HNS protiv Bundestaga: Na međunarodnoj političkoj sceni Dragan Čović ne kotira onako kako bi htio. Bio je to posljednjih mjeseci samoubilački slalom iz poraza u poraz, koje je ovaj iskusni političar, uz pomoć poslušnih portala i manirom sovjetske propagandne mašinerije, redom pretvarao u blistave pobjede za domaću uporabu. Zalud nedoučena Željana Zovko i njene kontinuirane apelacije, zalud histerični Zoran Milanović, zalud pametno i prelijepo biće, Čović je na međunarodnoj sceni, s izuzetkom uvijek raspoloženog Kremlja, višestruko prikazan kao remetilački faktor i ruski igrač.

Nastojanja da se rezolucija usvojena u Bundestagu prikaže kao nevažan politički čin imala bi smisla kada bi se radilo o usamljenom događaju. Međutim, rezolucija je sve samo ne usamljena. Međunarodne sankcije su već mjesecima tu negdje, okolo, iznad i ispred njega, u prvom udaru umjesto Čovića junački je izginuo Marinko Čavara, ali vječnika s Radobolje sve to ni sekunde nije omelo. On i dalje gusla svoju priču, svjestan da nije bitno šta kažu EU, Njemačka, Amerika, nego šta napišu portali pod unutrašnjom kontrolom. I nikakvi argumenti tu nemaju šta da traže. Potpuno je u pravu Peđa Kojović iz Naše stranke koji Čoviću poručuje da je politika konstitutivnosti i blokada dovela Bosnu i Hercegovinu ovdje gdje je sada. Ali sve su to poruke u gluhe uši.

Bošnjaci i javni moral: Nevjerovatno, ali istinito, reisu-l-ulema Islamske zajednice Bosne i Hercegovine Husein efendija Kavazović u bajramskoj je poruci odaslao prijetnju da će Bošnjaci muslimani otkazati poslušnost vlastima koje ne štite javni prostor i moral od nedoličnih sadržaja. To je još jedan tragični odjek performansa ispred sarajevskog Narodnog pozorišta. U zemlji koja hronično pati od nepoštivanja zakona, reis se, kako primjećuje Senad Avdić, pridružio Miloradu Dodiku i njegovim bahatim pozivima da se otkaže poslušnost “političkom Sarajevu”. Ko je reisu-l-ulema da brine o javnom moralu i poziva na neposluh, još nije razjašnjeno, ali i bez dopunskih argumenata jasno je o čemu se radi. Vjerski se poglavar na najgori način uključio u predizbornu kampanju i ušao u polje koje je apsolutno izvan njegovih nadležnosti. Niti postoji konsenzus o tome šta je javni moral, niti je taj apstraktni pojam pitanje konsenzusa. Dovoljno je poštovati važeće zakone i već ste u granicama morala.

Međutim, javni prostor nam je svakako zagađen, ali reis tu vrstu kontaminacije ne prepoznaje. Govorimo o univerzumu društvenih mreža, gdje se odvijaju neki od najvažnijih političkih procesa i gdje se vode zastrašujuće moralne bitke. Na tim mrežama, ako je dozvoljeno malo ocjenjivačke grubosti, Srbi i Hrvati doslovno su odvratni, a Bošnjaci su gori i od jednih i od drugih. Bijesni, neprosvijećeni, masovno i zastrašujuće nepismeni, skloni lakim sudovima, progonima, prijetnjama, uvredama i huškanju, obilježeni ratnom tragedijom na najgori način… Čak i kad su nominalno u pravu, teško im polazi za glavom i rukom artikulirati pristojan stav. To je jedna vrsta galopirajućeg nemorala u javnom prostoru i neka politički i vjerski faktori u Bošnjaka dobro razmisle šta su proteklih godina i decenija radili kad im dobar dio pripadajuće populacije tone u botovsku rulju. Ono što su u medijskom svijetu RTRS i Čovićevi razuzdani portali, to su iz oblasti komentara na mrežama Bošnjaci. Lako ćemo za golog muškarca i seks s karpuzom, bilo i prošlo, ali ovo ostaje kao trajno stanje, žalosna slika trodecenijskog zaglupljivanja nekada fine socijalne grupacije koja se dičila sopstvenom prosvijećenošću.

Srbi i pitanje Srebrenice: Mjesec je juli i u Bosni i Hercegovini tradicionalno se intenziviraju pojmovi Srebrenica, genocid, “strašni zločin”, strijeljanje i ostali teški narativi. Vodeći političari iz Republike Srpske, gonjeni potrebom da negiraju ono što je presuđeno na najmjerodavnijoj globalnoj adresi, postavili su proteklih godina lažnu dilemu: “ili strašni zločin ili genocid”. Na njihovu žalost, ovdje je riječ i o strašnom zločinu i o genocidu, jedno ne isključuje drugo. Ali politika je uspješno odradila svoje, narod je ostrašćen dugogodišnjom ideološkom pričom, pa provokacija s fotografijama koja se ove godine uoči 11. jula pojavila duž puta Bratunac – Potočari teško da može iznenaditi. To da je riječ o neumjesnom činu jasno je i iz hitre reakcije sudskih i policijskih organa, ali organizatori antihepeninga ne odustaju od izvornog nauma, pa je sporna izložba samo sklonjena u obližnje avlije.

Provocirati ljude koji obilježavaju godišnjicu zločina nad njihovim najmilijim, najjadnija je forma javnog nemorala i političkog djelovanja. Ovdje ne postoji politika koja nije dala sve od sebe kako bi prostor sopstvenog vladanja strmoglavila na samo etičko i materijalno dno. (U masakriranju Partizanskog groblja u Mostaru prepoznaje se isti rukopis.) Milorad Dodik, najgori od najgorih, iza sebe je ostavio takvo bogatstvo sadržaja da će se rečeni materijal izučavati decenijama. To što sada pod kontrolom drži izvjesnu grupu medija nimalo mu neće pomoći u povijesnoj valorizaciji svega što je uradio. Čovjek čiji je cigaretni nadimak popularan makar koliko i njegovo legalno i legitimno ime i prezime izvrsno se razumije u tehnike provociranja, rasističkog vrijeđanja i omalovažavanja. Napornim dugogodišnjim radom, uz svesrdnu pomoć entitetskog javnog servisa, stvorio je atmosferu straha, tu su slobode prividne, a intenzitet ugnjetavanja manjine na najvišem mogućem nivou.

Ima li nade za nas: I to, ipak, nije sve što treba da znamo o sebi i nadolazećim izborima. Čim čovjek izađe iz političke zone, čim zaroni u takozvani realni život, situacija je dijametralna: ljudi su uglavnom opušteni, sarađuju, trguju, povezuju se, rado pomažu jedni drugima. Sve u svemu, normala. U ovoj zemlji, izgleda, samo politika ne funkcionira. Gdje se tačno desi prelom, u kojoj to tački, i kada ljudi prestaju biti ljudi i postaju pripadnici i dijelovi ozvijerenih naroda, to već nije predmet ovog teksta.