„Bosanskohercegovačke vlasti će u iduća dva tjedna uraditi sve kako bi ispunili preostale preduvjete za podnošenje kredibilne aplikacije za članstvo u Europskoj uniji“, izjavio je 23. novembra 2015. godine tadašnji predsjedavajući Predsjedništva BiH Dragan Čović nakon susreta u Bruxellesu sa tadašnjom visokom predstavnicom EU za vanjske poslove i sigurnosnu politiku, Federicom Mogherini.
Uslijedila su dva mjeseca pregovaranja i natezanja domaćih i međunarodnih aktera u kojima je već bilo jasno ono što će se kasnije potvrditi u praksi, a to je da ako za nešto morate naglašavati kako je kredibilno, onda je svima jasno kako to nije tako. Uprkos savjetima iz Bruxellesa da se sa aplikacijom sačeka i da se njeno podnošenje bolje iskoordinira, Čović je našu kredibilnu aplikaciju predao sredinom februara, želeći pošto-poto da se to desi prije rotacije na mjestu predsjedavajućeg koja je slijedila mjesec kasnije, te da upravo on bude upamćen kao onaj koji je aplikaciju, kakvu-takvu, predao zvaničnicima Unije.
Samo što nije
Zvuči poznato? Baš kao što je tada Čović dobro znao da kredibilitet aplikacije koju je predao teži nuli, i danas nas kao suštinski lider vladajuće koalicije ubjeđuje kako je početak pregovora sa EU nadomak ruke iako dobro zna da od toga nema ništa, ili bar da u tome nema ničega kredibilnog niti suštinski važnog, jer početak pregovora za koje se unaprijed zna da su neizvodivi je poput početka puta sa pokvarenim automobilom kojeg niko ne popravlja nego još sa njega skida dijelove koji mogu poslužiti. Njegova kredibilna aplikacija je završila fijaskom s malim milionom pitanja EU koje smo, sjetit ćete se, jedva uspjeli i prevesti, a kamoli onda na njih dati brze i koherentne odgovore.
Poređenje puta u pregovore sa putovanjem autom kojeg niko ne popravlja nego još sa njega skidaju dijelove je upravo ono što nam se dešava pred očima dok nam se prezentira magloviti uspjeh u reformama i napredak u ispunjavanju prioriteta koje je pred nas postavila EU. Istina, od ukupno četrnaest tih prioriteta zabilježen je napredak u njih nekoliko, ali svakome ozbiljnom je jasno kako je taj napredak otprilike kredibilan onoliko koliko je bila naša aplikacija od prije sedam godina.
Da, otkako smo u decembru prošle godine dobili status kandidata za pridruživanje Europskoj uniji, u entitetu Federacija BiH je usvojeno nekoliko važnih energetskih zakona, a na državnom nivou je (uz veliko negodovanje organizacija civilnog društva) usvojen zakon o slobodi pristupa informacijama, zatim (privremeni, sa rokom upotrebe od godinu dana) novi zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću, zatim (ničim poseban) zakon o strancima, (jednako nerevolucionaran) zakon o ombudsmanima te zakon koji uređuje tržište vina od kojeg korist ima specifična branša. Šereti bi rekli da od zakona o vinima koristi imaju i tačno određeni konstitutivni narodi, jer Bošnjake po pitanju ovog zakona dočekuje svojevrsna Kvaka 22 – ako im je od koristi na ovom svijetu, na onom sigurno neće biti.
No, šalu na stranu, ako se lista usvojenih reformskih ili, kako ih nazivaju, „europskih“ zakona sravni sa prioritetima koje nam je odredila EU, vidljivo je kako tu nema nekog suštinskog napretka i kako je izvjesnije da smo konačno u europskim krugovima našli dovoljno licemjerne partnere koji su naš minimalni napredak možda spremni predstaviti kao hvale vrijedan uspjeh i time opravdati godine vlastitog pogrešnog pristupa Bosni i Hercegovini. Sjetimo se samo svih onih silnih strukturnih dijaloga, reformskih agendi, zajedničkih deklaracija o opredijeljenosti na europskom putu, paketa za rast i radna mjesta, ili kako se već zvao onaj Compact for Growth, sjetimo se koliko su nam puta bila otvorena vrata dok su istovremeno tetošeni svi oni koji nas kroz ta vrata niti mogu niti žele provesti.
Narod kratke pameti
Sreća pa narod u Bosni i Hercegovini nije naročito duge pameti i što je zaboravio agende, kompakte, strukturne dijaloge i kredibilne aplikacije pa mu se sad ponovo može prodavati ista magla u vidu kandidatskog statusa i otpočinjanja pregovora o pristupanju Uniji. Stavljati ovo u realan kontekst nikad nije zahvalan posao i čovjek se u kritiziranju (virtualnog) procesa našeg pristupanja EU uvijek susreće s mogućnošću da bude proglašen neprijateljem integracija, kao i brojni ljudi u našem javnom prostoru ranijih godina, ali nemojmo ići dalje od decembra prošle godine i euforije zbog dodjeljivanja kandidatskog statusa našoj zemlji.
Sjetimo se samo da Europska unija pod pritiskom ruske agresije na Ukrajinu i zbog potrebe za jačanjem kohezije nije mogla zaobići BiH prilikom dodjeljivanja kandidatskog statusa Ukrajini i Moldaviji. Tako su nabrzinu „na kredit“ dali status kandidata i našoj zemlji prije nego je formirana nova vlast i time novoj koaliciji učinili dvostruku medvjeđu uslugu: izbili su im iz ruku argument da je taj status njihova zasluga i u isto vrijeme na njihova leđa strovalili teret opravdanja i vraćanja tog kredita. Šta se desilo otad, osim usvajanja dva i po čestita zakona?
Pa, otkad smo dobili kandidatski status našli smo se na rubu sive liste komiteta Moneyval zbog neusvajanja neophodnog zakona o sprečavanju pranja novca, na Civicus Monitor listi smo dospjeli među zemlje u kojima se rapidno pogoršava stanje građanskih sloboda, a u okviru Berlinskog procesa smo jedina država koja još nije ni raspravljala o tri zakona o mobilnosti na Zapadnom Balkanu koja su potpisana prije skoro godinu dana. Albanija, Kosovo, Sjeverna Makedonija i Srbija su već implementirale ove zakone, u Crnoj Gori su oni pred usvajanjem, dok se kod nas ne zna ni kada će dospjeti na dnevni red parlamenta.
Dakle, očito je da naše vlasti i njihovi strani partneri potenciraju kozmetičke reformske zahvate dok se (namjerno?) zatvaraju oči pred činjenicom da se vitalni zakoni poput onog o sprečavanju pranja novca, istinskoj reformi sudstva ili o slobodi kretanja sa ličnim kartama u regionu ne smiju niti spomenuti i da suštinskog pomaka nema. Naprotiv, jasno je kako je samo usvajanje zakona u entitetu Republika Srpska kojima se sužavaju pravo govora i pravo udruživanja učinilo više štete u suštinskom ispunjavanju četrnaest prioriteta nego što je sve što je urađeno ove godine donijelo koristi!
No, preostaje nam da se pravimo dovoljno naivni i da se čisto iz dobre namjere pretvaramo kako vjerujemo da nas ovog puta čeka kredibilan početak pregovora, puno kredibilniji od one aplikacije i onog kandidatskog statusa, i kako je neko spreman ozbiljno popraviti vozilo kojim krećemo na europski put. Daj bože da je tako i da će se neko malo zadati oko tog vozila, ali sudeći prema dosadašnjem iskustvu i generalnim okolnostima u kojima se nalazimo, prije će biti da je neko našao štelu kod rođe na tehničkom pregledu, a nakon toga – opet isti klocevi.
