Da li lajkom ili postom obezbjeđujemo status aktiviste i mogu li stavovi na Facebooku nešto promijeniti? Facebook-aktivizam je podložan kritici, ali neosporno je da ponekad uspije iznjedriti pozitivnu promjenu u društvu

Još prije tri godine, Kevin Lewis, profesor sociologije na Univerzitetu Kalifornija u San Diegu, Kurt Gray, profesor psihologije na Univerzitetu Sjeverna Karolina, te Jens Meierhenrich, profesor međunarodnih odnosa na londonskoj Školi ekonomije i političkih nauka, zaključili su da Facebook aktivizam završava na jednom ‘lajku’, odnosno, da to nije baš efikasan način usmjeravanja ljudi na neki humanitarni cilj. Oni su proučavali kampanju za pomoć Darfuru, pokrenutu putem platforme Cause.com koja omogućava korisnicima da se pridruže i doniraju sredstva za neki humanitarni cilj koristeći Facebook. Od milion korisnika koji su se pridružili toj humanitarnoj akciji putem Facebooka od maja 2007. do januara 2010. godine, 99,76% nikad nije učinilo ništa više od jednog običnog lajkanja, dok 72,19% onih koji su se pridružili akciji nikad nije pozvalo svoje prijatelje s Facebooka da se također pridruže akciji.

Kao i svako istraživanje, i ovo je podložno propitivanju kad stvari postavite u drugačije okolnosti. Sjetimo se poplava u regionu iz maja 2014: Facebook se pojavio kao višestruko korisna platforma putem koje su korisnici pomagali unesrećenim u realnom vremenu. Pomagalo se svakome i svuda, a Facebook je bio “štab” u kojem su se razmjenjivale informacije i apeli za pomoć – koji su, u najvećem broju slučajeva, završavali hepiendom.

Ženski forumi

Nije ovo usamljen primjer aktivizma na društvenim mrežama. Već određeno vrijeme u online svijetu postoji nekoliko domaćih ženskih foruma čije članice djeluju na izrazito pozitivan, aktivistički način. Uz sve aktivnosti grupe kao što je Pretty Woman Forum (koji broji skoro 47.000 članica) na polju svakodnevnih dilema, ove žene imaju snagu da za tili čas skupe pomoć onome kome je potrebna, spoje nezaposlenog s poslodavcem, daju podršku ili neophodan savjet nekome ko to zatraži – uz puno povjerenje da se njihova dobra namjera neće zloupotrijebiti.

Postoji još jedan dokaz tvrdnji da Facebook-aktivizam može donijeti rezultate: stranica Pomozi.ba svojim konstantnim objavljivanjem najrazličitijih vrsta pomoći potrebitim izaziva empatiju, a često i konkretnu pomoć i donacije od onih koji ih prate na društvenim mrežama.

U tekstu koji je prenio portal Nahla.ba, jedan od osnivača stranice MuslimMatters.org, Omar Usman, otvara pitanje šta znači Aktivizam kroz društvene mreže te navodi kako postoji sedam faza čistilišta aktivizma na društvenim mrežama. Prva faza je pritisak okoline, a Usman o njoj kaže: “Ako svi imaju francusku zastavu na svojim profilnim slikama, a ti nemaš, to otvara nekoliko pitanja. Zašto nemaš saosjećanja prema tome šta se desilo? Zašto ne dižeš svoj glas? Da li si jednostavno bezdušan i tuđa tragedija te ne pogađa?”

Prema Usmanovoj teoriji, jedna od faza je i “kliktivizam”, koji objašnjava ovako: “Osjećamo zadovoljstvo u pogrešnoj predstavi da će, samo zato što je sva pažnja usmjerena na neki problem, on na taj način biti i riješen. Zato uporno nastavljamo klikati, lajkati i dijeliti. Označavamo druge i od njih tražimo da to također urade.”

Ipak, postoje izuzeci, koje navodi i sam Usman: Sjećate li se kampanje “ALS Ice Bucket Challenge”? Rezultat ovog izazova bilo je preko 100 miliona dolara doniranih za istraživanje ALS-a. Mora se priznati da je ova kampanja bila uspješna. Ono što je u ovom slučaju bilo različito jeste utjecaj aktivizma na ličnom nivou. “Procijeniti utjecaj promjene profilne slike je dosta teže nego procijeniti količinu prikupljenih donacija. To dodatno ide u prilog argumentu da je svrha takvih postupaka više samopromocija nego išta drugo.”

Prosječni korisnik Facebooka će, sasvim ispravno, postaviti sebi pitanje ima li uopšte smisla učestvovati? Zašto bi neko o svakoj mogućoj pojavi, problemu, trebao izraziti svoj stav? Mnogi od nas to neće učiniti, iz ličnih, egzistencijalnih razloga, bojeći se da će to neko, ko odlučuje o našim sudbinama, vidjeti i neće mu se svidjeti. Zato je najsigurnije baviti se opštim, neodređenim temama, bez da se imenom i prezimenom ukaže na pravog krivca.

Ima, naravno, onih koji to čine, a oni, opet, izazivaju različite reakcije: dok se jedni dive njihovoj hrabrosti, drugi ih pokušavaju diskreditirati tvrdeći da se iza svakog njihovog posta na Facebooku krije skrivena namjera – osiguravanje vlastitih prihoda kroz mrežu stranih donacija.

Ratni zločini

U moru svakodnevnih problema o kojima bismo dan i noć mogli pisati po društvenim mrežama, najteže je govoriti o ratnim zločinima i zločincima koji pripadaju “tvom” narodu. A u zemlji sklonoj psihologiji mase, u narodu podložnim manipulacijama, takvi će biti ektiketirani ili kao “izdajice” ili kao “strani plaćenici”. Uzmimo primjer Dragana Bursaća, novinara portala Buka, koji je ovog ljeta na svojoj koži osjetio posljedice online-aktivizma. Nakon što je za skup podrške Ratku Mladiću u Banjaluci, koji je bio zakazan za 11. juli, napisao da je u pitanju “šizoidni, naci skup neofašista”, Bursać je dobio prijetnje smrću. “Nije problem u tih pet posto fašista, problem je u 95 posto ljudi koji ćute i koji nisu rekli – odlazite odavde. Problem je u MUP-u koji je dozvolio jedan takav skup. Takav skup ne da treba biti zabranjen, već ti ljudi moraju biti pronađeni i privedeni pred lice pravde, a ne da prave karnevalsku atmosferu po Banjaluci 11. jula. To je van zdrave pameti”, kazao je tada Bursać koji, kada pročita šta se sve govori o njemu po bespućima interneta, vjerovatno nikad više ne bi poželio da napiše niti riječ. Bursać nije usamljeni primjer. Postoje aktivisti koji svaki dan pišu, objavljuju, čak i ako možda privatno misle da to neće skoro ništa promijeniti, ali nadaju se da će upravo to “skoro ništa” napraviti barem malo pomjeranje naprijed. Bilo da se radi o kupovini skupih automobila za političare ili redukcijama vode. I treba napomenuti kako online svijet nije isto što i stvarnost; podrška nekom cilju se valja izraziti i drugačije – izlaskom na ulice, izražavanjem nezadovoljstva protestnim skupom pred nekom institucijom, makar znali da to neće skoro ništa promijeniti, ali ponekad postoji razlika između “ništa” i “skoro ništa”.