Procjene ukazuju na dvije milijarde maraka budžetske štete, a glavni vinovnik ne da nije u zatvoru, nego je ljetovao u Albaniji

Akcija “Pandora” iz juna 2014. godine bila je rezultat najveće istrage SIPA-e i Tužilaštva BiH u vezi sa organizovanim kriminalom u Bosni i Hercegovini. Tada je uhapšeno preko pedeset lica, na čelu s Kemalom Čauševićem, bivšim direktorom Uprave za indirektno oporezivanje, i Anesom Sadikovićem, najvećim uvoznikom tekstila u BiH. Tada ih se teretilo za razne malverzacije pri uvozu tekstila i tekstilne robe, kojima je, po navodima Tužilaštva BiH, nastala “neutvrđena šteta za budžet BiH”.

Procjene kažu da je Čaušević svojim djelovanjem u UIO, zajedno sa saradnicima, oštetio budžet države za preko dvije milijarde konvertibilnih maraka. Čaušević, Sadiković, kao i Zdravko Cvjetinović, pomoćnik direktora Sektora za carine UIO BiH, ili Alija Mašić, šef Carinske ispostave Sarajevo, pušteni su na slobodu do septembra 2014. godine, nakon čega niti jedno osumnjičeno lice nije dobilo ni dana zatvora u okviru najvažnijeg slučaja korupcije u postratnoj BiH.

Dvije i po godine kasnije, činilo se da niko neće odgovarati za ovako bezočnu krađu budžetskih sredstava. Međutim, 28. decembra 2016. godine pokrenut je sudski postupak interesantnog naziva “Pandora 1/Boss”, u kojem je prvoosumnjičeni upravo Anes Sadiković. Indikativno je da među optuženima – njih 13 – nema Kemala Čauševića. Ipak, od anonimnog izvora u Tužilaštvu saznali smo da se u narednim sedmicama očekuje sudski postupak “Pandora 2”, čiji prvoosumnjičeni treba biti sam Čaušević. Dok čekamo na objavljivanje svih informacija o ovom postupku, bilo bi korisno podsjetiti se pojedinih detalja ove, za bh. javnost izuzetno bitne priče, kao i vidjeti na koji način su mediji tretirali sva dešavanja u i oko akcije “Pandora”.

Paušalno izvještavanje

U vrijeme odvijanja “Pandore”, većina medija, pogotovo portala, fokusirala se na samo hapšenje osumnjičenih i njihovo puštanje na slobodu, uz tek paušalno izvještavanje o samom kriminalu. Razloge za to treba tražiti u činjenici da se količina informacija koja se mogla naći o samoj “Pandori” svodila na ono što je Tužilaštvo BiH, na čelu sa Borisom Grubešićem, glasnogovornikom ove institucije, htjelo i bilo voljno prezentirati javnosti. Tako se donekle i izgubila i sama reakcija građana, jer je “Pandora” svedena na generalne informacije o slučaju, poput one da su “osobe osumnjičene u ovom predmetu pod istragom zbog koruptivnih krivičnih djela organiziranog kriminala, carinskih i poreznih utaja, pranja novca i zloupotrebe položaja ili ovlasti u vezi sa uvozom tekstilne i druge robe u Bosnu i Hercegovinu”. Čak je i sami iznos “protupravno stečene imovinske koristi”, kako to u Tužilaštvu BiH vole reći, bio vrlo konfuzan, te se u pojedinim medijima jednostavno navodio kao “višemilionski”, što je bio navod iz Tužilaštva, da bi tek na konferenciji za štampu koju je na dan hapšenja organizovao Miro Džakula, direktor UIO, do javnosti došla informacija da se radi o dvije milijarde KM. Nakon Čauševićevog puštanja na slobodu u septembru 2014. godine, koje su tužioci na slučaju obrazložili sa “za tim nema potrebe” jer je pristao na saradnju sa Tužilaštvom, istraga je zvanično nastavljena, a Čauševiću je tada određen niz mjera, uključujući zabranu putovanja, sastajanja i približavanja na 100 metara drugim osumnjičenima, te obavezu javljanja nadležnom organu svakog ponedjeljka. Time je, bar u medijima, zvanično stavljena tačka na “i” u ovom slučaju, te se o njemu pisalo samo sporadično.

Nakon propasti “Pandore”, na nju su povremeno podsjećali samo pojedini mediji, i to najčešće putem izjava i intervjua pojedinaca koji su se u proteklim godinama trudili da “Pandora” ipak ne padne u potpunosti u zaborav. U tome je prednjačio Mehmedalija Osmić, predsjednik Sindikata Uprave za indirektno oporezivanje BiH. Tako je još u (poprilično kratkom) članku od 6. novembra 2015. u magazinu Dani Osmić ukazao na činjenicu da je, godinu i po nakon Čauševićevog hapšenja, on na slobodi, iako, “da je ovo pravna država, Čaušević bi u zatvoru derao već treće cipele”. Puno konkretniji intervju Osmić je dao Slobodnoj Bosni 21. novembra 2016. godine, u kojem je otvoreno molio Tužilaštvo BiH da se “Pandora” nastavi, jer “sve do sada urađeno vodi tome da se kriminal zataška”.

Mektićevi pozivi

Drugi bitan pojedinac je ministar sigurnosti BiH, Dragan Mektić, koji je od dolaska na dužnost redovno pozivao Tužilaštvo BiH da što prije završi istragu u ovom slučaju, te je skretao pažnju da su u ovu i slične afere umiješane i političke elite. Tako je u intervjuu za TVBN od 24. novembra 2016. godine Mektić naglasio da, ukoliko Tužilaštvo BiH nastavi sa dosadašnjom praksom pri procesuiranju “Pandore” i sličnih slučajeva, “postoje realne šanse da najveće kriminalne afere u BiH ostanu neriješene, a krivci nekažnjeni”. Mektić, pod čijom se ingerencijom kao ministra sigurnosti nalazi i SIPA, koja je sprovela višegodišnju istragu u okviru “Pandore”,  adresirao je i reakcije, pogotovo onu kolegija ureda v.d. glavne tužiteljice Tužilaštva BiH Gordane Tadić upućenu VSTV BiH i Vijeću ministara BiH povodom njegovih medijskih istupa. Mektić, kome je spočitano da vrši prije svega politički pritisak na ovu pravosudnu instituciju, već 29. novembra 2016. na konferenciji za štampu pojasnio je da nije u pitanju politički uticaj, već skretanje pažnje “na njihov nerad”, te je bio decidan u tvrdnjama da korupcija nanosi najviše štete bh. društvu. Pritom je istakao bitnu činjenicu da u BiH apsolutno nema nikakve oduzete i konfiskovane imovine, a za šta je okrivio rad Tužilaštva BiH. Jasno je da su Osmić i Mektić donekle kako vršili pritisak da se od istrage ne odustane, tako i priču o “Pandori” održali na životu u očima javnosti. Ipak, iz priloženih članaka i datuma njihovog objavljivanja postaje jasno da su mediji u protekle dvije i po godine tek počeli obraćati pažnju na “Pandoru” kako se približavala “Pandora 1/Boss”.

Tri trenutka spektakularnog bezobrazluka bivšeg direktora UIO ipak nisu promakla medijima: prvi se odigrao na sami dan hapšenja 18. juna 2014. godine, kada je Čaušević u lisicama, dok su ga specijalci SIPA-e bukvalno unosili u Tužilaštvo, izjavio: “Ovo je najsretniji dan u mom životu”, o čemu su izvještavali praktično svi portali u BiH. Drugi slučaj, od 29. septembra 2015., tiče se neuspjele pljenidbe imovine Kemala Čauševića, kada je na očigled prisutnih medija ismijao Mehmedaliju Osmića, koji je u tom trenutku davao iskaz. Vidno raspoloženi Čaušević tada je stao iza Osmića i stavio mu “zečje uši”, nešto što više priliči osnovnoškolcima na kolektivnim fotografijama sa ekskurzije nego bivšem državnom funkcioneru – pogotovo ne onom koji se tereti za pronevjeru budžetskih sredstava u tolikoj vrijednosti. Treći događaj, koji potpuno ilustruje svu katastrofu slučaja “Pandora” do njegove nedavne reaktualizacije, tiče se fotografija Kemala Čauševića – s ljetovanja u Albaniji, o čemu je pisao Žurnalov Avdo Avdić 15. avgusta 2016. godine. Čaušević je tako, kao potpuno slobodan čovjek, viđen na albanskom primorju; iako je u “Pandori” bio glavni osumnjičeni, tada više nije imao niti izrečenu mjeru zabrane napuštanja države. Ono što je Avdić tačno primijetio jeste da Anes Sadiković na teritoriji Albanije ima firmu za trgovinu tekstilom, te je implicirao da je očito da veza između Čauševića i Sadikovića itekako postoji i nakon svih ovih godina, što je posebno problematično s obzirom da su mjere zabrane komuniciranja sa suosumnjičenima još na snazi. Međutim, ne postoji informacija da li je, i ko, saslušao Čauševića po pitanju njegovih aktivnosti tokom ovog ljetovanja.

Žurnal i CIN

Osim Žurnala, koji je godinama redovno pisao o Kemalu Čauševiću čak i kada su ga gotovo svi zaboravili, te je, između ostalog, istom posvetio i dokumentarni film “Pandorina kutija”, slučaj “Pandora” pomno je pratio i Centar za istraživačko novinarstvo (CIN). CIN je u vrijeme akcije “Pandora” sproveo istraživanje o njegovoj imovini, koje je pokazalo da je za nepunih sedam godina stekao imovinu u nekretninama u vrijednosti od 1.700.000 KM, a da je pritom kroz plate i ostale prihode zaradio jedva pola tog novca, te da prije dolaska na čelo UIO nije imao nekretnina. Iz toga postaje jasno da je Čaušević u toku svog mandata u UIO od 2004. do 2011. morao do vlasništva nad nekretninama doći na nedokumentovan ili nelegalan način. Kada se uzme u obzir da je prvi stan kupio 2006. godine, a posljednji 2011., Čauševićevo poslovanje u UIO je očito više nego problematično.

Jedna od posebno zanimljivih činjenica vezanih za slučaj “Pandora” jeste da sam Čauševićev status u novom slučaju pred Sudom BiH nije potpuno jasan, te je moguće da će se, umjesto kao prvooptuženi, na sudu pojaviti u statusu svjedoka-pokajnika. Razlog za to treba tražiti u njegovom iskazu pred Tužilaštvom BiH, čiji se stenogram još uvijek može naći na internetu. Na 25 stranica teksta, vidi se da je Čaušević tom prilikom implicirao niz političkih lidera, visokopozicioniranih službenika u sudstvu i drugim javnim ustanovama, kao i domaćih poslovnih lica za seriju kriminalnih djela. Tako se na spisku između ostalih nalaze i Sulejman Tihić, Adnan Terzić, Šemsudin Mehmedović, Nikola Špirić, Dragan Čović i Vjekoslav Bevanda. Čaušević ih tereti za malverzacije s izvozom bh. proizvoda, uvozom sirovina i drugih roba poput duhana, goriva, kafe i šećera, nabavkom fiskalnih kasa, za neregularnu kupovinu nekretnina za UIO i ostale nelegalne djelatnosti.

Sam Čauševićev iskaz nije dovoljan dokaz, ali jeste dobra početna tačka za barem deset novih istraga koje bi mogle dovesti do novih slučajeva, i zasigurno je jedan od najbitnijih dokumenata od državne važnosti, koji u sebi sadrži potencijal da dovede do kraha ozbiljne kriminalne hidre iza koje stoje neki od najmoćnijih bh. političara. Ukoliko se barem dio Čauševićevih navoda pokaže tačnim, bilo kroz “Pandoru 2” ili neke naredne slučajeve, za građane i građanke BiH neće biti potreban veći dokaz da je etnonacionalna netrpeljivost laž kojom se dobijaju izbori, dok je bratstvo i jedinstvo, bar među korumpiranima, itekako živo i dan-danas.