Krivično djelo neizvršavanja odluka ustavnih sudova ne može izvršiti fizička osoba, već samo ona koja ima svojstvo odgovorne osobe u javnim institucijama i u vlasti

Pravna država i vladavina prava? U zemljama zasnovanim na najvišim demokratskim principima, oba su pojma desetljećima temelji i osnovna karakteristika društvenih i političkih odnosa. I kad se dogodi nešto što odudara od ovog principa, kao što to pokazuje najnoviji slučaj nepoštivanja odluke španjolskog Ustavnog suda u Kataloniji, onda je to incident. Ozbiljan i s političkim posljedicama, može od njega da se trese cijela zemlja, ali ipak samo incident. Izuzetak od pravila.

Najmanje desetak, petnaestak godina ta je sintagma odomaćena i u političkom i u svakodnevnom jeziku i u našoj zemlji. U nju se zaklinju gotovo svi koji se oglašavaju u javnosti. Najviše političari. Kad bismo slušali njihova obećanja i poruke koje šalju Evropskoj komisiji, reforma pravosuđa i vladavina prava su im skoro pa sveti cilj. U stvarnosti, međutim, bh. političari dovode u pitanje i onaj minimum dostignute vladavine prava, a odluke Ustavnog suda BiH “vješaju mačku o rep“.

Ako je vladavina prava u demokratskim državama pravilo, ovdje je ona izuzetak. Vladavina politike je pravilo.

Samo su odluke Ustavnog suda RS-a “neupitne”?

Sintagma vladavina prava, uz ostalo, podrazumijeva da su sudske odluke donesene na zakonu i u skladu s najvišim demokratskim standardima i da se provode bez izuzetka. Već iz ove formulacije očigledno je koliko je ovaj temeljni princip daleko od naše stvarnosti. Svakodnevno smo suočeni s brojnim negativnim primjerima. Posljednji slučaj je nedavna prvostepena oslobađajuća presuda u Sudu BiH Naseru Oriću koja je prerasla u veliku političku aferu…

Ali, na stranu ovaj slučaj, odluke redovnih sudova i reagovanja na njih. Veću pažnju zavređuju odluke ustavnih sudova budući na njihov značaj i uticaj na političke i društvene procese. U svakoj zemlji, pa i u BiH.

Zna se da mnoge odluke Ustavnog suda BiH, takođe i Ustavnog suda Federacije BiH, da se zadržimo samo na njima kao najvišim institucijama te vrste, nisu provedene. O neprovedenim odlukama Ustavnog suda RS niti ko priča, niti se to igdje spominje. To, naravno, nije slučajno, kao što nije moguće da su odluke Ustavnog suda RS “savršene” do te mjere da ih niko ne osporava. Posrijedi je nešto drugo; opet politika. U zemlji u kojoj je politika sve, sve drugo je sporedno i pod političkim uticajem.

U javnosti postoji uvjerenje da se ne poštuju samo one odluke Ustavnog suda BiH i Ustavnog suda FBiH koje su donesene posljednjih godina. Uglavnom, dakle, one donesene u posljednjih desetak godina otkako su propali prvi i dosad jedini ozbiljni procesi političkih reformi i otkako je politička kriza sve dublja iz godine u godinu. Taj dojam ipak vara.

Nestali župani, ostale županije

Tačno je da se od aprila 2006. politička kriza produbljuje doslovno iz dana u dan, tačno je da tome doprinosi i odnos politike prema odlukama ustavnih sudova… Ali, odluke ovih sudova nisu se provodile ni u vrijeme najvećeg uticaja i intervencije međunarodne zajednice. Uzrok nije samo kriza, ima nešto i u sistemu i u mentalitetu.

Na slučaj nepoštivanja odluke Ustavnog suda FBiH iz te ranije poratne faze, ma kako bio “mali” u odnosu na kasnije političke bojkote spektakularnih razmjera, podsjetio nas je nedavno portal Klix.ba u analizi pod naslovom “Uprkos odluci Ustavnog suda FBiH: Kantoni i dalje koriste termine županija i bošnjački jezik” . U ustavima četiri kantona i danas se, naime, upotrebljava termin “županija” uprkos tome što je Ustavni sud FBiH još 1998. godine proglasio neustavnom upotrebu tog termina. Pored toga, u najvišim pravnim aktima ta četiri kantona službeni jezik bošnjačkog naroda u BiH naziva se nepostojećim imenom (“bošnjački”) umjesto bosanskim jezikom.

Odluka Ustavnog suda FBiH donesena je 7. jula 1998. godine. Ustavni sud FBiH je utvrdio da “član 30. Ustava Zapadnohercegovačkog kan­tona, kojim je uređeno da Kanton ima župana, nije u skladu s članom V. 3. 8. (1) Ustava Federacije kojim je uređeno da svaki kanton ima predsjednika. Ustav Federacije ne poznaje naziv županija, već koristi naziv kanton za pojam federalnih jed­inica. Stoga upotreba naziva županija umjesto kanton u članovima Ustava Zapadnohercegovačkog kantona, nije u skladu s Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine”. Pored toga, u Odluci Ustavnog suda navedeno je i da je “članom 10. stav 1. Ustava Zapadnohercegovačkog kantona uređeno da su službeni jezici kantona ‘hrvatski i bošnjački jezik’, što je u suprotnosti s članom I. 6. (1) Ustava Federacije, objavljenom na bosanskom i hrvatskom jeziku, kojim je propisano da su službeni jezici Federacije BiH bosanski i hrvatski jezik”.

Apelacija se odnosila na ovaj kanton, ali i na druga tri koji su imali (i danas imaju!) istovjetne formulacije. U pitanju su kantoni u kojima HDZ BiH ima apsolutnu ili bar većinsku vlast: uz Zapadnohercegovački, još Posavski, Hercegovačko-neretvanski i Kanton 10 (Livno).

Odluka je stara skoro dvadeset godina i nikad nije provedena. Niti je ko za to odgovarao, niti se na to iko više osvrće. U međuvremenu su nestali župani, ali su ostale županije.

Srbinje i danas “živi” u Foči

Ovo nije jedini primjer “starih” odluka koje se ne provode. Ustavni sud BiH je prije 13 godina donio odluku kojom se van snage stavljaju nazivi 12 općina u Republici Srpskoj. Među tim općinama je i Foča, odnosno Srbinje, kako se zvala do odluke Ustavnog suda BiH i odgovarajuće odluke Narodne skupštine Republike Srpske kojom se vratio prijeratni naziv ove općine.

Godinama nakon vraćanja naziva Foča, putokazi u ovom bh. entitetu još uvijek su vozače usmjeravali na “Srbinje”, što je bila praksa sve do 2014. godine, kada je preduzeće Putevi Republike Srpske, nakon intervencije domaćih udruženja i međunarodnih zvaničnika, na putokaze vratilo naziv Foča. Međutim, zaostavština neustavnog naziva Srbinje i dan-danas živi i to u nazivima preduzeća koja se finansiraju i novcem žrtava režima koji je i donio odluku o promjeni naziva općine.

Jedno od tih preduzeća je i Srbinjeputevi iz Foče, koje se bavi izgradnjom i održavanjem saobraćajnica. Zvanična e-mail adresa ove kompanije se još uvijek nalazi na domeni Srbinje.net, a na internet-stranici Privrednog registra Republike Srpske je evidentirano da ova kompanija ima sjedište u Srbinju.

Malo ili previše: 13 odluka nije izvršeno

Ustavni sud BiH je u maju ove godine obilježio dvadeset godina rada i tom je prilikom istaknuto da je Sud “zaprimio 60.000 predmeta” i donio “30 hiljada odluka”. Ovi podaci pokazuju da ovaj sud najviše radi, ali i da je polovina predmeta odbačena, ili je još u radu.

Ali, ovaj je sud na “zlu glasu” u srpskim i hrvatskim političkim partijama zbog stranih sudija. Činjenice, međutim, pokazuju da strani suci sudjeluju samo na plenarnim zasjedanjima Suda i nemaju nikakvu nadzornu ulogu. “U prošloj godini u kojoj je Ustavni sud BiH donio 7.926 odluka, međunarodni suci su sudjelovali u donošenju 0,46 posto odluka, a u 2015. taj postotak je bio 0,69 posto”, naglašava dopredsjednik Suda Mato Tadić.

U javnosti se u posljednje dvije godine često čuju kontradiktorni podaci o broju neizvršenih odluka ovog suda. Ustavni sud BiH je morao izdati 91 rješenje od 2005. godine do ljeta 2016. zbog nepoštivanja odluka. Nakon toga, ispoštovano ih je 75 posto, dok su 23 odluke ostale neizvršene.

Ali, ta je brojka (91 neizvršene odluke) upamćena u javnosti i njome se i danas manipulira. Zbog toga je Ustavni sud u službenom saopštenju tačno prije godinu naveo da do 26. oktobra 2016. nije izvršeno 13 odluka.

“Samo” 13? Ako se gleda iz ugla poštivanja zakona i Ustava, onda je i to previše. Pogotovo što se zna da se te odluke odnose na neke ključne zakone (Izborni zakon, na primjer), na uređenje odnosa u Mostaru… Ali, iz ugla naše svakodnevnice i naših političkih odnosa i sukoba, moglo bi se kazati – i nije puno.

Tužilaštva malo “istražuju”, malo odbacuju

U istraživanju o neizvršavanju oduka Ustavnog suda FBiH od 2010. do 2012. godine, koje je provela i objavila federalna tužiteljica Fikreta Vranjković (strane 12,13) naglašava se da je ovaj sud donio ukupno 50 presuda. Zbog nepostupanja po njegovim odlukama, odnosno zbog kašnjenja u izvršenju, Sud je donio 16 rješenja. Dakle, 31,3% odluka Suda nisu realizirane!

Kad Ustavni sud donese takvu odluku, šta je sljedeće? Na potezu je odgovarajuće tužilaštvo. Za državni nivo – Tužilaštvo BiH, za nivo u FBiH – tužilaštva kantona, eventualno Tužilaštvo entiteta.

A šta rade tužilaštva? Malo “istražuju”, sve odbacuju. Autorica ove analize navodi da su, prema izvještajima kantonalnih tužilaštava, u tom periodu okončana četiri predmeta: “u dva predmeta je odlučeno da se istraga neće ni sprovoditi, u dva je odlučeno da se obustavi. Optužnica nije bilo! Zašto u dva predmeta istraga nije ni provedena i zašto je u dva počela pa obustavljena”. Tužilaštva tvrde da su četiri presude Ustavnog suda naknadno realizirane.

Neka su i izvršene te četiri odluke, ali šta je s ostalih 12? Prema autorici ovog istraživanja, kantonalna tužilaštva kao osnovni razlog navode “nemogućnost utvrđivanja i identifikacije odgovorne osobe koja je dužna odluku izvršiti”, odnosno “poteškoće u utvrđivanju umišljaja na strani počinilaca” (odgovorne osobe). U svakom slučaju, niko nikad nije bio osuđen za neizvršavanje odluka ustavnih sudova u BiH.

Fizička osoba nikad ne odgovara

U zemlji u kojoj imamo apsolutni višak dužnosnika s većim ili manjim stepenom odgovornosti na svim nivoima vlasti, problem “identifikovanja odgovornih osoba” na prvi pogled može izgledati čudnovato… Samo na prvi pogled. Političko i pravnično gledanje na to bitno se razlikuju.

Za ovo krivično djelo (neizvršavanje odluka ustavnog suda) ne može biti odgovorna bilo koja fizička osoba, već samo ona koja ima svojstvo odgovorne osobe. Ustavni sudovi ne donose takvu vrstu odluka koja bi obavezivala fizičke osobe. Sasvim je očigledno, dakle, da to krivično djelo može izvršiti isključivo odgovorno lice u javnim institucijama i u vlasti. Jedno ili više njih, zavisi od slučaja do slučaja.

Nekada je lako zaključiti ko je odgovorna osoba u takvim slučajevima. Očigledan je primjer Dodikovo javno suprotstavljanje odluci Ustavnog suda BiH o Danu RS prošle godine; drugo je pitanje zašto je Tužilaštvo BiH u tom slučaju udvornički prekinulo istragu i odbacilo krivične prijave.

BiH i Vijeće Evrope “vuče za nos”

Ali, neuporedivo su češći slučajevi kad identifikovanje odgovorne osobe i osoba nije nimalo jednostavno. Naime, u svim slučajevima kad Ustavni sud zahtijeva izmjene postojećeg ili donošenje novog propisa (zakona, uredbe, odluke itd.), pitanje je ko su odgovorne osobe. Samo predsjednici parlamenata, načelnici općina, ili svi poslanici, odbornici…? S obzirom na proces odlučivanja, ovo više nije samo pravno pitanje nego i društveno i političko.

Nije, dakle, dovoljno neizvršavanje odluka ustavnih sudova označiti kao krivično djelo; tužilaštva moraju takođe odraditi svoj dio posla. Ali, treba mijenjati i klimu političke odgovornosti. Kako BiH ne provodi ni odluke Evropskog suda i već osam godina “vuče za nos” Vijeće Evrope, vjerovatnije je da će prije doći u pitanje članstvo zemlje u toj instituciji nego promjena u našoj politici.