Ovo je jedan od najdinamičnijih perioda u povijesti čovječanstva: na dnevnoj osnovi možemo pratiti ubrzani rast i nezapamćeni razvoj novog ekonomskog i tehnološkog diva

Da li Kina može preuzeti ulogu od Sjedinjenih Država i biti globalni lider? To je pitanje koje se sve češće postavlja u ozbiljnim i neozbiljnim geopolitičkim analizama. Bez pretenzije da nastupimo s bilo koje od tih pozicija, možemo i sami postaviti isto, ili makar slično pitanje. Rast kineske ekonomske moći postao je odavno opće mjesto.

Agnus Maddison iznosi podatke da je od prvog stoljeća nove ere do ranog 19. stoljeća kineska ekonomija učestvovala u svjetskom GDP-u s doprinosom koji se kreće između 22 i 33 posto. A onda je, s razvojem industrijalizacije Evrope, Sjedinjenih Država i Japana, kineski udio opao, te je 1950. godine iznosio 4,5 posto, ostajući na približnom nivou sve do Maoove smrti. Po posljednjim podacima Svjetske banke, Kina danas učestvuje u svjetskom GDP-u s oko 15% udjela, nalazeći se samo iza Sjedinjenih Država, koje imaju oko 24%, a ispred Japana (6%) i Njemačke (4,5%).

Tehnologija i otvoreno društvo

Premda su vrlo rano dali inovativan doprinos u oblasti štampanja, baruta i kompasa za morsku navigaciju, Kinezi su gajili ogroman otpor modernizaciji. Neke među prvim željeznicama, koje su izgradili Britanci, srušili su domaći vladari.

Posljednjih decenija, Kina razvija najveću mrežu brzih vozova na svijetu s ciljem da u dogledno vrijeme ima 45 hiljada kilometara tračnica za najmodernije vozove. Već 75 miliona ljudi koji rade u velikim gradovima, žive daleko od njih. U Kunšanu, naprimjer, stanovi koštaju 70% manje nego u okolini Šangaja, a brzim vozom, čovjek koji živi tu može do Šangaja doći za samo 19 minuta plaćajući 25 juana (3,6 dolara) za kartu. Više od polovine putnika na najmasovnijim linijama čine “generated traffic”, što znači da ne bi poduzimali ta putovanja da brzi vozovi nisu uvedeni. To je neupitno dobar ekonomski indikator, jer znači da se širi bazen tržišta i rada.

Sve više svjesna svog tehnološko-kreativnog deficita, Kina je 2016. pokrenula svoju “Sillicon Valley”, gdje kupuje tech talente koje sama ne može kreirati. Generalna percepcija na Zapadu je još uvijek da je kineska tehnologija imitativna, neinovativna, odnosno da politizirane obrazovne institucije, koje ne dopuštaju lične slobode, ne dopuštaju razvoj kreativne energije. To je možda bilo važno dok Narodna Republika nije postala superbogata, jer sada ako i nije u stanju da proizvodi tehnološki talent, Kina ga može kupiti (što je, uzgred, recept koji su mnogo ranije razvile SAD).

U junu 2016. Kina je izgradila najbrži superkompjuter na svijetu. I za razliku od prethodnog, koji je također stvoren u Kini, novi je sačinjen od dijelova napravljenih u Kini, a ne u Americi. U julu prošle godine, Kinezi su kompletirali najveći svjetski teleskop, a u avgustu su postali prva nacija u svijetu koja je poslala kvantum-komunikacijski satelit u orbitu.

Za razliku od ostalih komunističkih režima širom svijeta, koji su uglavnom propali, pad Berlinskog zida značio je početak ekonomskog, urbanističkog i tehnološkog procvata Kine. Revolucija nije modernizirala Kinu. Maov koncept vlasti još uvijek se oslanjao na mehanizme neposredne vojno-političke represije, naslijeđene iz imperijalne ere. Tek će s njegovom smrću i dolaskom Denga Xiaopinga, i razumijevanjem neminovnosti globalizacije, urbanizacije i marketizacije, Kina krenuti putem koji će je uvesti u krug svjetskih igrača.

S kontinuiranim rastom industrijske proizvodnje i s kolosalnom vanjskotrgovinskom razmjenom, Kina sve više liči na proizvodno-trgovinskog diva, kakve su bile Sjedinjene Države u godinama nakon Drugog svjetskog rata. O njenoj ekonomskoj moći, možda bolje od vanjskotrgovinskih i industrijskih podataka, govori činjenica da Kina ima najveću srednju klasu na svijetu (ljudi koji zarađuju između 50 i 500 hiljada dolara godišnje), veću nego što je cjelokupna populacija SAD-a.

U zapadnoj percepciji, proizvodni kapaciteti kineske populacije su prenaglašeni, dok su potrošački potcijenjeni. Amerikanci, Evropljani i Japanci gledaju na Kinu kao na prodavača, dok je kineska kupovna moć jednake vrijednosti. S Njemačkom i SAD-om nalazi se među tri najveća uvoznika.

Kinezi ne drže samo ogromne količine američkog duga, već sve više kupuju zemlju i pokreću biznise u SAD-u. I dok nova američka administracija, praveći planove o podizanju zidova i donoseći odluke o zabrani ulaska pripadnicima pojedinih nacija, zatvara SAD, Kina, koja je bila sinonim zatvorenog društva, sve se više otvara prema svijetu. Peking ulaže mnogo u globalne komunikacije, “broadcasting“ sistem i promociju kineskog jezika širom svijeta. Odavno su pretekli Japan na listi najvećih izvoznika azijskih turista; procjena je da će do 2020. imati 100 miliona putovanja godišnje.

Kina ima i previše toga ponuditi svijetu da bi se mogla izolirati. Čak i najbliži američki saveznici u regiji, odbacuju nerazumne poteze: susjedi poput Južne Koreje ili Japana ne žele uopće da budu dovedeni pred izbor – Kina ili SAD. Trumpova agresivna politika prema Kini sve više otkriva svoju prirodu – tigra od papira.

U posljednjih dvadesetak godina, vojni budžet Kine se svake godine udvostručavao. Peking više nema brigu od ponavljanja historije u vidu japanske invazije; štaviše, svojom ekonomskom aktivnošću ima sve veći utjecaj u svijetu (posebno u Africi i Južnoj Americi). Sjedinjene Države (još uvijek) nude demokratske, medijsko-holivudske i vojne usluge velikom broju zemalja, ali Kina im gradi aerodrome, autoputeve, luke… U tom smislu, Kina je sve prisutnija i u ovom dijelu svijeta.

Energija i ekologija

Na nedavno održanom Forumu u Davosu, kineski predsjednik i šef Komunističke partije, Xi Jiping, oduševio je liberalnu javnost miroljubivim istupom, obilježenim pozivima svjetskim liderima da ne uništavaju dostignuće slobodnog tržišta. U svjetlu tog nastupa, Jiping se uklapa u stereotipnu predstavu o razlici između okcidentalnog, umjerenog, civiliziranog političara spram ostrašćenog, agresivnog, psihopatskog orijentalnog tiranina: samo što je ovaj put kineski predsjednik izgledao kao zapadnjački vladar, a, recimo, predsjednik SAD-a ličio na azijskog psihopatskog autokratu, koji kao da ne vlada sobom, već njime vladaju neki demoni.

Toj novoj, invertiranoj percepciji doprinose i postepeni obrati u oblastima ekologije i energije. Naime, dok nova američka administracija predvođena Trumpom omalovažava utjecaj klimatskih promjena, otvarajući put eksploataciji i potrošnji fosilnih goriva, Kina – iako je još najveći emiter karbondioksida u svijetu, s oko 30% učešća u ukupnoj svjetskoj emisiji – nije više na trumpovskoj liniji poricanja.

Vlasti su odlučile povući poteze u vezi s tim. Petog januara ove godine, Nacionalna komisija za energiju je objavila da će do 2020. država uložiti 2,5 triliona juana (361 bilion dolara) u obnovljivu energiju, te će stvoriti preko 13 miliona radnih mjesta u tim projektima. Već su postali vodeći proizvođač i potrošač solarne energije (77 GW), ali i pored rapidnog rasta – solarna energija učestvuje samo sa 1% u Kini. Također, nedavno je Nacionalna komisija suspendirala 104 projekta koji uključuju korištenje uglja s ukupnim kapacitetom od 120 GW. I pored navedenih mjera, kineska potrošnja uglja i fosilnih goriva bit će u idućem periodu u rastu, jer transformacija sadašnje Kine iz modela nekadašnje Amerike u sadašnju Ameriku možda je tek u počecima.

Mnogo je Kineza, a bit će ih još više, i oni će, kako bude vrijeme prolazilo, htjeti još više auta, mesa, električne energije i stanova. Do 2020. godine, procjenjuje se da će oko 300 miliona ljudi sa sela doći u gradove, donoseći potrebu za infrastrukturom, te će Kina morati da svaka četiri mjeseca pravi grad veličine New Yorka u iduće četiri godine.

Istovremeno, zbog klimatskih promjena, veliki obalni gradovi bit će pogođeni. Karbonske emisije prijete da povećaju globalnu temperaturu za dva celzija u kratkoročnom, odnosno četiri celzija u dugoročnom periodu. Tako bi sadašnja regija Šangaja mogla izgubiti čak 76% naseljene zemlje, ili Tianjin 29%. Kina ne samo da nije još spremna za dugoročne klimatske katastrofe, već nije ni za kratkoročne. Velike poplave 2011. dovele su do blokade 28 željeznica, skoro 22 hiljade puteva i 49 aerodroma, kao i kvar 8,5 hiljada linija u sistemu elektroprijenosa. Prelazak s orijentalno-trumpovskog poricateljskog odnosa prema klimatskim promjenama na liberalno-zeleni je pitanje neposredne opasnosti, zbog čega se može očekivati još veći napredak po pitanju ekološke svijesti Kineske komunističke partije.

Ekonomska i ideološka liberalizacija

Da li Kina može postati slična (bar onakvim kakvim smo ih dosad poznavali) Sjedinjenim Državama, ili Zapadnoj Evropi, i po parametrima demokratskih standarda, transparentnosti i poštivanja individualnih prava? Da li s ekonomskom liberalizacijom dolazi i ideološka liberalizacija?

Ako pogledamo, recimo, sve veći razvoj takozvanog pink tržišta, moglo bi se reći da je tako. Mnoge kompanije u Kini nastoje biti gay friendly, a vodeće po tom pitanju su one tehnološke. Vodeći brend mobilnih telefona Vivo, ili Hangzhou, najjača aplikacija za rezervisanje taksista, e-trgovinski div Dang-Dans i turističke agencije rade cjelokupne kampanje čija je ciljna skupina LGBT populacija, koja broji oko 70 miliona ljudi (skoro kao cijela Njemačka) i predstavlja tržište od 300 milijardi dolara godišnje. Istraživanja pokazuju da je za oko 60% LGBT kineske populacije najvažniji faktor koji utječe na kupovne odluke to da li je kompanija LGBT friendly. Do 1997. godine, homoseksualnost u Kini bila je zakonski kažnjiva kao zločin, a kao mentalna bolest do 2001. Istraživanja među mladim Kinezima, u drugoj deceniji 21. stoljeća, pokazuju da sve više njih ne osuđuje homoseksualnost.

Međutim, govoriti o političkoj i ideološkoj liberalizaciji kineskog društva u dogledno vrijeme bilo bi preoptimistično. Po pitanju liberalno-demokratskih standarda, Kina se, naravno, još ne može mjeriti sa zapadnim društvima. Komunistička partija drži čvrst monopol na političku moć, eksplicitna cenzura je još na snazi, unutarpartijske borbe se ne mogu nazvati pluralizmom, a privođenje i zatvaranje ideoloških opozicionara uobičajena je praksa, što čitaocu koji funkcioniše u okviru zapadnjačkog medijskog prostora – nisu naročite novosti.

Modernizacija, kao interakcija tradicionalnih mentalnih struktura s modernim tehnološko-ekonomskim formama proizvodnje i komunikacije, u kineskom društvu je – kao što smo rekli – došla sa značajnim zakašnjenjem u poređenju sa evropskim zemljama, SAD-om i Japanom. Kina bi se u tom smislu mogla prije porediti sa Rusijom, s tim da je i rusko društvo prednjačilo, vremenski gledajući, u tom aspektu.

U kontekstu spomenutih sila, Kina i Rusija ne dijele samo element “zakašnjenja“, već i specifičnu strukturu mentaliteta, koja se na najbolji način – kako nas uči francuska historijska antropologija od Le Playa do Todda – može iščitati iz odnosa unutar predindustrijske seoske porodice. Razbijanjem tradicionalnih formi života (ekonomskih, infrastrukturnih, tehnoloških) razbijaju se i tradicionalni sistemi vrijednosti, te ih smjenjuju – modernizacijske, industrijske ideologije, koje, međutim, ne nastaju ex nihilo, već su duboko profilirane onim što im prethodi u određenom miljeu.

Liberalizam i mentalitet

Otkud potiče komunizam kao kineska industrijska ideologija? Otkud potiče liberalizam? U anglo-saksonskoj nuklearnoj porodici, otac nije snažan autoritet ostatku obitelji kao u njemačkoj, japanskoj, kineskoj ili ruskoj; sinovi nisu ni jednaki, ni nejednaki, već – različiti, i imperativ je na njihovom što ranijem osamostaljenju. U tom smislu, ta nuklearna porodična struktura, u vertikalnoj liniji, obilježena je nezavisnijim odnosom spram autoriteta (oca, pa onda i vlasti), dok je u horizontalnoj liniji obilježena individualizmom (u smislu sticanja imovine i kretanja). Slična je i struktura francuske nuklearne porodice Pariškog basena, koja se od engleske razlikuje po tome što je naglasak na tome da su sinovi jednaki, a ne različiti, što je izvorište razlike između francuske republikanske ideologije i engleskog liberalizma.

Za razliku od anglo-francuskih nuklearnih porodica, kineska, ruska, njemačka i japanska predindustrijska porodica imaju zajedničku vertikalnu značajku: oca koji je snažan autoritet. Međutim, iako po vertikalnoj dimenziji pripadaju istom tipu, potonje kulture se razlikuju po horizontalnim odnosima: dok je njemačka i japanska porodica u znaku primogeniture i nejednakosti među sinovima (tako da najstariji sin nasljeđuje svu očevu imovinu), ruska i kineska porodica su u znaku jednakosti među sinovima (tako da svi sinovi nasljeđuju podjednako) i komunitarijanske nedjeljivosti imovine. Ako imamo to u vidu, onda je lakše objasniti zašto je mentalitet japanskih ili njemačkih masa, u vrijeme industrijalizacije, bio prijemčiviji za fašističku ideologiju (koja je sva u znaku autoriteta i nejednakosti), dok su ruski i kineski prihvatili marksistički kolektivizam i njegov imperativ autoriteta i jednakosti.

Da uvođenje demokratije, kroz promjenu ustava, ne znači i uvođenje anglo-saksonske ili francuske demokratije, pokazuje putinovski koncept vlasti u Rusiji. Slično je i u Japanu, gdje je više od 50 godina na vlasti ista, konzervativna Liberalno-demokratska partija. Sa zakašnjelom modernizacijom, specifičnim geografskim položajem (za razliku od Rusije, Kina nije u dodiru s Evropom), i s posebnom političkom historijom (za razliku od Njemačke i Japana nema moralno breme fašističkog nasljeđa, odnosno američke vojno-ideološke pedagoške okupacije), Kina se ne može silom ekonomskog razvoja tako lako transformisati u liberalno, otvoreno društvo po zapadnom modelu. Drugim riječima, iako je ekonomski liberalna i teži ka tome da to postane još više, Kina je ideološki i politički komunistička.

Struktura mentaliteta i porodični sistemi, koji postoje hiljadama godina, i međugeneracijskom komunikacijom se polažu u nesvjesno, ne mogu biti poništeni ili zamijenjeni kroz nekoliko decenija, bez obzira na silovite kapacitete novih medija i interkulturne razmjene. Ako se u dogledno vrijeme Kina i politički otvori, demokratizira, obrise njenih budućih društveno-političkih modela lakše ćemo prepoznati u sadašnjem japanskom konzervativizmu ili Putinovoj Rusiji nego u demokratsko-liberalnim standardima, koje kao imperativ postavljaju pred nju američko-evropski faktori, koji ih više nisu u stanju ni sami, s lakoćom, ispunjavati.

Maova epoha davno je prošla; također “ekonomska” epoha Deng Xiapinga prolazi. U knjizi The Three Faces of Chinese Power, David Lampton primjećuje da Kina ne želi biti ni nekadašnji SSSR, koji je imao vojnu, ali ne i ekonomsku moć; ni današnji Japan, koji ima ekonomsku, ali nema vojnu moć. Kineska nacija rast svoje moći shvata kao doprinos svjetskom ekvilibrijumu, a ne kao napad na njega. Kina još nema ni vojnu, ni ekonomsku snagu, a posebno ne popularnu kulturu Zapada, s njenim globalnim utjecajem; riječju, Kina još ne proizvodi najskupocjeniju robu – ljudske snove. No, razlika između moći Zapada i Kine se radikalno smanjuje. Vidjet ćemo koliko će se još smanjiti, a možda budemo imali priliku i doživjeti njeno ukidanje.