Opet on
U Bosni i Hercegovini ništa novo. Onaj opet prijeti otcjepljenjem. Novina je eventualno sadržana u dodatku da će to uraditi najkasnije šest sati nakon što visoki predstavnik proglasi zakon o imovini koji ne bude po volji političkim Laktašima.
Poruka je više nego jasna – ne igrajte se vatrom, ja sam jači, odlučniji i opasniji od vas. Na mrežama je ova poruka tumačena na više načina i u svakom od tih tumačenja ima ponešto od istine. Najuvjerljivije zvuče posmatrači koji tvrde da se on ovako ponaša otkako je došao na vlast. Vrlo brzo je prokljuvio na koji način funkcioniraju stranci u Bosni i Hercegovini i od tada im redovno servira toksičnu dozu prijetnji i straha pred kojom su oni nemoćni. I pred kojom su se tradicionalno povlačili, jer od njihovog profesionalnog kukavičluka samo je jači strah za sopstvenu poziciju.
Problem je međutim što zahvaljujući njegovim prijetnjama kompletna Bosna i Hercegoovina već godinama živi u egzistencijalnoj i političkoj neizvjesnosti. Tjeskoba je prisutna u svim segmentima društva, od Une do Drine, od Save do Jadrana. Investicije ne hrle u državu čiju opstojnost svako malo neko dovodi u pitanje, mladi i kompletne porodice bježe iz zemlje u kojoj su on i još nekoliko poslušnika oko njega sve bogatiji, a ostali ili stagniraju ili nazaduju. (I tako je u sve tri dominantne bh. etnonacionalne zajednice). Ni integracije u zaštitne međunarodne mehanizme ne idu nam od ruke upravo zahvaljujući njemu. On blokira sve što bi vodilo napretku, a onda međunarodne institucije tim povodom kažnjavaju žrtve njegovih blokada, državu i pripadajuće joj građane.
On dostojnog protivnika s druge, državotvorne strane gotovo da i nema. Ali zato ima jakog saveznika, Dragana Čovića, plemića plave krvi koji se ne stidi pružiti otvorenu podršku višestruko sankcioniranom igraču čija je odanost Vladimiru Putinu neupitna.
Čović kao jaki igrač Varšavskog pakta
Isto tako providnu taktiku koristi i Dodikov najodaniji saveznik, Dragan Čović, prvi čovjek HDZ-a BiH i svih drugih podinstitucija podređenih ovoj stranci. Tamo gdje je HDZ u većini, sve što se izglasa proglašava se voljom naroda i rezultatom demokratskih procedura. Tamo gdje nemaju većinu, sve što se izglasa po atumatizmu se proglasi – preglasavanjem. Tako da ovdje imamo dvije oprečne političke metode – volju većine i preglasavanje, sasvim dovoljno da bi se od države napravila teritorija pod višedecenijskom prinudnom upravom.
Niko Čovića i proruski karakter njegovog djelovanja nije tako vješto demontirao kao Senad Avdić, koji zaključuje da se moćnik iz Ilića sada žestoko protivi nametanju promjena Izbornog zakona, a to mu nametanje u oktobru 2022. ne da nije smetalo, nego ga je naglašeno pozdravljao.
I tako u 2024. godinu ulazimo s dugoročnim pitanjem – dokle će nam državu uređivati stranci u OHR-u i Ustavnom sudu? Pa vjerovatno dok su god na vlasti ljudi koji im najviše osporavaju legalitet i legitimitet, Dragan Čović i Milorad Dodik. Za bošnjačke i građanske političare ne pitajte. Do njih teško dopire svijest o značaju političke moći. O načinima na koji se ona stiče da i ne govorimo. Oni su tu slučajni turisti, tek u prolazu, ne bihuzurite ih bez velike potrebe.
Onda opet dođe petak
Nova godina, odnosno njen doček, imaju dva oprečna lica, ono euforično od 31. decembra i njegovu suprotnost, depresivni prvi januar. S alkoholom je slična nevolja, prijatnost koju izaziva traje sve (ili tek) do sljedećeg jutra. Evo kako lucidni filozof i pisac Predrag Finci opisuje nevolje s konzumiranjem vatrene vode:
„U subotu kažem: ‘Nikad više.’
U nedjelju: ‘Neću do kraja godine.’
U ponedjeljak: ‘Nipošto prije godišnjeg.’
U utorak: ‘Ovaj mjesec ne dolazi u obzir.’
U srijedu: ‘Baš je dobro kad se organizam očisti.’
U četvrtak: ‘Važno je imati mjeru.’
Onda opet dođe petak.“
Eto tako, pamet u glavu i sretno vam novo ljeto.
