Mi smo društvo hajke.

Hajka je najniža forma dijaloga u nekoj zajednici. I nije samo bosanski, hercegovački, hrvatski ili panbalkanski, nego globalni fenomen. Forma je to u kojoj nema razmjene mišljenja, nego se sve svodi na nasilno utjerivanje u zadati okvir mišljenja i djelovanja.

Sredinom druge decenije 21. stoljeća formirala su se tri dominantna oblika egzistencije: stvarni život, život na društvenim mrežama i mračna zona politike, koja oblikuje šta će se raditi u druga dva sektora. Što se tiče ugodnosti boravka u pojedinim zonama, za većinu populacije stvarni život još je i najugodnija sfera; čim čovjek proviri na mreže ili u politički sektor, čeka ga autentični horor.

Andy Warhol davno je prognozirao da će svako čeljade dočekati svojih 15 minuta slave. Ne znamo šta se desilo sa slavom, ali u međuvremenu je proročanstvo malo dotjerano, preoblikovano u skladu s duhom vremena, pa danas možemo sa sigurnošću reći da će svako od nas dočekati dva ili tri dana hajke na društvenim mrežama, tog bezumnog lova na vještice tokom kojeg će mu prevrnuti grobove predaka, istovariti najgore prijetnje, uvrede i fekalije. I doslovno upropastiti život.

Da je sreće, danas bi širom planete trebali nicati rehabilitacioni centri za oporavak ljudi koji su prošli mrežnog toplog zeca. Dovoljno je da neko napiše bilo šta što odudara od većinskog mišljenja date sredine i lov može otpočeti. S već poznatih uporišta, s repertoarom oružja koje počinje hladnim sječivima, a završava dronovima, teškim kalibrima i nuklearnim arsenalom, počet će paljba po nesrećniku ili nesrećnici koji su se usudili kazati šta misle. Najčešće se greške prave kada se dirne u patriotske i religiozne osjećaje, ratno-zločinačke narative, ali ni teme opće prakse nisu rijetke. Možete postati žrtva iživljavanja mase zbog bilo čega: nogometa, krtice, Eurosonga, djece, komšija, parkinga, televizijskog programa…

Hajka na društvenim mrežama tako je alava i slatkohrana da ne bira žrtve. Danas će zahvatiti korumpiranog političara, a već sutra ženu koja se usudila pobuniti protiv nasilja, prekosutra može stradati mlada osoba koja baš ne misli da je patriotizam vrlina ili skup vrijednosti koji treba da određuje sve u životu. Najgore kod hajke je što može zahvatiti i klasične negativce, pa se objektivni posmatrač nađe u situaciji da mu simpatije idu na adresu očiglednih hulja, huškača, sjecikesa, besprizornih likova koji zaslužuju svaki prezir, ali kad se na njih obruše hiljade ispravno mislećih pojedinaca s repertoarom uvreda i prijetnji, nema druge nego stati na njihovu stranu.

Prije koju godinu bio je popularan nečiji zapis iz Srbije, nešto u stilu: “Stajao sam jutros u redu dva sata, slušao šta ljudi pričaju i odgovorno tvrdim da je svaki dalji rad na zaglupljivanju masa suvišan.” I ovdje je potrebna omanja stilska i fenomenološka korekcija: na ozvjerenju, ne na zaglupljivanju. I donekle je razumljivo što se tako ponašaju mase, krvavi smo ispod kože, ljudima je preko glave svega, a prilika da se nekome anonimno napijemo krvi ekskluzivni je porok kojem je teško odoljeti. Ali zašto se takvom poroku odaju i ljudi koji se javno predstavljaju kao analitičari, e to je već fenomen koji izlazi izvan okvira ovog teksta. Kako neko može biti analitičar društvenih i političkih zbivanja, a da se uklapa u ovu definiciju? Analiza je po definiciji hladna raščlamba. Ne postoji ostrašćena analiza, to je contradictio in adjecto, strast rastapa analitički duh, onda si tek komentator, a komentatora ima svakakvih. Nek ostane zabilježeno da je izvjestan postotak hajki krenuo od neke analize, svjesno postavljene tako da dirigira javnu emociju najvišeg potpaljenja.

Theodor Adorno svojevremeno zaključuje: “Svako ko misli, ne podleže gnevu, koliko god bio kritičan: mišljenje sublimira gnev. Pošto misleća osoba nema potrebu da sebe muči gnevom, ona ne želi ni da njime muči druge. Sreća koja se budi u očima misleće osobe je sreća čovečanstva.”

Do sreće čovječanstva čovječanstvo će ipak malo da sačeka. Ne postoji ništa što bi razjarene mase zaustavilo na putu ka blaženom bijesu. Nedavna pogibija zeničkih planinara pokazala je da značajan dio bošnjačkog društva ne posjeduje ni elementarni nivo poštovanja spram tuđe tragedije. Doslovno im ništa nije sveto. A poseban ogranak javnog gnjeva sastoji se u tome što mislimo da jedna kategorija pučanstva ne zaslužuje opću mržnju, ali druga da. Kada su ovdašnji pjenjači napali Sabinu Ćudić zbog javno iznesenog stava koji se nije podudarao s mišljenjem većine, mnoga je razumna duša s pravom stala u odbranu predsjednice Naše stranke. Ali jedan dio tih odbrambenih snaga je, braneći Sabinu, paljevinu istog intenziteta usmjerio na Željka Komšića. Neshvatljivo, ali istinito.

Najprostija definicija društvene hajke kaže da je to čin, proces ili fenomen tokom kojeg masa napada nezaštićenog pojedinca. Ne zaboravimo da je ovaj prostor dao snažan doprinos i inverzivnoj situaciji, u kojoj pojedinac uspijeva pokrenuti hajku na čitave kolektive. Najsvježiji primjer je Željana Zovko, koja je pokušala zloupotrijebiti incident u Međugorju. Ova europarlamentarka sa spektra ekstremne desnice već godinama nanosi političku štetu, nije u tome usamljena, ali jeste istaknuta, pa nek u priči o hajkama ostane zabilježen i njen opskurni egzemplar: gospođa Zovko je tokom udarničkih huškanja često i sama bivala žrtva javne hajke, što dotični slučaj čini posebnim u svakom pogledu. Ali tako to biva, da sutra Zemlju pogodi kakvo nebesko tijelo, Zovko i Dodik bi u njemu našli nešto bošnjačko i eto nove, interplanetarne hajke.

Republika Srpska je tako sistemski uništena da je njen televizijski javni servis najagilniji pokretač i autor niza hajki protiv pojedinaca i kolektiva. Utješna činjenica je da Dodikov politički prostor, za razliku od Čovićevog, ipak ima nekoliko oštrih medija i pojedinaca koji ne pristaju na psihologiju gomile i koji takvim akcijama redovno pružaju otpor.

Profesionalni standardni huškači posebno uživaju u procesu javnog sramoćenja i sasipanja najgorih kanalizacijskih invektiva biranim metama. Smireni, razumni ljudi koji imaju ozbiljne primjedbe na pročitano tako su rijetki da ih valja gurnuti u podgrupu statističke greške. Koji god narod ima visoko mišljenje o sebi i sopstvenoj populaciji, nek samo ode na mreže i nek vidi kako njegovi sastojni elementi, tj. zakleti pripadnici naroda za ponos, demonstriraju najniže kvalitete čovjeka kao glavnog temelja historije. Ovdašnje etnonacionalne grupacije nemaju političku, medijsku, ekonomsku, ekološku i kulturološku infrastrukturu osposobljenu da se krene putem emancipacije. Dubinsko čišćenje gradova, sela, naroda, unesrećenih kolektiviteta i kompletnih političkih narativa odgađa se zbog općeg nedostatka dobre volje i predominacije esencijalnih siledžija u javnom životu. Kao društvo inficirano nasiljem, Bosna i Hercegovina i njena tri etnonacionalna sastojka savršeno se uklapaju u dosjetku Zorana Ivančića koji nedavno napisa: „Histerija je učiteljica života.“

Javna, kolektivna histerija, majka svih ludila.