Informativni program javnih emitera u predizborno vrijeme najmanje je bio po mjeri publike. Dnevnici BHT1 i FTV-a doprinijeli su dizanju tenzija, možda ne očito i huškački kao RTRS, ali su nesumnjivo bili dio iste predstave
Ako postoji obični mali čovjek, kako mu često kolokvijalno tepamo, i ako je isti stalno prevaren i poražen, postoje li obični mali i prevareni TV gledatelji? Oni bi mogli biti među našim obveznicima RTV takse, i to među onima koji su gledali rujansku večernju informativnu zabavu između sedam i osam na programu javnih televizija. U vrijeme izborne kampanje slušali su ustavnopravne stručnjake dok su gledali kadrove u kojima su glavne zvijezde sudije Ustavnog suda. Političke vijesti obigravale su oko riječi referendum, umjesto da su javni servisi izbliza bilježili živote i perspektive njihovih gradova. Prilike i nevolje običnog malog gledatelja i njegovog izrovarenog trotoara obrađivane su kao kuriozitet.
Informativni program u predizborno vrijeme najmanje je bio po mjeri svoje publike. Izborna kampanja je sve vrijeme bila u sjenci referenduma, o čemu svjedoče i rezultati u Republici Srpskoj. Plodove neodmjerene i jeftino poklonjene javne pažnje upravo ubira vladajuća koalicija manjeg entiteta, koja slavi ubjedljivu pobjedu kakvoj se vjerovatno ni sami nisu nadali. Mobilizacija javnog mnijenja, sudeći prema građanima koji su glasali, bila je uspješna. Dnevnici dva javna RTV servisa (BHT1 i FTV) doprinijeli su dizanju tenzija, možda ne očito i huškački kao RTRS, ali su nesumnjivo bili dio iste predstave. Ustavni sud i učmale ustavnopravne uče bili su glavni protagonisti dnevnika iz dana u dan. Isti ples tame igrao se u Sarajevu koliko i u Banjaluci.
Lokalni izbori su portretisani kao seoski vašar koji je dobio nešto više minuta od rubrike Kultura. Ako isključimo sporadično izvještavanje o mogućim izbornim nepravilnostima kroz uglavnom uredno prepisana saopštenja koalicije nevladinih organizacija Pod lupom. Neće biti da je politički život na lokalu neuzbudljiv i netelevizičan. Posrijedi je nešto drugo. Javni servisi su ovdje izraz centralizacije i svojim sadržajem korespondiraju s entitetsko-državnim centrima moći. Lokalne zajednice su njima zanimljive onoliko koliko to određuju vječne teme bosanskog lonca. I njegovi glavni sastojci Srbi, Hrvati i Bošnjaci. I to je tako i u Banjaluci i u Sarajevu. Autentični politički život gradova i opština ne postoji na malim ekranima. Teme koje građane najneposrednije interesuju nadrastaju svjetonazorske bitke Milorada Dodika i Bakira Izetbegovića za jefitno osvojeno parče vlasti. Broj vrtića, škola ili centralno grijanje prizemna su pitanja koja će možda dobiti minutažu u gradskoj panorami (i to ako imate sreće da živite u dva najveća grada), ali ne i u centralnom informativnom programu. Politički sukobi i izgledi na lokalu rijetko su se portretisali kao da ne postoje, iako je prema prvim izbornim brojkama zabava tu zagarantovana, posebice u podijeljenim gradovima poput Bijeljine.
Karavan političke zabave koja je daleko od lokala(ca) nastavlja svoj put. Do neke nove apelacije i referenduma.
