Oznaka: Haris Imamović

RAVNOTEŽA NEMOĆI: PORIJEKLO I PERSPEKTIVE “HRVATSKOG PITANJA” U BIH

Haris Imamović | mar 30, 2017

IZDVAJAMO

Indikativno je u tom smislu da HDZ BiH i politički Zagreb ne pružaju “ruku dogovora i povjerenja” prema Bošnjacima, kao što to, recimo, čini Aleksandar Vučić – neovisno o iskrenosti, koja je, uzgred, u tom smislu irelevantna. Štaviše, predstavljajući Bošnjake kao “cvijeće islamizma”, HDZ čini sve da ukine mogućnost dogovora. Kad šef HDZ-a BiH objašnjava da stranke ljevice pokušavaju napraviti “islamsku državu” u BiH, šta tek misliti o vjerskoj stranci poput SDA?! I kako da očekuje od takvih partnera da mu pomognu da realizira svoje “europske” ciljeve?!

SAVREMENA KINA: KO JE REKAO NEOLIBERALNI KOMUNIZAM?

Haris Imamović | mar 10, 2017

IZDVAJAMO

Kineska nacija rast svoje moći shvata kao doprinos svjetskom ekvilibrijumu, a ne kao napad na njega. Kina još nema ni vojnu, ni ekonomsku snagu, a posebno ne popularnu kulturu Zapada, s njenim globalnim utjecajem; riječju, Kina još ne proizvodi najskupocjeniju robu – ljudske snove. No, razlika između moći Zapada i Kine se radikalno smanjuje. Vidjet ćemo koliko će se još smanjiti, a možda budemo imali priliku i doživjeti njeno ukidanje.

DEMOKRATIJA I NEUROLOGIJA: KAKO FUNKCIONIŠE POLITIČKI MOZAK?

Haris Imamović | feb 18, 2017

IZDVAJAMO

Politički mozak je, kaže Westen, emocionalni mozak. To nije neostrašćena, proračunata mašina. Ljudi ne slijede lidere s kojima se (emotivno) ne identificiraju; ne bave se temama koje ih ne dotiču; ne obraćamo pažnju na argumente koji nas ne ljute, ne čine sretnim, ne straše… Razumno ponašanje, kao i učenje i razumijevanje, nemoguće je u slučaju eliminacije emocija. Sa stanovišta neuropsihologije, razumni postupci uvijek uključuju integraciju misli i emocija. Platonističko neuzimanje u obzir emocija, ili pokušaj njihovog odstranjivanja, najčešće je (nesvjesna) erupcija neke emocije, ili u najboljem slučaju neurološki poremećaj moždane funkcije.

ISLAM, DRUŠTVO, PORODICA: DEMOGRAFSKA REVOLUCIJA U ARAPSKOM SVIJETU

Haris Imamović | feb 3, 2017

IZDVAJAMO

Tridesetih i četrdesetih godina prošlog stoljeća većina muškaraca u islamskim zemljama postaje pismena, a onda u prosjeku od nekih 25 godina kasnije i većina žena je opismenjena. Na ubrzanje ili usporavanje tog procesa utjecali su razni faktori, od periferne geo-pozicije (Maroko, Jemen, Bangladeš) do kolonizacije (Alžir, Tunis, centralna Azija).

Porast (ženske) pismenosti je za posljedicu imao radikalan pad nataliteta. Od 6,5 djece, koliko je 1975. u prosjeku rađala žena u islamskom svijetu, do 3,5 djece 2005. godine – nije prošlo mnogo vremena. Prosjek “popravljaju” zemlje poput Nigera, koji nije prošao proces masovnog opismenjavanja i u kojem fertilitet iznosi 7,6 djece po ženi. Napuštajući mentalnu rutinu analfabetske patrijarhalne idile, arapske zemlje se već odavno približavaju evropskim demografskim normama. Tunis i Iran su, recimo, odavno na nivou Francuske po stopi fertiliteta (2), dok je Liban (1,7) bliže skandinavskim zemljama i Njemačkoj.