Ne mogu se uzroci rigidnim stavovima pojedinca i kolektiva tražiti u svetim tekstovima ili prirodi religije. Religija je skup različitih, ponekad i kontradiktornih tumačenja i ne daje oblik vjerskom fundamentalizmu

Nijednom drugom religijom se savremeni svijet ne bavi koliko islamom. Istovremeno, nijedna druga religija se ne bavi savremenim svijetom koliko islam. Slika islama kao religije, koja se opire modernosti, postala je opće mjesto. Okazioni teolozi izučavaju Muhamedov život i kur’anski tekst s ciljem lociranja razloga “mentalne i kulturne blokade” islamskog svijeta. Masovni mediji i društvene mreže prepuni su ajeta o ženama, džihadu, nemuslimanima. Islamisti i islamofobi svojim udruženim, blizanačkim naporima nastoje po svaku cijenu predstaviti izvorni, istinski islam kao neizlječivo fundamentalistički. Uredništvo “Dabiqa” i Steve Bannon imaju otprilike istu viziju islama, po kojoj svaki musliman koji nije radikalan zapravo nije (dovoljno) musliman.

Zašto je poludio Don Quijote?

Vjera da ljudi u knjigama, pa i vjerskim, nalaze ono što knjige žele da nađu, a ne ono za čim sami tragaju, dovodi do stanovitog čuđenja. Kako onda to da Cervantes nije pošašavio, premda je pročitao više viteških romana nego sam Don Quijote?! Kad bi “priroda religije” bila ključna stvar, kako bismo objasnili višestoljetnu ratobornost evropskog kršćanstva do 1789., pa i nakon nje, ako je Evanđelje neosporno u sve četiri svoje verzije radikalno pacifistički nastrojeno?!

Iako viteški romani nisu uzrok Don Quijoteovog ludila, njihova ideologija mu je dala oblik. To nije učinila književnost. Isto tako, nećemo reći da religija daje oblik vjerskom fundamentalizmu. To čini neka interpretacija religija (npr. jansenizam, selefizam). Sama religija je totalitet različitih, često i kontradiktornih tumačenja.

Iluzorno je uzroke rigidnim stavovima pojedinaca ili kolektiva tražiti u svetim tekstovima ili “prirodi religije”. Vjerski fundamentalizam je historijski, a ne metafizički fenomen. Kršćanski fundamentalizam postoji i danas u Evropi, ali nije masovna pojava, kao što je bio, recimo, u vrijeme Tridesetogodišnjeg rata između katolika i protestanata u 17. stoljeću. Isto tako, islamski fundamentalizam nije postojao u globalnim razmjerama prije 11. septembra 2001.

Recimo, u 20. stoljeću mnogo masovniji i popularniji je bio komunistički fundamentalizam, koji se također koristio metodama individualnog i državnog terora. Masovni teror u organizaciji, recimo, režima Pola Pota ekvivalent je masovnom teroru koji provodi Islamska država. RAF, CCC, AD, Crvene brigade, 17. novembar i drugi – sijali su strah u Evropi u prošlom stoljeću na isti način na koji to u ovom stoljeću čine Al-Kaida i ISIL.

Najpoznatiji terorista 20. stoljeća – Ilyich Ramírez Sánchez, poznat i kao Carlos, nije bio musliman. Ali sada jeste. Naime, on je u francuskom zatvoru, gdje služi doživotnu kaznu, prešao na islam nakon 11. septembra 2001., a kasnije se i šerijatski vjenčao sa svojom francuskom odvjetnicom. Kad se precijeni utjecaj ideja, ova transformacija začuđuje: kako to da čovjek, ateista, koji je cijeli svoj život (kao i mnoge tuđe) žrtvovao komunizmu, pod stare dane postaje vjernik?! No, ako pođemo od toga da je za razumijevanje Carlosove ličnosti važnija njegova radikalna psihička struktura nego (marksističke) ideje kojima se legitimisala, njegov prelazak nakon 11. septembra na islam i ne čudi toliko.

Pa, iako sve govori protiv toga da islam i Kur’an mogu biti uzrok radikalnom ponašanju, kako objasniti činjenicu da svjedočimo cvjetanju islamskog fundamentalizma, dok su kršćanski i komunistički, u poređenju sa nekadašnjim vremenima, svedeni na endemski nivo? Šta čini islamski svijet plodnim tlom za fundamentalizam ako to nije sam islam? Esencijalistički pogled ne može objasniti promjene koje su se desile u posljednjih 30-40 godina u (islamskom) svijetu.

Simptom modernizacije

Francuski historijski antropolog Emmanuel Todd ponudio je uvjerljivu interpretaciju vjerskog ekstremizma. On tvrdi da je izvorište fundamentalizma u traumatičnim efektima koje izaziva modernizacija, sa svoja dva glavna elementa: masovnim opismenjavanjem i kontrolom rađanja.

Kulturni razvoj destabilizira populaciju. Svijet u kojem sinovi, pa i kćerke, znaju čitati, a očevi i majke ne znaju jeste svijet u kojem je uzdrmana struktura autoriteta. Također, povećana kontrola rađanja, odnosno smanjenje nataliteta, koje dolazi nakon porasta pismenosti, potkopava tradicionalne odnose između muškarca i žene, odnosno slabi autoritet muškarca nad ženom. Porast stope (ženske) pismenosti i njemu korelativan pad stope fertiliteta, prosječnog broja rođene djece po ženi, nepogrešiv je demografski indikator narušavanja tradicionalnih društvenih ugovora. To narušavanje se održava u odnosu prema autoritetu generalno, u odnosu prema tradicionalnim porodičnim strukturama, prema političkom sistemu itd.

“Istrgnuće iz tradicionalnog života”, piše Todd u knjizi Poslije imperije, “ujednačenih navika analfabetizma, uz visok stepen nataliteta i izražen mortalitet, u početku, paradoksalno, rezultira sa gotovo isto toliko dezorijentacije i zastoja koliko nade i bogaćenja. Veoma često, možda čak u većini slučajeva, kulturni i mentalni razvoj prati kriza tranzicije. Destabilizirane populacije imaju nasilnička društveno-politička ponašanja. Kretanje ka mentalnoj modernizaciji često prati eksplozija ideološkog nasilja.”

Fenomen modernizacijskog nasilja nije nešto novo, niti se prvi put pojavio u Trećem svijetu. Njegovo rodno mjesto je Evropa. Većina evropskih, miroljubivih naroda prošla je kroz fazu brutalnog i krvavog ideološkog pražnjenja.

Rano opismenjena engleska populacija ubijala je u 17. stoljeću u ime Boga. To što nisu živjeli u pustinji nije bio razlog Cromwellovim puritanskim protestantima i kriptokatoličkim sljedbenicima Stuarta da se ne tamane međusobno. Vjerski ratovi prije i poslije 1789., revolucionarno i kontrarevolucionarno nasilje, sve je to neposredno pratilo efekte prosvjetiteljskih uspjeha. Prelazak zemljoradničkih naroda, koji su hiljadama godina štitili svoju egzistenciju posebnim običajima i strukturama organizacije porodičnog života – u uslove industrijske privrede, masovne pismenosti i kontrole rađanja, proizvelo je razne forme nacionalizma, od francuskog revolucionarnog nacionalizma do njemačkog imperijalizma, koji je kulminirao s nacizmom.

Nasilne političke ideologije, odnosno pokrete u Evropi objedinjuje činjenica da su nastajali kao reakcija na demografsku revoluciju (rast pismenosti i pad nataliteta) koja je potkopavala tradicionalne forme života. Međutim, upravo su tradicionalne forme porodičnog života presudno odredile oblik modernih političkih ideologija. Izvorište autoritarne i inegalitarne strukture njemačkog imperijalizma Todd vidi u autoritarnoj i inegalitarnoj u porodičnoj strukturi njemačkog seljaštva iz predindustrijskog doba; izvorište komunizma u autoritarnoj i egalitarnoj porodičnoj strukturi ruskog seljaštva; izvorište francuske revolucionarne ideologije u liberalnoj i egalitarnoj strukturi porodice u Pariškom basenu, itd.

Činjenica da su komunizam, nacizam i francuska revolucionarna ideologija bili ateistički strukturirani nimalo nije umanjila njihovu “modernizacijsku” krvoločnost. Trebalo je da prođu stoljeća pražnjenja dok Zapadna Evropa nije doživjela demografsku stabilizaciju (apsolutnu žensku pismenost i prosjek 1-2 djece po ženi), pa više od pola stoljeća živi u miru.

Demografska revolucija u arapskom svijetu

Nijedna religija, pa tako ni islam, nije u stanju da zaustavi procese masovnog opismenjavanja i pada nataliteta. Štaviše, s obzirom da dopušta kontracepciju, Emmanuel Todd (i Youssef Courbage) u Usklađivanju civilizacija (2007.) ocjenjuju da islam ima predispoziciju da se lakše prilagodi modernitetu.

Tridesetih i četrdesetih godina prošlog stoljeća većina muškaraca u islamskim zemljama postaje pismena, a onda u prosjeku od nekih 25 godina kasnije i većina žena je opismenjena. Na ubrzanje ili usporavanje tog procesa utjecali su razni faktori, od periferne geo-pozicije (Maroko, Jemen, Bangladeš) do kolonizacije (Alžir, Tunis, centralna Azija).

Porast (ženske) pismenosti je za posljedicu imao radikalan pad nataliteta. Od 6,5 djece, koliko je 1975. u prosjeku rađala žena u islamskom svijetu, do 3,5 djece 2005. godine – nije prošlo mnogo vremena. Prosjek “popravljaju” zemlje poput Nigera, koji nije prošao proces masovnog opismenjavanja i u kojem fertilitet iznosi 7,6 djece po ženi. Napuštajući mentalnu rutinu analfabetske patrijarhalne idile, arapske zemlje se već odavno približavaju evropskim demografskim normama. Tunis i Iran su, recimo, odavno na nivou Francuske po stopi fertiliteta (2), dok je Liban (1,7) bliže skandinavskim zemljama i Njemačkoj.

Kada se ima u vidu navedeni proces modernizacije, nimalo ne čudi što je došlo do arapskog proljeća. Pojava slobode izbora u seksualnom i porodičnom životu ne može a da ne bude praćena sklonošću ka ideji slobode u političkom životu, ali to proizvodi i reakciju od dijela populacije koji je traumatiziran modernizacijskim procesima. Svi oni koji nisu u stanju trpjeti modernizacijski rušilački nasrtaj na tradicionalne životne forme, uzeli su oružje u ruke i spremni su položiti svoj i mnoge tuđe života s ciljem da zaustave vrijeme, ili štaviše, vrate ga unazad.

Njih zovemo islamistima, ali islam uopće nije izvorište njihovih ideja. Islam ne proizvodi, ne oblikuje i ne usmjerava njihovu ekstremističku psihu. Ono što presudno određuje strukturu njihove ideologije jeste patrilinearni porodični sistem, detektovan u semitskim zemljama još dvije hiljade godina prije nove ere.

Patrilinearni porodični sistem

Antropologija porodičnih struktura i u ovom slučaju daje nam mnogo bolje osnove za razumijevanje fundamentalizma od pseudonaučnih egzegeza sakralnog teksta. Naime, kada politički teolozi nalaze izvor problema u namjeri Kur’ana da građanski život uredi kao vjerski, dovoljno je podsjetiti ih na empirijske razlike koje postoje u islamskom svijetu.

Recimo, teolozi sekularizma su zabrinuti zbog kur’anske sure “Žena“, u kojoj se daje detaljan propis iz oblasti nasljednog prava: nalaže se jednakost između sinova, dok se za kćerke određuje da naslijede pola od onoga što dobiju sinovi. Ako uzmemo u obzir da patrilinearni porodični sistem najčešće nije davao kćerkama ni pola od onoga što dobiju sinovi, onda postaje jasno da kur’anski propis ide u smjeru poboljšanja statusa žene. A ako uzmemo u obzir – pojašnjavaju Courbage i Todd u Usklađivanju – da se ni nakon prihvatanja islama patrilinearno organizirani Arapi često nisu pridržavali tog propisa, te kćerke nisu nasljeđivale ništa, onda je jasno da krivica za podređen status žene ne može biti pripisana Kur’anu.

Nije to bio ni prvi ni posljednji slučaj da narodi ne poštuju pravila iz svetih knjiga. Tako su, recimo, muslimani Indonezije i Malezije također znali ignorisati navedeni propis iz sure “Žena“, vođeni nalozima svojih predislamskih matrilinearnih i matrilokalnih porodičnih struktura, koje nalažu (npr. Aceh, sjever Sumatre) da kćerke imaju bolji status u nasljednom pravu od sinova. Postojanje ovih matrilinearnih porodičnih sistema kod muslimana Jugoistočne Azije dovoljan je argument, kaže Todd, protiv političkih teologa, koji tvrde da islam nije uskladiv sa francuskim građanskim zakonikom. Također, za razliku od arabljanskih, iranski i bosanski muslimani, s obzirom na svoje porodične strukture, garantuju bolji status u nasljednom pravu za žene, zbog čega lakše podnose žensku emancipaciju.

Opsesija ženskim pokrivanjem i potčinjavanjem žene nije posljedica kur’anskog učenja, već anksioznosti populacije Arapa, čije su patrilinearne porodične strukture, stare nekoliko milenija, uzburkane u periodu od nekoliko decenija, povećanjem kontracepcije, ženske obrazovanosti i ekonomske autonomije. Modernizacija je potkopala te arhaične sisteme i dugoročno gledajući izvjesno je da će ih uništiti. Ali mnogi su traumatizirani i skloni ekstremnom ponašanju, jer svoje tradicionalne porodične sisteme osjećaju kao protektivne i prirodne i žele da ih zaštite. Nesvjesni uzaludnosti svoje borbe, oni žrtvuju svoje i tuđe živote da bi zaustavili nezaustavljivo.

Arapski semiti nisu prirodno zli. Razvijajući se u specifičnim uslovima, kao zajednica, oni su razvili protektivni sistem patrilokalne i endogamijske porodice. Riječ je o zatvorenom sistemu natprosječno otpornom na vanjske utjecaje, “vjerovatno najjačem na planeti” (Todd). Porodica nastoji integrirati i zaštititi individuu. Iz vanjske perspektive – to se, naravno, zove potčinjavanje. Iz unutrašnje to je zaštita. Ta tendencija se očituje u praksi određivanja čuvara ili rođačkih brakova. Nastojimo razumjeti njeno porijeklo, ne i zalagati se za nju, posebno ne u postindustrijskim uslovima.

Islam ne zabranjuje, niti propisuje rođačke brakove, pa se ipak masovno primjenjuje, u procentu između 25 i 40 posto, kako bilježe Todd i Courbage. Najveću stopu imaju Saudijska Arabija, Sirija i Jordan. Također, i Tunis, te Oman, dok su stope opale u Kataru, Kuvajtu, Alžiru, Egiptu, Maroku, UAE. U Iranu (25) i Turskoj (15) stope su nešto niže, u Maleziji (7-8), dok su kod evropskih muslimana (BiH, Kosovo, Albanija) nedopustivi.

Kao i nasljedno pravo, endogamija nije tekovina islama. Također, za razliku od ruskog ili kineskog patrilinearnog sistema, gdje očevi imaju veću mogućnost nametanja volje, arapska porodica ne dopušta samovolju oca: idealni brak je zajednica sa kćerkom očevog brata; ako nema idealnog rođaka, onda se ide ka drugom rođaku. Cilj je da se individua zadrži unutar okvira porodice, koja će je “štititi”. Zato endogamna struktura ne poznaje instituciju nasilja nad nevjestom od strane svekrve, što je česta praksa u rusko-kineskoj tradicionalnoj porodici.

Determinizam i sloboda

Kao i nasljedno pravo, tako i endogamija neće odoljeti modernizaciji. Demografski podaci govore da porast pismenosti dovodi do njenog pada. Žene više nasljeđuju, dobivaju veću slobodu da same biraju bračnog partnera, da se realiziraju i u drugim oblastima, odnosno da nisu reducirane na status odgajateljice, što je bilo teško u situaciji kad su rađale po 7-8 djece u prosjeku.

Premda uvažava utjecaj porodičnih struktura – pomoću čega uspijeva objasniti specifične oblike fundamentalizma – historijska antropologija ne može se, za razliku od određenih manifestacija multikulturalizma, poistovijetiti sa rasističkim učenjima, upravo zbog toga što priznaje i uzima u obzir činjenicu promjena. Recimo, kao što su populacije Egipta i Magreba prihvatile patrilinearni porodični sistem, skupa sa arapskim jezikom, pod utjecajem modernizacije sada odbacuju neke od njegovih naloga.

Teze o “sukobu civilizacija”, esencijalističko tumačenje kur’anskog teksta i islamofobno demoniziranje njegovog historijskog utjecaja, jednako kao i (opravdana) postkolonijalna kritika američkog intervencionizma, nisu u stanju objasniti krizu u islamskom svijetu. Yousef Courbage i Emmanuel Todd uspjeli su sa antropološko-demografskim pristupom dati uvjerljivo objašnjenje. Iako se protive prosvjetiteljskom konceptu linearnog progresa, oni daju optimističnu viziju, po kojoj sve zemlje jurišaju prema univerzalnoj pismenosti, što će dugoročno, i pored ogromnih i krvavih napora fundamentalista, dovesti do kraja demografske tranzicije i ideološke stabilizacije islamskog svijeta.

Iako naoko izgleda kao hegelijanski determinizam, navedena koncepcija ne isključuje slobodu. Historija stvara ljude, ali i ljudi stvaraju historiju. Iako pojedinačna, pa ni kolektivna nastojanja ne mogu kratkoročno eliminisati proces poput ovog, između islamofobije i vojno-političke agresije prema svim muslimanima, i precizno usmjerene ideološke i vojno-političke borbe protiv fundamentalizma, koji valja odvojiti od većine muslimana i islama, vrijedi izabrati drugu opciju. Za razliku od prve, trenutno dominantne u svijetu, druga ublažava efekte demografske tranzicije, u kojoj će – valja i to naglasiti – ključnu ulogu odigrati upravo modernizirani muslimanski narodi.

Modernizacijski procesi u BiH provedeni su prije nego u arapskim zemljama. S obzirom na skoro apsolutnu pismenost žena, te fertilitet 1,2-1,3, koji je među najmanjim u Evropi, mi ne možemo očekivati turbulencije slične ovim u arapskom svijetu. Također, ovo podneblje je, na osnovama specifične slavenske porodične strukture, odavno utemeljilo svoje modernizacijske ideologije u vidu nacionalizma (i jugo-komunizma), te i pored historijskog prisustva islama, ne postoji osnova za širenje islamskog fundamentalizma.