odnosno otkazu koji je dala kćerka Fadila Novalića, baš kao i AlJazeera Balkans i N1.

Osim javnih servisa i privatnih televizija, raskorak u izvještavanju o korupcijskim aferama ove vrste je vidljiv i između javnog servisa i elektronskih medija, poglavito društvenih mreža koje se, s obzirom na frekventnost razmjene informacija, s pravom smatraju medijima. U tom smislu, selektivnost se posmatra i kao način obračuna s političkim protivnicima. Franjo Šarčević, s portala Prometej.ba, tvrdi: “Razlog što javni servisi o korupciji i nepotizmu pri zapošljavanju izvještavaju pliće od elektronskih medija je taj što su pod većim utjecajem političkih struktura. Nema sumnje da se na mnogim bitnim pozicijama unutar tih servisa – u nekim slučajevima na svim – nalaze ljudi kojima je zadatak da kroz ono što bi trebao biti javni servis budu servis određene političke opcije. U internetskom prostoru jednostavno ima više prostora za pluralizam. Tačno je da mediji skloni jednoj stranci, na primjer SDA, na sav glas kritiziraju ove pojave kod SDP-a, i obratno, što govori o tome da u fokusu nije korupcija kao takva, nego diskvalifikacija političkog protivnika.”

Kako izvještavati o nepotizmu političara?

U BiH do sada nisu objavljene sveobuhvatne smjernice za izvještavanje o nepotizmu političara. To bi mogao biti jedan od razloga za selektivno izvještavanje. No, pored selektivnosti, nepotizam političkih predstavnika javnosti se prezentira tek od slučaja do slučaja, što će reći da nema sistematičnog pristupa. Osim toga, u potpunosti izostaju pozadinske priče koje se tiču ove vrste korupcije, pitanje uzbunjivača, granica nepotizma, te šire rasvjetljavanje ovog društvenog problema. Tako se ovaj vid korumpiranosti u javnost plasira kao skandal, a ne kontinuirano i ustrajno djelovanje zvaničnika i struktura koje stoje iza njih. A kada se na ovaj način izvještava o korupciji, to više liči na politička prepucavanja nego na sistemsko medijsko zalaganje za borbu protiv ove pošasti. Lejla Turčilo, profesorica na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, smatra da je tome umnogome doprinijelo ono što se naziva politikom kuće: “Mediji temu nepotizma pri zapošljavanju u javnom sektoru tretiraju, rekla bih, u skladu sa agendom ili onim što zovu ‘politika kuće’, a što podrazumijeva pozitivan ili negativan uklon prema određenim političkim strukturama i, posljedično, izvještavanje u skladu s tim uklonom. Iz tog razloga neki su slučajevi u nekim medijima predimenzionirani, u drugim potpuno izignorisani, u trećim preneseni tek na nivou informacije. To je, naravno, pogrešno i neprofesionalno, budući da takvo izvještavanje ne polazi od javnog interesa i primarne društvene uloge medija da ukazuju na propuste i zloupotrebe sistema i budu čuvari demokratskih vrijednosti društva. Mnogi su, čini se, radije čuvari sistema i režima, odnosno političkih elita. Selektivnost je u ovom kontekstu nedopustiva jer je svaka nezakonitost – nezakonitost, ma ko je činio i ma koliko nam on bio ili ne bio blizak. Nadam se da će se mediji uskoro početi vraćati svojoj primarnoj funkciji i ideji: da je uloga novinarstva da otkriva ono što je sakriveno ili, što je još važnije, ono što se dijelom zna a o tome svi šute. Vraćanje suštini posljednja je nada, i za novinarstvo i za društvo.”

Iz Transparency Internationala tvrde da su primjeri koruptivnog zapošljavanja u javnom sektoru sveprisutni, a posljednjih nekoliko godina ubjedljivo najveći broj prijava koje TI BiH dobija putem svog Centra za pružanje pravne pomoći upravo se odnosi na nepravilnosti u procesima zapošljavanja, i to od javnih ustanova kao što su škole do ministarstava i vodećih javnih preduzeća. No, smatraju da “od toga koliko često se slučajevi nepotizma i drugih koruptivnih praksi u oblasti zapošljavanja otkriju u javnosti, mnogo je bitnije zapitati se da li postoji institucionalni odgovor na sve primjere za koje saznajemo u medijima”.

Da bi priča o nepotizmu i korupciji političara u zapošljavanju bila vjerodostojna, nužno je sve slučajeve tretirati jednako. O ovakvom vidu korupcije se treba izvještavati sveobuhvatno i objektivno, treba tretirati sve aktere u aferama. No, upravo je to mjesto na kojem se okliznu mnogi mediji. A sve prema uređivačkoj politici. Zbog toga se stječe dojam da je korupcija samo izlika za raščišćavanje sa svojim političkim oponentima.