Objavljujemo dijelove knjige Akbara Ahmeda Čičak i dron: kako je američki rat protiv terorizma postao globalni rat protiv plemenskog islama (The Thistle and the Drone: How America’s War on Terror Became a global war on tribal Islam, Brookings Institution Press, Washington, D.C., 2013, 181-187)

TURSKA I NJENA KURDSKA PERIFERIJA

Prva moderna muslimanska država bila je Turska. Njenog utemeljitelja Kemala Atatürk nacionalisti su smatrali uzorom i imitirali ga i u muslimanskom i u nemuslimanskom svijetu. Po dolasku na vlast 1923. otac utemeljitelj Turske – Atatürk krenuo je oblikovati novu državu po uzoru na modernu evropsku naciju, nedvosmisleno odbacujući sve što je podsjećalo na tradiciju i prošlost. Hilafet, žene s hidžabom, muškarci s bradama i tradicionalna osmanska nošnja – sve je odbačeno ustranu. U tom naporu, na kurdska plemena koja su živjela u udaljenim planinama i dolinama gledalo se tek kao na ostatak iz prošlosti.

Atatürkovi planovi za Kurde uskoro su postali jasni, a on je svoje mišljenje o njima izrazio nedvosmislenim terminima: „Unutar političkog i društvenog jedinstva današnje turske nacije postoje građani i sunarodnjaci koji su poticani da sebe smatraju Kurdima, Čerkezima, Lazima ili Bošnjacima (Bosancima). Ali ova pogrešna imenovanja, proizvod prošlih vremena tiranije, nisu donijela ništa osim jada pojedinačnim članovima nacije, s izuzetkom nekolicine glupih reakcionara, koji su postali oruđe neprijatelja.“[i] Ukratko, Atatürk je obznanio da stvari poput kurdskog identiteta ne postoje. U Turskoj je Atatürkova riječ bila zakon.

Iako su se mnoge kurdske vođe nadale nezavisnom Kurdistanu, a evropski lideri u tom smjeru davali obećanja, jedna takva država nije nastala nakon Prvog svjetskog rata. Do vremena kada je Osmanski hilafet ukinut konačna veza između Kurda i Turaka bila je prekinuta. Nacionalistička reformistička stranka mladoturaka već je pozatvarala kurdske nacionalističke organizacije, škole i štampu. Vjerske škole – jedini izvor obrazovanja za većinu Kurda – bile su zatvorene. Poduzeti su koraci da se destabiliziraju Kurdi, zabranjen im je jezik, pa i sama riječ „Kurd“, koja je zamijenjena riječju „planinski Turčin“. Kurdi koji su, govorilo se, ustvari bili Turci bit će učeni da „ponovno nauče“ ovu činjenicu koju su zaboravili. Turski učenjaci su osigurali „dokaz“ da su „plemena sa Istoka“ bila čisto turska, kao što je bio i njihov jezik, koji je izopačen zbog blizine s Iranom.[ii]

Turska vlada prisvojila je ogromno zemljište u kurdskim područjima kako bi ga dala turskim naseljenicima i onima koji su imali tursko porijeklo, kao što su muslimani sa Balkana, koji su u Tursku doselili nakon 1923. godine. U artikuliranju kurdske politike Atatürkov premijer Ismet Inönü, i sam polukurdskog porijekla, poručio je: „Otvoreni smo nacionalisti. Nacionalizam je jedina stvar koja nas održava zajedno. Pored turske većine, nijedan drugi (etnički) element neće imati nikakvog utjecaja. Po svaku cijenu ćemo turcificirati (poturčiti) one koji žive u našoj zemlji i uništiti one koji se pobune protiv Turaka i turske otadžbine.“[iii] U maju 1925. jedan turski žurnal je napisao: „Ne postoji kurdski problem tamo gdje se pojavi turski bajonet.“[iv]

Kurdski odgovor nije trebalo dugo čekati. Te iste 1925. veliki broj kurdskih plemena pobunio se pod vodstvom nakšibendijskog šejha Saida. Turci su pobunjenicima odgovorili razarajućom silom. Između 1925. i 1928. godine uništeno je 206 kurdskih sela u kojima je ubijeno 15.206 osoba, a 8.758 kuća spaljeno.[v] Hiljade Kurda je pobijeno bez suđenja, a stanovništvo cijelih okruga deportirano je u zapadnu Tursku. Britanski ambasador u Istanbulu izvijestio je u junu 1927. da se protiv Kurda koriste iste taktike kakve su korištene protiv Armena 1915.[vi] Godine 1934. Turci su formalno ukinuli samu ideju plemena Zakonom o naseljavanju. Kurdistan je podijeljen u tri zone: jedna je rezervirana za one koji su imali tursku kulturu, u drugu su trebali biti premješteni ljudi s neturskom kulturom radi asimilacije i, konačno, područja koja se trebaju evakuirati. Sva sela gdje turski nije bio mjesni jezik morala su biti raspuštena, a stanovnici silom preseljeni u turska područja.

Turska armija je neumoljivo gazila kroz kurdska područja sve do kasnih 1930-ih, kada je bila prisiljena zaustaviti se u regiji Dersima, jednom od najnepristupačnijih i najmanje istraženih dijelova Kurdistana s visokim, snijegom pokrivenim planinama, uskim kotlinama i dubokim kanjonima. Činjenica da je ista porodica bila u stanju opstati na vlasti preko hiljadu godina i za vremena Džingis-kana, Timurlenka i drugih bila je svojevrsno svjedočanstvo izoliranosti i otpornosti Dersima. Ova regija nikada nije bila potčinjena bilo kojoj drugoj vlasti u historiji.

Turska armija, naširoko priznata kao jedna od najprofesionalnijih na svijetu, s reputacijom neustrašivosti, sada je krenula pokoravati vlastito civilno stanovništvo. Ono što se desilo Kurdima Dersima tokom 1937. i 1938. godine bio je masakr. Dok su se pripadnici plemena borili, žene i djeca su se sakrili u duboke pećine. Vojska je zazidala ulaze, trajno ih zabarikadiravši, dok je na ulazima drugih pećina zapalila vatru i bajonetima probadala svakoga ko bi pokušao pobjeći od dima. Šume su opkoljene i spaljene kako bi se istrijebili oni koji su u njima potražili utočište. Na hiljade kurdskih žena i djece je ubijeno, od kojih su mnogi bačeni u rijeke da se utope. Mnoge žene i djevojke su se bacile s visokih litica kako bi izbjegle da padnu u turske ruke. Ostali su sabrani, poliveni benzinom i zapaljeni. Stanovnici nekih sela ubijeni su mitraljezima i artiljerijskom vatrom. Čak i proturska kurdska plemena nisu pošteđena, kad su njihove poglavice pohapšene, mučene i ubijene, dok su njihove žene i djeca zatvoreni u štalama koje su potom zapaljene.[vii]

Najmanje deset posto stanovništva bilo je izmasakrirano tokom ove operacije, s procjenama koje broj ubijenih u Dersimu tokom jedne godine podižu i do 80.000. Stanovništvo se raspršilo nakon masakara i sada daleko više dersimskih Kurda ima drugdje u Turskoj i Evropi nego u samom Dersimu. Posebnim zakonom ime Dersim je promijenjeno u tursko Tunceli, što znači „bronzana ruka“. Masakr u Dersimu je uveliko zaustavio kurdski otpor na nekoliko decenija, premda su se dešavale sporadične pobune. Godine 1960. turski predsjednik Cemal Gürsel, koji je vlast preuzeo nakon vojnog udara, dok je stajao na tenku u jednom od glavnih kurdskih gradova Diyarbekiru rekao je: „Ne postoje Kurdi u ovoj zemlji. Ko god kaže da je Kurd pljunut ću mu u lice.“[viii]

U relativno „mirnim“ decenijama koje su uslijedile nakon masakra u Dersimu odrasla je nova generacija Kurda koja je govorila turski u turskim školama. Tokom vremena ovi mladi Kurdi su počeli postavljati pitanje svog kurdskog identiteta. Upravo u školi su shvatili da su drugačiji od Turaka, kao što se prisjeća poznati kurdski intelektualac Mahmut Altunakar: „Dok nisam došao u Kutahyu nisam znao da sam Kurd. Znali smo se bacati kamenjem na one koji su nas zvali Kurdima u Diyarbekiru. Došli smo u Kutahyu i zvali su nas Kurdima. Dobacivali su nam: ‘Gdje vam je rep?’ Pohađanje škole bilo je teško iskušenje. Onda smo shvatili da su naši seljani bili u pravu, mi jesmo bili Kurdi.“[ix]

Kurdski gnjev i obnovljeni osjećaj identiteta i svrhe doprinio je rastu ljevičarskih studentskih pokreta među Kurdima tokom 1960-ih godina, na koje je odgovoreno suzbijanjem, što je rezultiralo masovnim nemirima. Turske operacije i taktike protiv Kurda bile su slične onima od prije četiri decenije. Jedan izvještaj turskog komandosa iz 1970. godine opisao je rat koji se odvijao u kurdskim regijama „pod krinkom lova na bandite“:

„Svako selo bivalo bi opkoljeno u određeno vrijeme, njegovi stanovnici sabrani. Vojnici su skupili muškarce i žene odvojeno te zatražili od muškaraca da predaju svoje naoružanje. Tukli bi one koji su poricali da posjeduju bilo kakvo oružje ili bi natjerali druge seljane da skaču po njima. Skidali bi dogola muškarce i žene, a žene bi i obeščastili. Mnogi su u ovim operacijama umrli, a neki su počinili samoubistvo. Gole muškarce i žene bi polijevali hladnom vodom i bičevali. Ponekad bi žene prisiljavali da svežu uže oko penisa svoga muža, a onda da ga tako vodaju po selu. Vojnici su zahtijevali od seljana da osiguraju žene za njihovo zadovoljavanje i cijelo bi selo bilo pretučeno ako bi njihov zahtjev bio odbijen.“[x]

Tokom 1960-ih i 1970-ih Kurdski studentski pokret u Turskoj, zatekavši se u vremenu šireg društvenog previranja u zemlji, razvio se u Kurdsku radničku partiju (PKK) pod vodstvom Abdullaha Öcalana, koji je vodio brutalni gerilski rat protiv države. PKK je bila bazirana u istočnim planinama, posebno planini Džudiji, području emirata Butan, sada poznatog kao Cizre (Džizre). Do sredine 1990-ih godina turski Kurdistan je postao najmilitariziraniji dio Turske, sa skoro 200.000 stacioniranih vojnika u tom području. Oko jedne četvrtine druge po veličini NATO armije bilo je razmješteno u borbi protiv PKK-a.[xi] Neko selo bi često jednu noć pretresale vladine sigurnosne snage, a potom PKK sljedeću noć.[xii] Kako je kampanja eskalirala, 3.500 kurdskih sela bilo je evakuirano, a mnoga su uništena. Do sredine 1990-ih 35.000 ljudi je ubijeno, a tri miliona Kurda raseljeno, od kojih su se mnogi preselili u prenaseljene kurdske gradove poput Diyarbekira, s visokom stopom nezaposlenosti i krajnje lošim uvjetima za život. Kao rezultat toga, broj stanovnika samog Diyarbekira porastao je sa 380.000 u 1991. na 1,3 miliona 1996. godine.[xiii]

Velika pobjeda Recepa Tayyipa Erdoğana 2002. u Turskoj i njegovo imenovanje za premijera sljedeće godine ne samo da je otvorilo novo poglavlje u odnosima između civilne administracije i vojske – posebno nakon dotad nezabilježenog slučaja osuđivanja 300 oficira zbog miješanja u politiku – već i između centralnih vlasti i Kurda na periferiji. Erdoğanova Stranka pravde i razvoja (AK Parti) dodijelila je Kurdima veća prava iz domena kulture nego ikada ranije u sklopu onoga što je postalo poznato kao „Kurdsko otvaranje“. Ove mjere su uključivale veći pristup televiziji na kurdskom jeziku, pravo da se drže politički govori na kurdskom, te okončanje mučenja Kurda u turskim zatvorima. Erdoğan je napravio odvažan korak, imajući na umu koliko su Turci osjetljivi u pitanjima nacionalnog ponosa i izvinjenja za akcije vlasti u masakru nad Kurdima Dersima krajem 1930-ih.

Čak i ovi potezi, važni sami po sebi u zemlji gdje je samo spominjanje riječi „Kurd“ bilo dovoljno da se završi u zatvoru, daleko su od rješavanja decenijama dugog nepovjerenja, uvreda i predrasuda koji su zatrovali odnose između centra i periferije. U aprilu 2012. objavljeno je da je 50.000 studenata osvojilo nulu na prijemnim ispitima za turske univerzitete, odgovarajući na sve pogrešno. Gradovi poput Ankare ostvarili su najviše, a kurdski Van, Hakkari i Sirnak najniže rezultate, što je pokazalo velike razlike u prilikama za one koji su u centru i one na periferiji.[xiv] Rezultati su, također, ukazivali na to da su kurdski studenti prešutno odbacivali korištenje turskog jezika, kao i da su izražavali svoje mišljenje o obrazovnom sistemu. Sa šansama kao što su one za obrazovanje, koje su ostale zatvorene za Kurde, nemiri i nasilje su nastavljeni. Iste godine rat između sigurnosnih snaga i PKK-a se proširio i zakompliciran je nestabilnošću u Siriji. Od marta do septembra 2012. turska vojska je sprovela oko 1.000 operacija protiv kurdskih ciljeva. U septembru je premijer Erdoğan objavio da su u prethodnom mjesecu sigurnosne snage ubile „500 terorista“ među Kurdima.[xv] Nasilje je ostalo učestalo unatoč skorašnjim naporima da se kurdsko pitanje riješi mirnim putem i povlačenju zahtjeva PKK-a za nezavisnom zemljom. U Turskoj, gdje je vojni rok obavezan za sve muškarce od dvadesete godine, za 2,5 miliona turskih vojnika koji su služili u kurdskim područjima utvrđeno je da imaju „jugoistočni anadolski sindrom“ – termin za posttraumatski stresni poremećaj. Jedan turski vojnik je izjavio: „Služio sam 19 mjeseci u vojsci. Vratio sam se živ, ali nemam dušu. Moja duša je slomljena.“[xvi]

Novi identitet Turske kao samouvjerene, demokratske, moderne muslimanske nacije koja djeluje kao lider u muslimanskom svijetu i kao pobornik ljudskih prava u vanjskoj politici – naprimjer, njene inicijative u Somaliji, Gazi i Siriji i opća podrška Arapskom proljeću – zatamnjen je i nepotpun sve dok njeni kurdski problemi ostaju neriješeni.

KURDI U IRANU, IRAKU I SIRIJI

Kurdi u Iranu suočavali su se s pritiscima sličnim onima u Turskoj. Kada je perzijski vojni lider i modernizator Reza Šah svrgnuo Kadžarsku monarhiju 1925. godine, i on je bio riješen da smanji moć utjecajnih kurdskih plemenskih vođa, ubijajući neke, a mnoge zatvarajući trajno u Teheranu. Inspiriran Atatürkom, u zemlji je nametnuo samo jedan jezik – perzijski, a ime Perzija promijenio je u Iran kako bi odrazio njenu etničku bazu u arijevskom narodu. Kurdi su sada postali poznati kao „planinski Iranci“.[xvii]

Reza Šah također je pokrenuo vojne kampanje da potčini ne samo Kurde već i druga različita i umnogome nezavisna plemena centralnoj vlasti, uključujući narode Kaškai, Bahtiari, Arape Ahvaza, Šahsevane, Baluče i Turkmene. Kampanje su bile brutalne i ponižavajuće za plemena – jedan službenik je naredio „Kaškai ženama da hrane njegove psiće svojim mlijekom iz grudi“.[xviii]

U jednom manevru vojske cjelokupna plemena su premještena i nasilno nastanjena daleko od svojih domova. Deportacija u centralni Iran 1941. godine, naprimjer, desetkovala je kurdsko pleme Dželali, smanjivši njihov broj sa 10.000 na samo nekoliko stotina.[xix] Povrh ovoga, uvedeni su novi zahtjevi u vezi s oblačenjem, posebno obavezni pahlavski šešir, što je razbjesnilo plemena, od kojih su neka uzvratila silom istjeravši vladine garnizone sa svojih teritorija.[xx]

Tokom nestabilnosti koja je uslijedila nakon Drugog svjetskog rata, Kurdi su bili u prilici uspostaviti nezavisnu državu u Mahabadu, na sjeverozapadu Irana, ali ova republika nije potrajala ni punu godinu nakon što je perzijska vojska krenula protiv nje. Kurdska štampa je zabranjena u Mahabadu, kao i učenje kurdskog jezika. Sve obrazovanje u Kurdistanu moralo je biti na perzijskom, a sve važnije ličnosti imenovao je Teheran.[xxi]

Islamska revolucija iz 1979. nije donijela predah Kurdima, pri čemu je oko 10.000 njih poginulo u borbama s Revolucionarnom gardom u prve dvije godine vladavine ajatollaha Homeinija. Mnogi su smaknuti po naredbama upravitelja Kurdistana, kojeg je postavila centralna vlast, a koji je i sam bio ajatollah.[xxii] I premda je Homeini objavio da islam nema manjina jer nema razlika među muslimanima, glavna kurdska stranka Kurdska demokratska partija Irana (KDPI) zabranjena je kao „stranka Sotone“ i nazvana „korumpiranom i agentom stranaca“.[xxiii] U drugom primjeru, jednom istaknutom Kurdu koji je bio izabran u Vijeće eksperata zabranjeno je preuzimanje dužnosti i opisan je kao „buntovan“. Do 1993. godine 200.000 iranskih vojnika razmješteno je u kurdska područja.

Dok su se Kurdi u Turskoj suočavali s agresivnom kampanjom „turcificiranja“, a u Iranu „perzijaniziranja“, Kurdi u Iraku i Siriji bili su nasilu podvrgnuti „arabiziranju“. Nakon niza udara koji su omeli britanske planove za bivšu osmansku provinciju Irak, te rezultirali svrgavanjem hašemitskog kralja, Saddam Hussein iz arapskog plemena Benu al-Nasiri preuzeo je vlast 1979. Pod Saddamovom politikom „arabizacije“ Kurdi su bili označeni za asimilaciju ili eliminaciju. Kurdi su već bili mete Saddamovih arapskih prethodnika tokom 1970-ih, kada je najmanje 600.000, a vjerovatno i mnogo više Kurda poslano u iračke koncentracione logore.[xxiv] Vlasti su evakuirale sve kurdske seljane uz iransku i tursku granicu i nanovo ih naselile u kampove ili gradove okružene naoružanim postajama. Na svakoga ko bi bio uhvaćen u pokušaju da se vrati kući je pucano, bez obzira na spol ili dob. Za nekoliko mjeseci otpočeo je novi gerilski rat.

Sadam je odlučio upregnuti silu moderne države protiv kurdskog otpora. Ciljao je na berzanije, koji su dolazili iz dominantne nakšibendijske šejhovske porodice i vodili otpor pod vodstvom svog lidera Mustafe Berzanija. Saddam je zarobio 8.000 muškaraca berzanija, od kojih su mnogi bili dječaci, te ih sproveo kroz ulice Bagdada prije nego što ih je smaknuo, a nakon čega je objavio: „Oni su otišli u pakao.“[xxv] Milion Kurda je premješten, a njihova zemlja je naseljena Arapima.[xxvi] Arapima je plaćano da uzimaju za žene Kurdkinje kako bi se razrijedila ova etnička grupa. Saddam je uništio gotovo 4.000 kurdskih sela, a 45.000 od 75.000 kvadratnih kilometara iračkog Kurdistana očišćeno je u potpunosti od Kurda. Samo tokom 1988. između 150 i 200 hiljada iračkih Kurda je ubijeno, hiljade njih hemijskim oružjem.[xxvii] Međutim, Saddamova kampanja je zaustavljena uključivanjem SAD-a u Prvi zaljevski rat, kada je uspostavljena kurdska autonomna regija na sjeveru pod zaštitom američke zone bez letova.

Situacija nije bila mnogo bolja ni u slučaju Kurda u Siriji. Od otprilike milion Kurda u Siriji većina je bila nomadskog porijekla, što je značilo da su se njihovi preci pomjerali sa sezonama i zadesili su se na sirijskoj strani granice kada su se formirale moderne države Bliskog Istoka. Ostali su bili izbjeglice od Atatürkove represije nastanjeni među Arapima u sirijskoj regiji Džezira.

Na talasu antikurdskog arapskog nacionalizma tokom 1950-ih Sirija je očistila vladu od srednjih do visoko rangiranih kurdskih službenika. Potom su 1960. vlasti nastavile hapsiti kurdske vođe i zabranjivati korištenje kurdskog jezika. Proslave poput glavnog kurdskog praznika Nevroza bile su zabranjene, a imena mjesta su preinačena sa kurdskog na arapski jezik. Tokom 1962. od 120.000 Kurda je oduzeto državljanstvo. Izvještaj šefa sirijske unutrašnje sigurnosti iz 1963. godine zvuči zlokobno:

Zvona Džezire oglašavaju alarm i pozivaju arapsku svijest da spasi ovu regiju, da je očisti od sveg ovog ološa, taloga historije, sve dok, kao što odgovara geografskoj situaciji, ne bude mogla ponuditi svoje prihode i bogatstva, zajedno s onima ostalim provincijama ove arapske teritorije… Kurdsko pitanje, sada kada se Kurdi organiziraju, prosto je maligni tumor koji se razvio i razvija u dijelu tijela arapske nacije. Jedini lijek koji možemo valjano upotrijebiti na njega jeste izrezivanje.[xxviii]

Godine 1973. Sirija je oformila „arapski pojas“ na sjeveru dug oko 300 kilometara, konfiskujući kurdsku zemlju i naseljavajući na nju Arape. Beduini arapskog porijekla dovedeni su iz sjevernog sirijskog grada Rake i naseljeni na kurdskoj teritoriji, uz službeno objašnjenje da je beduinska zemlja potopljena branom Tabka. Tenzije među arapskim i kurdskim stanovništom ostale su visoke decenijama, s periodičnim izlivom nasilja poput onog 2004. godine, kada su sirijske snage sigurnosti otvorile vatru na okupljene Kurde u sjevernom sirijskom gradu Kamišli, ubivši 30 i ranivši 160 osoba. Kada je do temelja izgorjelo sjedište lokalne Ba’as stranke, a statua bivšeg predsjednika Hafeza al-Assada oborena, vlasti su se obrušile na kurdsko stanovništvo, uhapsivši stotine.[xxix] S ustancima 2011. protiv sirijske centralne vlasti, Bashar al-Assad, poput svog oca Hafeza, spremno i voljno je ubijao svoje civilno stanovništvo: do početka 2013. sirijska vojska i njene zračne snage izmasakrirali su preko 60.000 Sirijaca. Usred previranja uzrokovanih ovim ustancima Kurdi su proglasili autonomiju. Njihov prvi korak bio je da ponovo uspostave zabranjeni kurdski jezik.

Reference:

[i] Andrew Mango, „Ataturk and the Kurds“, Middle Eastern Studies 35 (October, 1999):20.

[ii] Martin van Bruinessen, „Genocide in Kurdistan?: The Suppression of the Dersim Rebellion in Turkey (1937-38) and the Chemical War against the Iraqi Kurds (1988)“, in Genocide: Conceptual and Historical Dimensions, edited by George J. Andreopoulos (University of Pennsylvania Press, 1994), str. 152.

[iii] Ibid., str. 151.

[iv] David McDowall, A Modern History of the Kurds (London: I.B. Tauris, 2004), str. 200.

[v] Dana Adams Schmidt, Journey among Brave Men (New York: Little, Brown, 1964), str. 56.

[vi] McDowall, A Modern History of the Kurds, str. 199.

[vii] Van Bruinessen, „Genocide in Kurdistan?“ str. 146-147.

[viii] Ibrahim Sirkeci, The Environment of Insecurity in Turkey and the Emigration of Turkish Kurds to Germany (Lewiston, N.Y.: Edwin Mellon Press, 2006), str. 61.

[ix] McDowall, A Modern History of Kurds, str. 405.

[x] Ibid., str. 411.

[xi] Gohkan Bacik and Bezen Balamir Coskun, „The PKK Problem: Explaining Turkey’s Failure to Develop a Political Solution“, Studies in Conflict adn Terrorism 34, no. 3 (2011): 254.

[xii] Ceren Belge, „State Building and the Limits of Legibility: Kinship Networks and Kurdish Resistance in Turkey“, International Journal of Middle East Studies 43 (2011): 108.

[xiii] McDowall, A Modern History of Kurds, (2010. izdanje) str. 440-442

[xiv] „Over 50.000 Scored Zero on Turkey’s University Enterance Exam“, Today’s Zaman, 20. april, 2012.

[xv] „Turkey’s PM Erdogan Says Kurdish PKK Takes 500 Casualties“, BBC News, 17. septembar, 2012. (www.bbc.co.uk/news/world-europe-19624080).

[xvi] „Al Jazeera World: The Smell of Gunpowder“, AlJazeera, 11. oktobar, 2012. (www.aljazeera.com/programmes/aljazeeraworld/2012/09/2012017151659292430.html).

[xvii] Kerim Yildiz and Tanyel B. Taysi, The Kurds in Iran: The Past, Present and Future (London: Pluto Press, 2007) str. 35.

[xviii] Lois Beck, The Qashqa’i of Iran (Yale University Press, 1986), str. 132.

[xix] Farideh Koohi-Kamali, The Political Development of the Kurds in Iran: Pastoral Nationalism (New York: Palgrave Macmillan, 2003), str. 42.

[xx] McDowall, A Modern History of Kurds, str. 225.

[xxi] Ibid., str. 251.

[xxii] Ibid., str. 262.

[xxiii] Ibid., str. 272.

[xxiv] Ibid., str. 339.

[xxv] Ibid., str. 349.

[xxvi] Ibid., str. 339-340.

[xxvii] Ibid., str. 359.

[xxviii] Ibid., str. 474-475.

[xxix] J. Michael Kennedy, „Kurds Remain on the Sideline of Syria’s Uprising“, New York Times, 17. april, 2012.