Naš saradnik je analizirao izbornu kampanju na društvenim mrežama te pisao komentare na kandidatskim Facebook-stranicama. Mali je broj političara i političarki koji su se usudili direktno komunicirati s građanima, a i oni koji su otvorili Facebook-stranice pokazali su nizak nivo kulture online-komuniciranja

Još na Opštim izborima 2014. moglo se primijetiti da političke stranke i kandidati sve češće koriste društvene mreže radi vlastite predizborne promocije. Međutim, čak i tada je letimični pogled na aktivnost naših stranaka i nezavisnih kandidata na društvenim mrežama ukazivao na činjenicu da mediokritetni standardi, nedostatak metodološkog pristupa i nepoznavanje funkcija interneta kao alata za promotivne i propagandne aktivnosti dominiraju i ovim segmentom predstavljanja kandidata i njihovih platformi.

Ove godine, kandidati na lokalnim izborima nisu pokazali vidan napredak pri korištenju svih mogućnosti društvenih mreža. Pored nezavidno malog broja onih koji su se uopšte usudili direktno komunicirati s glasačima putem Facebooka, još je manji broj političara i političarki koji nisu jednostavno koristili lične profile u svrhu promocije vlastite kandidature, već su napravili zasebne stranice. U većini slučajeva, osim ako taj lični profil nije potpuno javan, da bi se komuniciralo s određenim kandidatom bilo je prvo potrebno poslati zahtjev za prijateljstvo, a onda čekati da se isti i odobri. S obzirom na već dosta konfuznu definiciju Facebook “prijatelja”, ovakav sistem kontrole onih koji se usuđuju direktno komunicirati s određenim kandidatom doveo je do toga da se na takvim profilima u komentarima mogu naći isključivo istomišljenici. Demokratije, i slobode mišljenja, ni u povojima. Tako je, uz svu dobru volju, bilo praktično nemoguće pokušati komunicirati s takvim kandidatima bez ikakvih političkih implikacija za prosječnog građanina. Čak i oni koji se usude na prijateljevanje s kandidatima i kandidatkinjama, rijetko nailaze na otvorenu dvosmjernu komunikaciju mimo ponekog “likea”.

Koliko smjerova uključuje komunikacija?

Ni oni koji su otvorili Facebook stranice nisu se posebno proslavili. Primjera radi, kandidat Inicijative za Stolac, Salmir Kaplan, svoju stranicu nije koristio od 2011. Umjesto toga, informacije vezane za izbore dijelio je na svom ličnom profilu. Emir Bubalo, načelnik Konjica i kandidat SDA za reizbor na istu funkciju, na svoju stranicu redovno postavlja novi sadržaj, ali uopšte ne odgovara na komentare građana i građanki. Slična je situacija i s nezavisnim kandidatom za načelnika sarajevske opštine Stari Grad, Ibrahimom Hadžibajrićem, mada, u njegovu odbranu, jedan od redovnih slogana koje koristi na svojim sadržajima glasi “Djela, ne riječi”. Dragan Čavić, kandidat Narodnog demokratskog pokreta RS-a za gradonačelnika Banjaluke, nije direktno komunicirao s potencijalnim glasačima, već se na upit o načinu komunikacije i moderiranja komentara javio anonimni “admin team”.

Baš kao što su od onih koji nisu pročitali niti jednu knjigu u životu daleko opasniji oni koji su pročitali nekoliko knjiga, političari i političarke koji rijetko komuniciraju, i to isključivo s istomišljenicima, daleko su netransparentniji od onih koji ne komuniciraju. Logika nalaže da je, kada se već odabralo direktno komunicirati, potrebno komunicirati sa svima, a posebno odgovarati na otvorena i konkretna pitanja. Međutim, čest je slučaj da će se bilo kakav pokušaj komunikacije s kritičkog stanovištva, bez obzira na nivo kulture komunikacije građanina ili građanke, ili ignorisati, ili prepustiti istomišljenicima, ili čak i drugim kolegama i kolegicama iz stranke.

Zaslužan, ali ne i odgovoran

Takav je bio slučaj Semira Efendića, načelnika sarajevske opštine Novi Grad i kandidata SDA za reizbor, koji se nije oglasio na dva direktna upita: prvi, 19. septembra, bio je direktno vezan za konkretan slučaj poplave nedavno urađenog podvožnjaka u ovoj opštini. Efendić je na vlastitoj stranici pokušao opravdati činjenicu da je podvožnjak poplavio objašnjenjima da je došlo do konfuzije na relaciji izvođač radova-Elektrodistribucija, te činjenicom da je ugovor s izvođačem radova potpisala Direkcija cesta KS, a ne sama opština.

Sve bi to bilo koliko-toliko razumljivo da Efendić samo jedan post niže nije podijelio promotivni video u kojem se hvali svojim dostignućima na mjestu načelnika opštine po pitanju infrastrukture. Na pitanje čija je onda odgovornost radi nastalog problema ako nije načelnika koji istu koristi u svrhu vlastite promocije, odgovarali su ostali građani, ali ne i sam Efendić. Slično je bilo i s pitanjem zbog čega u najavi svog gostovanja u okviru debatnog programa TVSA 21. septembra nije imenom i prezimenom spomenuo ostale učesnike programa, a svoje protukandidate za načelničku funkciju. Iako politički bonton nalaže da bi se trebala navesti imena protukandidata, u statusu je navedeno da u emisiji učestvuje Efendić s “kandidatima […] još tri političke stranke”, a na pitanje zašto je to slučaj, Efendić ni ovaj put nije odgovorio. Treba napomenuti da je na oba statusa Efendić odgovarao vrlo selektivno, i to samo na komentare istomišljenika. Samopromocija je u oba slučaja ipak bila prioritet u odnosu na korektno komuniciranje.

Nije neobično da se stranica političara kroz promociju vlastitog rada indirektno koristi i kao platforma za reizbor na istu funkciju, kao što je to, uz Efendića, slučaj i s gradonačelnikom Tuzle Jasminom Imamovićem, kandidatom SDP-a za reizbor na istu poziciju. Imamović svoju Facebook-stranicu koristi prije svega za dijeljenje sadržaja sa službene stranice grada Tuzla, uz nešto malo članaka o izbornoj kampanji.

Česta pojava je i dozvoljavanje simpatizerima ili članovima iste stranke da odgovore umjesto samog kandidata ili kandidatkinje. To je bio slučaj, primjera radi, s načelnikom Cazina i kandidatom SDA za reizbor, Nerminom Ogreševićem, koji je uz fotografije Cazina prije i poslije njegovog mandata, i objava o nagradi Evropske unije za “najnačelnika”, također podijelio članak CIN-a o njegovom ličnom vlasništvu. U samom članku CIN-a se navodi da Ogrešević ima platu od 3.200 konvertibilnih maraka, što je opravdano “solidarnošću s ostalim načelnicima i njihovim primanjima”. Na upit kako je moguće da načelnik jedne bh. opštine ima platu koja je od pet do deset puta veća u odnosu na primanja stanovnika opštine kojom upravlja, Ogrešević nije odgovorio. Indikativan je, međutim, bio odgovor jednog od njegovih simpatizera, koji je utvrdio da Ogrešević radi za desetoricu, pa tako može sebi da dozvoli takvu platu. Konkretnijeg komentara ili odgovora od samog kandidata nije bilo, što indirektno ukazuje na to da je sam Ogrešević ili njegov moderator sasvim zadovoljan ovakvim vidom komuniciranja.

Upravljanje komentarima

Poseban problem koji se dao mjestimično uočiti je nemoderiranje komentara, posebno seksističke ili nacionalističke prirode. Primjera radi, na Facebook stranici Igora Radojičića, kandidata SNSD-a za gradonačelnika Banjaluke, moglo se naići na komentare koji insinuiraju ili otvoreno pokazuju netrpeljivost ne samo prema protukandidatu i opozicionim političarima iz iste nacionalne skupine već i prema drugim etnonacionalnim skupinama, ili njihovim političkim predstavnicima. Na jednom od sadržaja koji su podijeljeni na Radojičićevoj stranici 15. septembra o predizbornom mitingu u Paprikovcu, Radojičić ili njegovi administratori nisu odgovorili na pitanje kako je moguće da ozbiljan kandidat bilo koje stranke sebi smije priuštiti tolerisanje ovakvih komentara, a posebno tik iznad posta o druženju s “drugovima iz Socijalističke partije”.

Slična stvar se desila i na stranici Samera Rešidata, kandidata Demokratskog fronta za načelnika sarajevske opštine Centar. Rešidat, kojeg ipak treba pohvaliti da je redovno odgovarao na komentare, bili oni pohvalni ili kritički nastrojeni, dozvolio je sebi gaf, postavivši 26. septembra fotografiju s tri volonterke DF-a na info-pultu u Titovoj ulici u Sarajevu, kojeg je nazvao “najljepšim”.

Moguće je da Rešidat nije promislio kontekst u kojem je to rekao, i odgovarajuće stereotipe, a u kojem ispada da žene mogu biti samo lijepe, a muškarci su ti koji su pametni i stvarni političari. Daleko je problematičniji komentar jednog od korisnika Facebooka koji je napisao “srednja dala dušu za buduću sekretaricu novom načelniku he he”, što je izrazito sugestivan komentar koji izaziva iskrenu nelagodu objektifikacijom neimenovane mlađe ženske osobe na fotografiji. Nakon upita iz kojeg razloga se komentari ovakvog tipa tolerišu, sugestivni komentar je obrisan – ali i sam upit.

Iz svega navedenog moguće je zaključiti da naši kandidati još uvijek nerado koriste društvene mreže da dođu do građana i građanki i eventualno pridobiju njihove glasove, ali i da, kada odaberu da ih koriste, nailaze na niz prepreka u kulturi online-komuniciranja koje tek trebaju prevazići. Međutim, postavlja se i jedno vrlo bitno pitanje: Šta ćemo kada naši političari i političarke zaista nauče kako komunicirati preko društvenih mreža, a u svoju korist, i kako ćemo onda biti u stanju prepoznati šta je istina, a šta manipulacija? Možda bismo, ipak, trebali biti zahvalni zbog činjenice da čak i kada mogu, još uvijek ne znaju.