Pojava je masovna, čak i globalna: studenti i đaci ne pišu svoje radove, nego ih kupuju, zbog čega se razvila cijela jedna industrija. Tako nastaju loši stručnjaci i kadrovi koji ne vladaju svojim poslom, a šteta po društvo je ogromna

Nekad (a to nekad nije baš tako rijetko, nažalost) na društvenim mrežama mogu se naći postovi poput ovog: “Iko voljan odraditi seminarski za 30 eura? Ili pak ako znate nekog ko radi, proslijedite mi u inbox.” U potajici, studenti raspravljaju o načinima kupovine seminarskih, pa čak i dodiplomskih i diplomskih radova; profesori su svjesni ovog problema, ali se o njemu ne priča javno. Da stvar bude gora, taj problem postoji i u srednjoškolskom obrazovanju, jer neki učenici pribjegavaju kupovini maturskih radova.

O svemu tome svjedoči i zapis s jednog bloga, u kojem autorica promovira pisanje za “bogate, ali lijene” učenike i studente, kao legitiman modus vivendi u datim okolnostima; i ne samo to – ona je ponosna što se uspjela “snaći”: “Zaposlena sam od svoje 18. Od prevođenja i pisanja seminarskih i maturskih lijenim, a imućnijim studentima do (…) Prvo sam ‘proširila’ glas da mi pisanje ide, ubacivala se kao vegeta i gdje mi nije mjesto s rečenicom: ‘Evo, napisaću ti ja taj maturski! Ma može za 24h!I’”

Naručite rad

Ove prakse se pokušavaju predstaviti kao bezazlene i naivne, međutim, cijela stvar je daleko od toga. Na Facebooku postoje i stranice regionalnih poluilegalnih (ili je bolje reći “polulegalnih”?) servisa preko kojih se može naručiti rad, poput stranice iz Srbije “Diplomski radovi @istraživački radovi”, na kojoj se zainteresirani pozivaju da naruče rad. Ovdje treba napraviti napomenu: i u svijetu postoje servisi koji vaš naučni rad pregledaju i lektoriraju kako bi stil diplomske, magistarske ili doktorske teze bio više u duhu lingvističkog registra koje takvi tekstovi trebaju poštovati te daju prijedloge za restrukturiranje teksta. Međutim, niti jedan servis ne smije za nekoga uraditi i napisati čitav rad. A ovaj regionalni servis lektoriranje smatra tek usputnom djelatnošću, što se može vidjeti iz posta na stranici: “Poštovani članovi, simpatizeri, klijenti a prije svega prijatelji, Pored naših djelatnosti također vršimo i korigovanja urađenih radova tj. radova koji su vračeni od mentora, profesora ili radova koji nisu u potpunosti urađeni! Vaš profesionalan SDM-Tim za Vašu uspješnu karijeru!!!”

O kvaliteti radova koje možete naručiti preko ovakvih servisa svjedoči i nedostatak elementarnog poznavanja pravopisa i sintakse.

Jedna slična internetska stranica (Diplomski, seminarski i maturski radovi, lektire i sastavi, @Maturski9) ima sljedeću tvrdnju: “Naši tekstovi su originalni i jedinstveni, nisu preuzeti sa drugih web sajtova, već ih lično pišu ljudi koji rade u našem timu. Na internetu su često u ponudi seminarski radovi koji su nikakvi, a pritom koštaju dosta.”

Potpuno se ignorira činjenica da je jedini “originalni rad” onaj koji učenik ili student napiše na osnovu svojih zapažanja, poznavanja problematike teme kojom se bavi, uz konsultacije s mentorom i pravilno citiranje relevantne i kredibilne literature iz date oblasti.

Kada posjetite internetske stranice spomenutih servisa, vidite da se radi o bazi već postojećih radova na određene teme i da je potrebno označiti koji rad želite kupiti, što je moguće uraditi elektronski, preko naročitog E-shopa na samoj stranici, a potrebno je i navesti u kojoj valuti plaćate. Uključene su regionalne valute (RSD, BAM, EUR ili HRK), a postoje i videovodiči u kojima je objašnjena procedura plaćanja.

Interesantno je primijetiti kako na FB stranicama ovakvih servisa zapravo i nema sadržaja iz domena obrazovanja: tu se uglavnom mogu naći spam i linkovi na razne trash portale. Tako je na jednoj stranici prenesen tekst o Davidu Ickeu, teoretičaru zavjera, poznatom po tvrdnji da Zemljom vladaju izvanzemaljski reptili. Treba naglasiti kako postoje i duplikati ovakvih stranica na kojima se pojavljuje identičan sadržaj. Podaci o naručivanju rada nisu javni, jer se narudžbe vrše isključivo preko maila ili inboxa. Profil klijenata je raznovrsan: od učenika i studenata do starijih ljudi. Starija gospođa se na jednoj od spomenutih  stranica raspituje: “Kako mogu naručit izradu magistarskog rada i kolika je cijena odokativno”, a administrator je savjetuje da se narudžba izvrši na službeni mail servisa.

Uplate na ruke

Slični servisi postoje i na Twitteru. Oni također obiluju spamom i jedina “korisna” informacija na ovakvim nalozima jeste internetska adresa servisa. Na Facebooku postoje i zatvorene grupe koje u nazivu imaju termine maturski, seminarski i diplomski rad, međutim, sadržaj tih grupa je zatvoren za one koji nisu članovi. Osim servisa, još jedna opcija naručivanja rada jeste preko poznanstva: neko nekome kaže kako neko treći “radi to”. Uplate se obavljaju na račun izvršioca usluge ili “na ruke”.

Bilo bi površno reći kako su ovakve prakse isključivo produkt tranzicionog društva i neoliberalnog kapitalizma jer su postojale i za vrijeme SFRJ. Ipak, u dobu kada je želja za znanjem gotovo pa sankcionirana, a korupcija i nepotizam su praktično legitimizirani oblici “snalaženja” i opstanka, odabir onoga što se mnogima čini kao lakši put do diplome i ulaska u opskurnu džunglu “tržišta rada” sigurno nalazi pogodno tlo za rast i razvoj. Korijene ove problematike nastoji dokučiti i dr. Nenad Tanović, penzionisani profesor koji je radio na Odsjeku za fiziku PMF-a u Sarajevu te na SSST-u: “Pitanje prepisivanja, kupovanja seminarskih, diplomskih, magistarskih i drugih radova u situaciji u kojoj se nalazi BiH je ustvari slika života koji živimo. Nije to samo naš problem; to je problem savremenog svijeta, jer mnogi političari i bogataši našli su način kako da preko noći dođu do diploma kako za sebe tako i za svoju djecu. To što se dešava rezultat je promijenjenih etičkih ‘pravila’ i savremene bezdušnosti koja ne ostavlja nijedan segment življenja kao mjesto kome se može apsolutno vjerovati. Pitanje je da li je moguće boriti se protiv toga. Jeste, ali to zahtijeva mnogo donkihotovske vjere da se nešto može promijeniti.”

Klica razvoja ovakvog oblika intelektualnog nepoštenja leži i u činjenici da ljudi nisu svjesni opasnosti koju ove prakse nose po društvo. Začetak problematike jeste čisti egoizam, stavljanje svoje male lične koristi ispred društvene i opšte. Pri tome pojedinac smatra da je važnije doći do “papira” (diplome) kako bi mogao konkurirati na neko radno mjesto nego zaista posjedovati znanje koje će mu omogućiti da donosi dobre odluke na radnom mjestu, odluke potkrijepljene razumijevanjem problematike i sposobnošću samostalnog racionalnog mišljenja. Upravo je to zadatak, pedagoška vrijednost svih tih silnih maturskih, seminarskih i završnih radova: osposobiti učenike i studente za samostalan rad, obradu podataka, zaključivanje i povezivanje podataka dobijenih vlastitom opservacijom sa već postojećim objavljenim rezultatima, nalaženje argumenata za formiranje sopstvene tvrdnje, potkrepljivanje te tvrdnje već postojećim rezultatima ili polemisanje s nekim ko ima drugačije stajalište. Ništa od ovoga neće biti savladano ako je osoba kupila i predala rad nad kojim nije provela sate i sate promišljanja.

Intelektualno nepoštenje

Kupovina radova je tek podtip jednog stravičnog oblika intelektualnog nepoštenja – plagiranja. Problematika plagiranja je višeslojna i daleko složenija. Dr. Nejla Kalajdžisalihović, lektor na Odsjeku za anglistiku Filozofskog fakulteta, ističe kako je teško pisati u 21. vijeku: “Ne samo da ste, s jedne strane, ograničeni brojem slovnih znakova već ste i sigurni da je o onome o čemu vi želite pisati ranije već nešto napisano. To je prvi razlog zbog kojeg mnogi tuđe ideje ili rečenice predstavljaju kao svoje. Ne radi se uvijek o namjernom plagiranju. Naime, u nekim kulturama, plagiranje se ne smatra prekršajem jer pojedinac plagiranjem potvrđuje da se slaže s mišljenjem stručnjaka. Tu se postavlja pitanje o tome šta je plagiranje, a šta parafraziranje.”

Jasno je da pri pisanju bilo kakvog rada treba poštovati pravila i navođenja i parafraziranja te, ako se radi o parafraziranju, potrebno je tako i označiti u tekstu. Nije problem upotrijebiti nečiju misao, ideju, rečenicu ili stav u svom tekstu, nego je potrebno napraviti remarku koja upućuje na izvor. To je pitanje poštovanja čitatelja: potrebno je dati podatke o korištenim izvorima kako bi i čitatelj mogao naći istu informaciju i produbiti svoje znanje materije. Sem toga, kako ističe dr. Kalajdžisalihović, u našoj zemlji kao da postoji otpor prema citiranju jer je pogrešno uvriježeno mišljenje da se citiranjem izvora gubi na kvaliteti, a zapravo je obrnuto. Citirati kredibilan rad objavljen u indeksiranom časopisu samo može dati na težini autorovom naporu i to je bit naučne metodologije: pozvati se na već postojeće informacije o oblasti ili polemizirati sa postojećim mišljenjem.

Dr. Kalajdžisalihović se također bavi i forenzičkom lingvistikom, granom lingvistike koja nudi metode za detekciju plagijata i opisuje “intuitivno stanje” onoga ko čita djelo za koje sumnja da je plagijat (uključujući i potencijalno kupljene radove), te kaže: “Može biti uočena diskrepancija između usmene prezentacije, kada se koriste sintaksa, stilski markeri, te vokabular visoke frekvencije, uglavnom uobičajene riječi, sintagme i rečenični sklopovi, i pismenih radova u kojima se koriste sintaksa, stilski markeri, kao i, naizmjenično, vokabular veoma niske frekventnosti.”

U suštini, svaka velika razlika u lingvističkim markerima između onoga što učenik/student inače pokazuje i rada trebala bi biti alarm profesorima da nešto nije kako treba te da se potencijalno radi o plagijatu. Postoje i softveri koji detektuju dijelove tekstova koji su kopipejstovani; međutim, ni oni nisu svemoćni. Dr. Kalajdžisalihović naglašava kako je većina takvih softvera na tržištu podešena na engleski jezik.

Uloga profesora

I prof. dr. Tanović se slaže kako je teško otkriti i dokazati plagiranje rada, a naročito da je došlo do kupovine. Profesori, opterećeni nastavom, jedva da imaju vremena posvetiti se naučnom radu, a mentorstvo često trpi jer mentori nemaju dovoljno vremena raditi s učenicima i studentima. Kako kod nas ne postoje (ili tek nominalno postoje) kriteriji šta može biti seminarski ili naučni rad (a takvi kriteriji su i najbolji korektiv), te se to šta može biti jedan naučni rad razlikuje od fakulteta do fakulteta, tako je BiH pogodno tle za cvjetanje plagijatorskih praksi. Kada govorimo o plagijatima maturskih radova, potrebno je da profesori nešto više vremena odvoje za pretraživanje, pošto se takvi radovi mogu čak pod istim imenom, samo s promijenjenim nazivom škole i datumom,  naći na internetu.

Jedna od konsekvenci ovakve prakse je – osim one očite da dobijamo ljude koji su samo nominalno “stručnjaci”, ali zapravo ne poznaju oblast za koju su dobili diplomu, pa se takve nestručne ili polustručne osobe zapošljavaju na odgovorne pozicije – sistemski propust: oni koji ne prođu sve stepene izrade samostalnog rada nisu osposobljeni za polemiku sa drugačijim mišljenjem. Nisu u stanju naći argumente jer ne poznaju metodologiju izrade rada i formiranja teze. Upravo takve osobe imaju tendenciju ka nedijaloškoj raspravi, vrijeđanju sagovornika drugačijeg mišljenja, jer mu se ne umiju argumentovano suprotstaviti. Nepostojanje sistema primjerenog sankcionisanja ovakvih slučajeva – kako onih koji pišu radove za druge, tako i onih koji tuđe tekstove kupuju ili preuzimaju bez reference na izvor – te prijetnje onima koji slučajeve prijave, pogoduje plagijatorima. Kada bi takav sistem postojao, većina bi potencijalnih plagijatora dva puta razmislila prije nego što počini ovakvo nečasno djelo.