Bunt umjesto rezignacije

Nešto važno se dešava u Kini i to bi trebalo da zabrine političko rukovodstvo. Mlađi Kinezi su sve više skloni pasivnoj rezignaciji, koju savršeno opisuje nova popularna uzrečica bai lan („neka trune“). Rođena iz ekonomskog razočarenja i opšte frustracije kulturom požrtvovanosti, bai lan odbacuje mašinu svakodnevnog života i poziva na puki minimum rada. Lično blagostanje je važnije od napredovanja u karijeri.

Ista sklonost ogleda se u još jednoj novijoj uzrečici: tang ping („praviti se mrtav“) je žargonski neologizam koji označava predaju pred nemilosrdnom društvenom i profesionalnom konkurencijom. Oba izraza govore o odbacivanju pritiska da se ostvare visoki ciljevi i društveni angažman, koji se smatraju uzaludnim gubljenjem vremena.

Prošlog jula, CNN je izvestio da mnogi kineski radnici zamenjuju stresne poslove u kancelariji za fleksibilan manuelni rad. Kako je objasnila jedna 27-godišnjakinja iz Vuhana: „Volim da čistim. Kako napreduje životni standard (širom zemlje), raste i potražnja za uslugama održavanja domaćinstva… Osećam manji mentalni pritisak. I svakog dana sam puna energije.“

Takvi stavovi se opisuju kao apolitični, dok mladi istovremeno odbacuju i aktivni otpor vlastima i bilo kakav dijalog sa njima. Ali da li otuđenima samo to preostaje?

Masovni protesti koji su u toku u Srbiji ukazuju na druge mogućnosti. Demonstranti ne samo da priznaju da u državi Srbiji ima nečeg trulog, već zahtevaju da se to truljenje zaustavi.

Protesti su počeli prošlog novembra u Novom Sadu, posle pada nadstrešnice na nedavno renoviranoj železničkoj stanici kada je poginulo 15 ljudi, a dvoje teško povređeno. Demonstracije su se od tada proširile na 200 srpskih gradova i mesta, okupljajući na stotine hiljada ljudi, što ih je učinilo najvećim studentskim pokretom u Evropi od 1968. godine.

Očigledno je da je urušavanje nadstrešnice bilo samo varnica koja je potpalila fitilj nagomilanog nezadovoljstva. Revolt demonstranata obuhvata mnoga pitanja, od neobuzdane korupcije i ekološke štete (vlada planira kopanje litijuma) do opšteg prezira kojim se predsednik Srbije Aleksandar Vučić odnosi prema građanima. Ono što vlada predstavlja kao plan za ulazak na globalna tržišta, mladi građani Srbije vide kao obmanu za prikrivanje korupcije, rasprodaju nacionalnih resursa stranim investitorima pod sumnjivim uslovima i postepenu eliminaciju opozicionih medija.

Ali šta je to što ove demonstracije čini jedinstvenim? Demonstranti stalno ponavljaju: „Nemamo političke zahteve i držimo se na distanci od opozicionih partija. Naprosto tražimo da institucije Srbije rade u interesu građana“. Studenti fokusirano insistiraju na transparentnosti dokumentacije o renoviranju novosadske železničke stanice, na pristupu svim dokumentima o nesreći, na odbacivanju tužbi protiv uhapšenih tokom prvog antivladinog protesta u novembru i na krivičnom gonjenju onih koji su napadali studente na protestima u Beogradu.

Na taj način, demonstranti nastoje da izazovu kratak spoj u procesu koji je vladajućoj stranci omogućio da zarobi državu kroz kontrolu svih institucija. Sa svoje strane, Vučićev režim je reagovao nasilno, ali i tehnikom poznatom u boksu kao „klinč“: kada borac rukama obuhvati protivnika kako bi ga sprečio da slobodno udari.

Što je Vučić u većoj panici, to je sve očajniji u pokušajima da postigne nekakav dogovor sa demonstrantima. Ali oni odbijaju svaki razgovor. Oni su svoje zahteve precizirali i na njima bespogovorno insistiraju.

Tradicionalno, masovni protesti se barem implicitno oslanjaju na pretnju nasiljem, u kombinaciji sa otvorenošću za pregovore. Ali ovde imamo suprotno: demonstranti u Srbiji ne prete nasiljem, a odbijaju dijalog. Ova kombinacija izaziva konfuziju, baš kao i odsustvo očiglednih vođa protesta. U tom strogom smislu, ovi protesti imaju neke sličnosti sa bai lanom.

U nekom trenutku će, naravno, u igru morati da uđe organizovana politika. Ali za sada, „apolitičan“ stav demonstranata stvara uslove za novu politiku, umesto još jedne verzije iste stare igre. Da bi se ostvarili red i zakon, teren se mora raščistiti.

To bi bio dovoljan razlog da ostatak sveta bezuslovno podrži proteste. Oni dokazuju da jednostavan, direktan poziv na red i zakon može biti subverzivniji od anarhičnog nasilja. Građani Srbije žele vladavinu prava bez nepisanih pravila koja omogućuju korupciju i autoritarnu vladavinu.

Demonstranti su daleko od stare anarhične levice koja je dominirala demonstracijama 1968. u Parizu i širom Zapada. Nakon što su na 24 sata blokirali most na Dunavu u Novom Sadu, mladi demonstranti su odlučili da produže okupljanje za još tri sata kako bi očistili prostor za sobom. Možete li zamisliti Parižane kako 1968. posle gađanja policije kamenicama čiste za sobom?

Nekome ova politički motivisana apolitičnost demonstranata u Srbiji možda deluje licemerno, ali u stvari to je pouzdani znak njihovog radikalizma. Oni odbijaju da se bave politikom po postojećim (uglavnom nepisanim) pravilima i traže fundamentalne promene u načinu rada osnovnih institucija.

Najveći licemer u ovoj priči je Evropska unija, koja se uzdržava od pritiska na Vučića iz straha da će se on okrenuti Rusiji. Predsednica Evropske komisije Ursula fon der Lajen podržala je gruzijske građane u njihovoj „borbi za demokratiju“, ali ne pominje pobunu u Srbiji, zemlji koja je od 2012. formalni kandidat za članstvo u EU. EU pušta Vučića da radi šta hoće jer je obećao stabilnost i izvoz litijuma, ključnog za proizvodnju električnih vozila.

Odsustvo kritike iz EU, čak i kada je bio optužen za izbornu prevaru, u više navrata je ostavljalo na cedilu civilno društvo u Srbiji. Zato ne čudi to što srpski studenti ne nose zastavu EU. Ideja o „obojenoj revoluciji“ kakva je prvi put pokrenuta u Ukrajini pre 20 godina za „pridruživanje demokratskom Zapadu“ više nije adekvatna. EU je dotakla još jedno političko dno.  (Slavoj Žižek, Project Syndicate, Prevela Milica Jovanović, Danas, Peščanik)

Uvertira u femicid

Jučer smo imali priliku pročitati na desetine članaka i izjava nekih poznanika o najnovijem slučaju femicida u Bosni i Hercegovini. Žrtva nije bila samo žena, nego i njen trinaestogodišnji sin, koji je skupa s njom nađen mrtav u stanu u Kalesiji. Osumnjičeni do sada nije prijavljivan za nasilje u porodici, a trenutno je u bijegu i nije poznato da li je naoružan.

Prisustvo nasilja u jednom društvu skoro uvijek implicira na postojanje nakaradnih vrijednosti koje se s vremenom usvajaju i između ostalog dobijaju svoj oblik u ubistvima, materijalizmu i oskudici empatije. Kako bismo bolje adresirali i utvrdili porijeklo ovih vrijednosti, potrebno je uvidjeti početak njihovog formiranja, čije datiranje u našoj zemlji možemo pratiti još od devedesete godine. Ovaj period u modernoj historiji Bosne i Hercegovine  bio je prekretnica u svim njenim društvenim makro- i mikrosegmentima, a kao nužnost se nameće razumijevanje tranzicijskog šoka kroz koji su prošle generacije rođene i odrasle u bivšoj državi. Pored ostalog, ovakav šok podrazumijevao je normaliziranje korupcije, nasilja, tromosti javnih institucija, kao i postepenu zamjenu kulturno-zabavnog programa u jeftini kič, čije je postojanje isključivo bilo materijalne prirode.

S druge strane, generacije odrasle u vrijednostima koje su iznikle iz cijelog poslijeratnog haosa prihvatile su ih kao normative i kao dijelove realnosti i načina srastanja u Bosni i Hercegovini. Treba napomenuti da u ovih trideset godina od kraja rata naša država nikada nije napravila nikakav plan djelovanja ni prikaz gdje ustvari želimo biti u nekoj doglednoj budućnosti po bilo kojem pitanju. Država koju iznenade vremenske nepogode femicid kao takav i ne može tretirati na pravilan način jer očigledno pada na osnovnim testovima.

Šta se dešava s društvima koja ne posjeduju ličnu viziju budućnosti? Takvo društvo samim tim i ne zna šta želi postići niti kuda ide, te je kao takvo osuđeno da se pusti ad hoc raspletu događaja. Za takva društva i iznenadne okolnosti na mikronivou imaju moć da poremete društveno funkcioniranje do određene granice. Uzimajući u obzir takvu situaciju, neminovno je da podređene kategorije ljudi osjete na svojoj koži posljedice izostanka pravovremene reakcije kao posljedice izostanka plana.

Femicid nije samo pokazatelj smrtnosti žena, nego on predstavlja manifestirani odraz posljedice neplaniranja svega o čemu je trebalo misliti.

Uvertira u femicid je normaliziranje nasilja i otupljenost na njegovu pojavu kako od građana tako i od policije i ostalih nadležnih organa. Njegovo prisustvo u medijima, sadržajima influencera, kao i u muzici koju vam slušaju djeca na velikom odmoru samo su znak normalnosti u nasilju.

„Nasilje je normalizirano do te mjere da ga primjećujemo tek onda kada se dogode najeklatantniji oblici, poput femicida. Tužno i tragično“, ističe Zilka Spahić Šiljak.

Nasilje kao bitan faktor u pojavi femicida je nešto na čemu je potrebno raditi na svim nivoima, što je spomenula i profesorica Spahić Šiljak u nastavku našeg razgovora:

„Potrebno je djelovati multisektorski, a to znači unapređivati pravne i institucionalne mehanizme prevencije i zaštite, a onda isto tako ugraditi u obrazovne programe i politike nultu stopu tolerancije prema rodno zasnovanim vidovima nasilja. Važno je isto tako koristiti medije, jer oni i oblikuju društvene norme i stavove, ali i ih perpetuiraju. Također je bitno ekonomski osnaživati žene jer su one u BiH ovisne o muškarcima i vrlo malo imovine imaju na svom imenu, tako da i kada žele izaći iz nasilne zajednice nemaju gdje.“

Multisektorski pristup rješavanju ovih problema u određenom periodu bi mogao riješiti dobar dio problema femicida i svega onoga što se veže uz njega. Pitanje je samo koliko je nešto ovakvo realno očekivati ako imamo na umu bosanskohercegovačku društvenu realnost.

Tužilaštvo kao glavni stub pravne države je potkupljivo, a ako je tužilaštvo moguće kupiti onda običnog policajca dobijete gratis!? Više od polovine političkih stranaka pred izbore ne posjeduje nikakav plan i program, a za svaki problem unutar države treba nam jednostavno mnogo vremena kako bismo utvrdili čija je to nadležnost kako bismo tek onda mogli djelovati.

Rješavanje problema femicida zahtijeva uključenost svih institucija i nivoa vlasti, ali koliko je to realno očekivati u ovakvom bućkurišu od države. S druge strane, ako nije realno zahtijevati normalno funkcioniranje države, šta onda jeste realno? (Rijad Cerić, Tačno.net)

Muke s fašizmom

Umjesto opštepoznatih definicija fašizma i nacionalizma, dozvolit ću sebi da te fenomene opišem onako kako ih vidim. Fašizam i nacionalizam su kukavičke ideologije! Ideologije koje kreiraju haos i strah a onda te osjećaje kod ljudi koriste za mobilizaciju podrške. Fašizam i nacionalizam nisu ideologije naroda. Upravo suprotno – te ideologije rade protiv naroda.

Fašističke i nacionalističke ideologije su izgubile svoju političku moć slomom nacističke Njemačke, fašističke Italije kao i slomom njihovih marionetskih državica kao što je bila tkz. ndh. To što su poražene ne znači da su potpuno nestale. Njihovo prisustvo možemo naći među određenim ekstremističkim, političkim pokretima i autoritativnim sistemima i akademskoj zajednici, često u oblicima poput populizma, ekstremnog nacionalizma, historijskog revizionizma i veličanjem zlotvora.

U mnogim evropskim zemljama, poput Mađarske i Srbije, lideri koriste retoriku koja jako podsjeća na fašizam promovišući nacionalističko – konzervativne ideje koje se protive otvorenom svijetu, koje se bore protiv ljudskih, jednakih prava, a posebno se protive multikulturalizmu i vrijednostima EU. Rast fašizma i nacionalizma se posebno vidi u post – komunističkim državama gdje ove retorike služe za jačanje suvereniteta i zaštitu, kako kažu, nacionalnih vrijednosti. Ustvari, pozicije u takvim državama su okupirali ljudi koji vide državu kao lični bankomat a svoje građane i građanke kao sredstvo postizanja partikularnih interesa.

Problem fašizma i nacionalizma u zemljama Zapadnog Balkana je duboko ukorijenjen i značajno utiču na političku i društvenu dinamiku regiona. Ovi dominantni narativi su povezani sa idejama baziranim na etničkoj isključivosti, slavljenju ratnih zločinaca i floskuli „ugroženi identiteti“ a sve sa ciljem pridobijanja značajne podrške birača.

Fašizam u klasičnom obliku nije dominantan na području Zapadnog Balkana. On se više ogleda u historijskom revizionizmu i rehabilitaciji fašističkih ideja. Nedavno sam na društvenoj mreži X vidio dva posta koja su me poprilično uznemirila. Prvi je snimak navijača u Splitu koji skandiraju pozdrave i klikove koje su ustaše koristile dok su vršile najmonstruoznije zločine protiv Srba, Jevreja, Roma i svih drugih nepoželjnih tokom postojanja te tvorevine. Drugi je veličanje m.p. thompsona, pjevača koji srcem pjeva ustaške pjesme, od strane univerzitetskog profesora iz Zagreba. Iako su se svi oni samodiskvalifikovali iz progresivnog svijeta, ova dva primjera mi pokazuju da ideje fašizma i nacionalizma postaju glasnije i da su sveprisutnije.

Podržavanje fašističkih i nacionalističkih narativa među akademskom zajednicom predstavlja prijetnju po akademske institucije ali i po društvo u cjelini. Ova pojava predstavlja početak opasnosti za akademsku slobodu, kritičko razmišljanje kao i na društvenu koheziju. Infiltriranje fašističkog i nacionalističkog narativa u akademski život jednog društva ima ozbiljne negativne posljedice po obrazovni sistem i kritičko razmišljanje budućih akademskih građana i građanki. Podržavanje tih narativa je početak (i) ograničavanja slobode mišljenja jer uključuje mržnju prema etničkim, vjerskim, seksualnim i svim drugim, njima neprihvatljivim, grupama ljudi u društvu. Svi oni mladi ljudi koji su nesigurni u vezi sa svojim identitetom i političkim stavovima postaju podobni za (ii) radikalizaciju jer uloga akademskih institucija ne ogleda se samo u obrazovanju budućih generacija nego predstavljaju mjesto gdje mladi ljudi razvijaju svoje vrijednosti a fašistički i nacionalistički narativi ih mogu privući jer su jednostavni, lako probavljivi i, uglavnom, nemaju uporišta u činjenicama. Priroda ovih ideologija se vidi u protivljenju poštivanja ljudskih prava i multikulturalizma što može dovesti do (iii) diskriminacije studenata koji pripadaju manjinskim etničkim, vjerskim, seksualnim i drugim grupama jednog društva. I najopasnija posljedica podržavanja ovih narativa od strane akademske zajednice se ogleda u (iv) urušavanju akademskih vrijednosti. Svih onih vrijednosti koje moraju biti zasnovane na istraživačkim metodologijama, činjenicama i objektivnosti. Dalje, sve ovo doprinosi urušavanju demokratskih vrijednosti i društvene stabilnosti.

I da odgovorim na pitanje u naslovu – nisu! Nisu jer šizofrenija vlada, nestalo je kritičko razmišljanje!

Ako se ovakve ideje ne spriječe i svi akteri, posebno oni sa akademskih institucija, zakonski ne kazne, dovest ćemo se u situaciju da će diskriminacija, jednoumlje i zlo u potpunosti preuzeti društvene procese. To je život pun tuge, jada, siromaštva i to si ne smijemo dozvoliti. Posebno ne mi, građani i građanke Bosne i Hercegovine, jer smo i sami bili/još uvijek smo žrtve tih ideologija. Zato, otvorimo oči, upozoravajmo i borimo se protiv zla. Podržimo i pomozimo jedni druge. (Vladimir Andrle, Objavi.ba)