O Luciću selektivno
U slučaju Predraga Lucića hrvatski kulturni fašizam manifestira se tako da uvaženom pokojniku jednom rukom (lijevom?) kačiš na grudi verbalna odlikovanja – nastojeći usput prigrabiti za sebe nešto od njegova ugleda i veličine – dok mu drugom (desnom?) probijaš truplo glogovim kolcem
“Predrag Lucić znao se smijati i sebi i svijetu oko sebe, što njegov opsežan satiričarski opus ilustrativno dokazuje. Umješnost u više žanrova i medija dokazivao je baveći se novinarstvom, kazalištem i književnošću, uvijek na inovativan način i sa sebi svojstvenim, prepoznatljivim stilom koji je osvojio mnoge čitatelje.”
Gornje rečenice preuzete su iz telegrama što ga je povodom smrti Predraga Lucića, u siječnju 2018., isporučila ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek. U nastavku autorica konstatira da je Lucić dao značajan doprinos hrvatskoj kulturi “novim pogledima i perspektivama, lucidnošću i kreativnošću”. Osim gospođe ministrice, istim su se povodom brzojavno oglasili i drugi važni autoriteti. Premijer Andrej Plenković, na primjer, napomenuo je da je pokojnik “ostavio duboki trag” u novinarstvu, književnosti i kazališnoj umjetnosti, te također istaknuo njegov nenadoknadiv “doprinos kulturi”. Predsjednik Sabora Njonjo Jandroković, pak, ustvrdio je da će Lucić “ostati upamćen” kao istaknuti hrvatski novinar i književnik, preciznije: “Njegova djela ostat će trajan doprinos hrvatskom novinarstvu i kulturi.”
Zašto danas na to podsjećamo?
Zato što je ovih dana, uoči šeste godišnjice smrti Predraga Lucića, stigla uvjerljiva potvrda – takoreći materijalni dokaz – da su sva ta brzojavna slinjenja, sve te zanosne lamentacije o kapitalnom “doprinosu hrvatskoj kulturi”, o “dubokim tragovima” i “upamćenosti”, o “umješnosti”, “inovativnom načinu” i “prepoznatljivom stilu”, o “novim pogledima i perspektivama”, o “lucidnosti i kreativnosti”… što su ih ministrica kulture i njena politička bratija dijelili šakom i kapom, predstavljali nešto poput svečana podrigivanja nad odrom. Dakle gole vulgarizme upakirane u formu odavanja počasti preminuloj književnoj gromadi.
Zar to nismo znali i ranije?
Naravno da smo znali, ali to nije razlog da zanemarimo spomenuti materijalni dokaz koji tu vulgarnost i tu hipokriziju do kraja rastvara, to jest da previdimo prizor u kojem se hrvatska kulturna vlast svojim djelima izdašno piša po svojim riječima. U takvoj relaciji između mlaza i mamlaza, uostalom, leži više-manje kompletna protočna moć vladajuće kulturne politike.
O kojem prizoru se konkretno radi?
O tome da je 12. prosinca ministrica Nina Obuljen Koržinek potpisala odluku o dodjeli potpora književnom izdavaštvu za 2024. godinu, u ukupnom iznosu od oko dva milijuna eura, a da se među projektima koji su odbijeni na javnome natječaju – jer, eto, svojom kvalitetom ne zaslužuju biti financijski poduprti sredstvima iz državnog proračuna – nalaze i dvije knjige poezije Predraga Lucića. To znači da su od rečene sume različite iznose dobile 73 izdavačke kuće, dok je među onima čiji su projekti odbijeni i riječki Ex libris, koji je na natječaj prijavio jedino sabranu poeziju Lucićevu – i to onu ozbiljnu, nesatiričnu – ukoričenu u dvije knjige, “Južno dvorište I” i “Južno dvorište II”. Drugim riječima: od dva milijuna eura što će sljedeće godine biti uložena u hrvatsku književnu produkciju, Predragovo pjesništvo ne zavrjeđuje ni jedan jedini cent!
Nije li to u nepodnošljivome nesporazumu s onim uzvišenim frazama o “doprinosu hrvatskoj kulturi”, o “lucidnosti i kreativnosti”, o “novim pogledima i perspektivama”, kakvima je gospođa Obuljen Koržinek častila Lucića kad je umro?
Dakako da jest, međutim, nema razloga toj gesti pripisivati naročitu originalnost. Janusovski nastup omiljena je figura državnog nasilništva u polju kulture, ili – da ne okolišamo previše – hrvatskoga kulturnog fašizma. U slučaju Predraga Lucića manifestira se tako da uvaženom pokojniku jednom rukom (lijevom?) kačiš na grudi verbalna odlikovanja – nastojeći usput prigrabiti za sebe nešto od njegova ugleda i veličine – dok mu drugom (desnom?) probijaš truplo glogovim kolcem, ako treba i šest godina kasnije. Pokušaj postmortalne likvidacije, doduše, nema nikakva izgleda za uspjeh, no to ne umanjuje strasnu predanost poslu samoproglašenih lovaca na književne vampire: nepoželjne autore čije djelo pokazuje tendenciju da ih nadživi.
A kako je gospođa Obuljen Koržinek obrazložila tu svoju odluku?
Gospođa to nije obrazložila nikako, jer Ministarstvo kulture ne smatra shodnim davati objašnjenja za svoje ukaze. Zainteresirani tako na web-stranici dotične institucije mogu pronaći samo dva štura dokumenta – na jednome je popis izdavača uz iznose financijskih potpora što su im odobrene, a na drugome lista nakladnika čiji su natječajni projekti odbijeni. I šlus. Ni kako, ni zašto, a bogami ni – što.
Znači li to onda da ne možemo znati ni naslove više stotina književnih djela koja su ocijenjena kvalitetnijim od Lucićeve poezije, te će kao doprinosi hrvatskoj kulturi biti financirana iz državnog budžeta, a Predragove pjesme neće?
Znači. Štoviše, iz predočenih dokumenata zainteresirani promatrači uopće ne mogu razabrati da je Ministarstvo kulture odbilo dodijeliti financijski poticaj za knjige najvećeg parodičara koji je ikada hodao ovim prostorima i jednog od najvažnijih ovdašnjih pjesnika. Samo je stjecaj okolnosti htio da ovaj potpisnik bude član uredničkog tima koji priprema Izabrana djela Predraga Lucića – što ih Ex libris kroz naredne godine kani objaviti – pa mu je poznato i što je riječki nakladnik prijavio na natječaj: dvije knjige sabranih stihova našeg druga, koje je priredio i uredio Damir Šodan, i gdje će, uzgred budi rečeno, mnoge pjesme biti prvi put tiskane, jer su pronađene u Predragovim bilježnicama, dnevnicima i kompjutorskim fajlovima. Da ta građa u estetskom i književnom pogledu za šezdeset i šest kopalja nadmašuje devedeset posto knjiga čije će izdavanje dogodine poduprijeti Ministarstvo kulture, novcem poreznih obveznika, u to je ovaj potpisnik više nego siguran.
Otkud tolika sigurnost, kada već Ministarstvo u svom izvještaju o rezultatima natječaja uspješno zameće tragove?
Sigurnost je plod iskustva. Sponzorirani segment hrvatske kulture odavno se kroji po mjeri mediokriteta, uz pridržavanje normi što ih nameću nacionalistička ideologija i (još više) praktična korupcija. Nakladničkoj kući Verbum, recimo, odobrena je svota od 60 tisuća eura (nekoliko puta veća nego što je Ex libris tražio), iako nakladnička kuća Verbum već dugi niz godina objavljuje isključivo katoličko-šovinistički bofl, pa će to činiti i dogodine. Takve kriterije strpljivo utvrđuje Nina Obuljen Koržinek, ali u isto vrijeme lukavo gradi i odstupnicu od njih, tako da u svakome trenutku može reći kako oni nisu djelo raspištoljene hadezeovske komesarke, već su to kriteriji “struke”.
Na koji način to postiže?
Preko pomno uvezanog ljudstva, preko raznoraznih komisija, vijeća, povjerenstava, žirija, savjeta… tijelȃ koja funkcioniraju kao redarstveni uredi hrvatske kulture. U ovom slučaju ključna je poluga Kulturno vijeće za knjižnu, nakladničku i knjižarsku djelatnost. U njemu sjede lica koja se zovu Marko Gregur, Iva Grgić Maroević, Dorta Jagić, Katica Matković Mikulčić i Evelina Rudan Kapec. Formalno, Vijeće donosi preporuku, a ministrica tu preporuku potpisuje i pretvara u odluku.
Znači li to da su članovi spomenuta Vijeća – pobrojimo ih još jednom: Marko Gregur, Iva Grgić Maroević, Dorta Jagić, Katica Matković Mikulčić i Evelina Rudan Kapec – zauzeli stav da od dva milijuna eura što će biti uložena u hrvatsku književnost, poezija Predraga Lucića ne zavrjeđuje ni centa?
Ako ga kojim slučajem i nisu zauzeli, u najmanju ruku su ga legitimirali. Jesu li članovi Vijeća izravno provodili direktivu gospođe Obuljen Koržinek ili su tu direktivu pogađali, te je proveli u djelo prije nego što je izrečena, ne možemo pouzdano znati, ali da se u svojoj odluci nisu rukovodili estetskim i književnim kriterijima, to je savršeno jasno.
Koji su onda kriteriji u igri?
Isti oni zbog kojih “Filosofija palanke” Radomira Konstantinovića nije mogla prodrijeti u hrvatske biblioteke, niti je roman Semezdina Mehmedinovića mogao doći u ruke školske omladine. Dakle ideološki, dakle nacionalistički, dakle neknjiževni. Samo što u toj konstelaciji Konstantinović i Mehmedinović predstavljaju proklete strance, dok je Lucić prokleti domaći izdajnik. Napokon, dvije članice Vijeća koje je otpisalo Lucića – Grgić Maroević i Matković Mikulčić – radile su i na odluci da Konstantinovićevo remek-djelo ne dospije u knjižnice, čime je, kako smo na ovim stranicama već ustvrdili, kulturni fašizam palanke odbacio knjigu u kojoj je ispisana njegova dijagnoza.
Kakva je, prema tome, stvarna funkcija tog arbitražnog tijela?
To je funkcija sistemskoga vodonoše koji jamči alibije. Ono je zaduženo za to da komesarijatu lociranom u zagrebačkoj Runjaninovoj ulici osigurava pseudostručnu ambalažu, tako da se ovaj, dok u polju kulture zavodi politički red, može razmetati svojom “apolitičnošću”. Budući da su članovi Vijeća u pravilu reprezentanti književne prosječnosti – ili, još češće, ispodprosječnosti – nije im naročiti problem svojim stručnim kvalifikacijama dati žandarmerijsku namjenu.
Nije li to dostatan razlog za pobunu takozvane kulturne javnosti, jer farsa s tretmanom Lucićeve književnosti ima sve elemente sramotna skandala?
Ta je javnost, avaj, dosta krotko prihvatila model kartela na kojemu se zasniva vladajuća kulturna politika. Stvaraoci u filmskoj, književnoj, glazbenoj i bilo kojoj drugoj sferi uglavnom su upućeni na sredstva iz državnog budžeta, a to ima svoju cijenu, mahom takvu da je autonomija izjednačena sa salutiranjem i odzivom na komandu. Ukratko, gospođa Nina Obuljen Koržinek disciplinira umjetnike i kulturne radnike ucjenjujući ih novcem hrvatskih građana, točnije – obustavom dotoka tih para u slučaju da iskažu neposluh. Tako će i službena presuda da knjige Predraga Lucića ne zavrjeđuju ni cent od dva milijuna eura namijenjenih hrvatskoj književnosti, ne računajući ovaj tekst, vjerojatno biti popraćena skrušenom šutnjom.
Što to znači za samoga pjesnika?
Izuzev gubitka poneke iluzije kod ponekog od njegovih poštovalaca, doslovno ništa. Predrag je i za života nastupao iz autsajderske pozicije – nikada Ministarstvo kulture nije otkupljivalo njegove knjige za biblioteke, uključujući one što ih je potpisivao kao urednik – pa će s time nastaviti i nakon smrti, a da njegovo djelo živi i ima sve veću težinu.
Zašto smo onda ovoj temi posvetili toliko prostora?
Hadezeovski kulturni zločini, koje u ovoj historijskoj rundi koordinira Nina Obuljen Koržinek, kroz dogledno vrijeme možda i neće biti zaustavljeni, ali bi bila nesaglediva šteta da ostanu neopisani. (Viktor Ivančić; Novosti)
SARAJEVO BEZ SMOGA: Kako bi to izgledalo i zašto se neće desiti?
Čim se sastave dva dana bez smoga, građane i građanke Sarajeva sunce izmami u šetnju i problem zagađenja se zaboravi do sljedeće temperaturne inverzije i mrtve trke u koncentraciji štetnih čestica sa Lahoreom i Karachijem. Na tome se i zasniva pristup vlasti rješavanju ovog problema jer je daleko lakše i jeftinije računati sa kratkom pameću stanovnika nego se posvetiti ozbiljnim, dugoročnim, skupim i nepopularnim mjerama na kojima se ne dobijaju izbori.
Sarajevo generalno i ne spada među najzagađenije gradove na svijetu – one koji se tokom cijele godine muče sa smogom i gdje su rijetki dani kada im je zrak na prihvatljivom nivou onečišćenja. Ovdje su prisutni kraći ili duži periodi kada se zbog specifične geografske situacije smog zaustavi u kotlini i čine život onoliko nepodnošljivim koliko je to potrebno da ljudi znaju cijeniti lijepo vrijeme i dane kad je zrak čišći.
Zbog toga je jasno da nijedna vlast u Sarajevu nikad neće ozbiljno pristupiti rješavanju zagađenosti zraka, jer jednostavno svojim stručnim kapacitetima nisu dorasli problemu, jer njihova vizija ne seže dalje od sljedeće sjednice, i jer za ovakve mjere nemaju ni novca, a sve kad bi i imali kapacitete, viziju i novac, teško da su u stanju osigurati podršku i povjerenje naroda da će ono što rade donijeti rezultate. Naravno, niko otvoreno neće reći građanima da se problem zagađenosti nikad neće riješiti i uvijek ima dovoljno floskula o naporima koji se ulažu, planovima koji se prave i studijama čija je izrada u toku.
Ukoliko neko misli drugačije, skoknimo u mislima nekih petnaestak godina u budućnost, u Sarajevo u kojem su uspješno provedene mjere protiv zagađenja i pogledajmo kako bi to izgledalo. Možda na taj način i shvatimo zašto se to nikad neće desiti…
Fikret K. (65) je isparkirao svog polovnog Teslu kojeg mu je uvezao sestrić iz Austrije i sa Hrasnog Brda, gdje živi otkad se rodio, krenuo je na posao u centar Sarajeva. Iako je temperatura napolju bila -8 °C, u garaži je bilo toplo jer se za grijanje cijele kuće, pa i garaže, brinula toplotna pumpa koju je par godina prije ugradio i time zamijenio peć na ćumur koji se kao energent u njegovom domaćinstvu koristio od pamtivijeka.
Otkako nema peći ni ćumura, u Fikretovoj garaži ima puno više prostora, a bit će ga i još više kad momci iz KJKP „Rad“ dođu po stiropor koji je preostao nakon nedavnih radova na utopljavanju njegovog doma. I stiropor, baš kao i toplotnu pumpu par godina ranije, većim dijelom je platila kantonalna vlada iz kreditnih sredstava koja su bila raspoređena transparentno i na vrijeme, kako bi se plan mjera za smanjenje zagađenja realizirao onako kako je zamišljen.
Nakon što su par puta obarani tenderi za nabavku opreme i nakon što su dva javna poziva za masovno prijavljivanje na projekte energetske efikasnosti propala zbog loše postavljenih kriterija i sumnji u netransparentnost, program „Sarajevo diše“ je 2033. konačno počeo i Fikret je bio odlučan da ga iskoristi na svaki način. Tako je nabavio i polovnog Teslu, koristeći razumnu odluku Vlade da subvencionira i uvoz polovnih električnih vozila, iako se teška srca rastao od svog Golfa dizelaša.
No, Golf je morao ići iz Sarajeva jer za automobile ekološke norme EURO 4 u ovom gradu za njega više nije bilo mjesta. Otkako je, po ugledu na neke europske metropole, u Skupštini Kantona jednoglasno izglasana odluka o proglašenju gradskog područja Sarajeva Zonom ultra niske emisije (ZUNE), u grad se može po pristojnoj cijeni ući samo sa vozilima EURO 6 i EURO 7 norme, za sve ispod toga je vožnja po gradu postala jednostavno preskupa.
Mnogi nisu vjerovali da će ZUNE ikad zaživjeti, ali i vlada i opozicija su složno i nepokolebljivo stale iza ove ideje, svjesne kako je problem zagađenja iznad kratkoročnih političkih interesa. Nisu pokleknuli ni pred brojnim protestima onih građana, a bilo ih je mnogo, koji jednostavno nisu mogli prihvatiti koncept po kojem njihova navika da koriste automobil nije pravo nego privilegija koja će ubuduće biti jako, jako skupa. Plus, mnogi nisu ni razumjeli sistem čije se uvođenje najavljivalo iako on u osnovi nije nimalo složen.
Jednostavno, na svim ulazima u grad su postavljene takozvane ZUNE-kamere koje su očitavale tablice sa vozila i njegovu emisionu normu sa stikera na vjetrobranskom staklu. Sistem bilježi ulaske vozila u zonu ultra niske emisije i izlaske iz nje, te vrijeme provedeno u njoj množi sa koeficijentom i računa naknadu za boravak u ZUNE. Još jednostavnije, svaki sat vremena kojeg auto provede u sarajevskoj gradskoj zoni množi se sa koeficijentom za njegov emisioni standard (što je EURO kategorija niža to je koeficijent viši) i sa cijenom po satu koja je najviša u vrijeme jutarnjih i popodnevnih gužvi.
Stanovnici u gradskoj zoni za svaki auto plaćaju paušalnu godišnju naknadu, dok svima drugima sistem mjesečno obračuna „zonarinu“ i račun ispostavi na kućnu adresu. Iako je ignorisao godinu dana prilagodbe, nakon svega dva mjeseca plaćanja ove takse, Fikret je shvatio da mora nabaviti električni auto kako zna i umije. Srećom pa su cijene starijih električnih auta već bile u dobrom padu, isplatila se i dobra subvencija kantonalne vlasti, pa je Golf završio kod čovjeka u Konjicu u masovnom egzodusu jeftinih dizelaša koji su iz Sarajeva migrirali u druge dijelove BiH.
Fikret je izračunao kako je za samo dva mjeseca „zonarine“ mogao platiti četiri mjesečna računa za plin, da se kao i većina komšiluka opredijelio za taj energent i učestvovao u zajedničkom provođenju instalacija do svake kuće u Hrasnom Brdu. On je izračunao da mu je toplotna pumpa bolje rješenje, ali u svakom slučaju je naselje sada puno prijatnije za život a nema ni onih kamiona koji su svako malo blokirali uske ulice dovozeći ugalj, drva ili pelet.
U svakom slučaju, sad više ni ne žali ni za Golfom jer na svakom parkingu i javnoj garaži u Sarajevu postoji dovoljan broj električnih punjača za njegovog „Nidžu“, kako od milja naziva Teslu. Rezultat je to javno-privatnog partnerstva nekoliko kompanija, općina, Grada i Kantona kojim se u Sarajevu u posljednjoj deceniji poticala elektromobilnost. Kombinacija ekstenzivne mreže punjača i niske cijene struje pokazala se dobitnom.
Dok je čekao da Tesla stigne iz Austrije, da bi uštedio na „zonarini“ koristio je nove linije gradskog saobraćaja koje su uvedene uz istovremeno povećanje frekventnosti linija koje su ranije saobraćale. Nije bio oduševljen jer je ipak navikao na vlastiti volan u 45 godina vozačke karijere, ali priznaje da ovo rješenje odlično za učenike, penzionere i ljude koji su ipak odlučili odustati od automobila nakon što su uzeli u obzir sve pozitivne i negativne strane njegovih korištenja.
Naravno da su se sve ove mjere odrazile i na ljude koji posjećuju Sarajevo. Mnogi su frustrirani plaćanjem ekološke takse ako poslom ili drugim obavezama dolaze u glavni grad, ali i za njih je osigurano rješenje u vidu nekoliko ogromnih parkinga van ZUNE koji su izvrsno povezani sa gradom linijama gradskog saobraćaja. Oni koji baš žele sa automobilom ući u grad, u zavisnosti od ekološke kategorije i doba dana platiće to zadovoljstvo između tri i devet maraka po satu, naravno, ukoliko im se to isplati.
Tako je Sarajevo zahvaljujući velikim naporima vlasti, uz podršku opozicije, bez značajnog otpora građana, uz transparentan i stručan rad te dosljednu primjenu vlastitih zakona već nadomak 2040. ostvarilo svoj cilj i postalo grad u koji se počesto zna spustiti magla, ali čista magla bez smoga koja samo smeta oku ali ne škodi plućima. Jeste da je cijela stvar koštala dvije milijarde maraka ali vrijedilo je to za grad iz kojeg su protjerani motori sa unutrašnjim sagorijevanjem, u kojem se grije na ekološki prihvatljive energente, gdje je na svakom ćošku punjač za električne automobile, gdje su zgrade i kuće utopljene a javni saobraćaj funkcionira savršeno i gdje je smog samo maglovito sjećanje. (Objavi.ba)
Afrika ostaje bez resura
Afričke vlade su u roku od nekoliko godina od sticanja nezavisnosti potvrdile suverenitet nad svojim metalnim i mineralnim resursima. Prije toga su njihove resurse eksploatisale evropske rudarske korporacije. Od 1990ih, transnacionalne korporacije su ponovo postale dominantna snaga kao vlasnici i menadžeri velikih rudarskih projekata.
Ben Radley je istraživao ekonomsku transformaciju u centralnoj Africi, s posebnim fokusom na industrijalizaciju zasnovanu na resursima. U ovom odlomku svoje nove knjige Poremećeni razvoj Konga: krhki temelji afričkog rudarskog konsenzusa (Disrupted Development in the Congo: The Fragile Foundations of the African Mining Consensus) tvrdi da se povratak transnacionalnih kompanija odvijao u tri faze procesa koji počinje pogrešnim tumačenjem afričke ekonomske stagnacije od sredine 1970ih pa nadalje. Ustupanje suvereniteta nad resursima omogućeno je patologiziranjem stanja afričkih država i demonizacijom afričkih rudara.
Prva faza: Okrivi afričku državu
U Demokratskoj Republici Kongo (DRK) je predsjednik Joseph-Désiré Mobutu na vrijeme preduzeo korake da resurse stavi pod kontrolu države. Zakon Bakajika iz juna 1966. godine nalagao je da sve strane kompanije do kraja te godine uspostave sjedišta u DRK-u, tada Zairu. Osim toga, te iste godine je najveća kolonijalna rudarska podružnica u belgijskom vlasništvu, Union minière de Haut Katanga nacionalizovana i postala Société générale Congolaise des minerais (Gécamines).
Do 1970. godine je kongoanski javni sektor kontrolisao 40% nacionalne dodatne vrijednosti. Nacionalizacija nije imala neposrednih negativnih učinaka.
U DRK-u je proizvodnja bakra između 1960. i 1974. godine stalno rasla – s oko 300.000 tona na 500.000 tona. U istom periodu je u Zambiji porasla s 500.000 tona na 700.000 tona.
U DRK-u su se državni prihodi utrostručili: sa 190 miliona USD 1967. godine na 630 miliona USD 1970. godine. Uspostavljen je državni zdravstveni sistem s 500.000 zaposlenika, koji je na globalnom Jugu smatran modelom primarne zdravstvene zaštite. DRK je broj upisanih u osnovnu školu podigla na 92% i povećala pristup sekundarnom i tercijarnom sektoru.
No ubrzo nakon toga počinje rasti cijena nafte. Cijene sirovina padaju zbog recesije na globalnom Sjeveru. Cijena bakra u DRK-u i Zambiji pada s 1,40 USD po funti u aprilu 1974. godine na 0,53 USD po funti početkom 1975. godine, a nakon toga stagnira. Otprilike u isto vrijeme, od 1973. do 1977. godine, cijena uvoza nafte se učetverostručava. Osim toga, kako je afričkoj vladi dospijevala otplata kredita, kamate su počele rasti jer su SAD monetarnom politikom nastojale kontrolisati inflaciju.
Nivo rudarske proizvodnje stagnirao je ili opao. Rast je usporen, a dug širom Afrike rastao. Između 1980. i 1988. godine 25 afričkih zemalja reprogramiralo je svoje dugove 105 puta. U DRK-u izvoz bakra i kobalta naglo opada, da bi se na kraju, početkom 1990ih, potpuno stao.
Naravno, vanjski šokovi nisu bili jedini uzrok ovog preokreta. Nacionalizacija obavljena 1973. i 1974. godine bila je loše planirana i provedena i skrenula s pravog puta. Poljoprivreda je bila zanemarena, od 1968. do 1972. godine je na nju je išlo manje od 1% državnih rashoda, a kongoanski proizvodni sektor bio u padu.
Ali uticajne analize kojima se 1980ih nastoje shvatiti uzroci afričke ekonomske stagnacije od sredine 1970-ih pa nadalje uveliko zanemaruju učinke vanjskih šokova, kao i priznavanje napretka koji su nove nezavisne afričke vlade dotad postigle u kratkom vremenskom periodu.
Umjesto toga se kao primarni uzroci navode promašene intervencije afričkih država i korupcija vlada, a svi ostali faktori se isključuju.
Druga faza: Liberaliziraj i privatiziraj
Svjetska banka je između 1980. i 2021. godine dala 1,1 milijardu američkih dolara bespovratnih sredstava i kredita rudarskom sektoru 15 od 17 afričkih zemalja bogatih mineralima, ali niskih prihoda. Tako je ova banka osigurala značajan prostor za implementaciju svoje strateške vizije o organizaciji rudarstva i upravljanju rudarstvom u Africi.
Svjetska banka propisuje: „Vodstvo treba preuzeti privatni sektor. Rudnike trebaju posjedovati i njima upravljati privatni investitori. Postojeća državna rudarska preduzeća treba što prije privatizovati.”
Nakon revizije regulatornog okvira, strani ulagači su se bacili na traženje novih prilika. Rudarska istraživanja u Africi su sa 4% ukupnih svjetskih izdataka za istraživanje minerala (1991.) porasla na 17,5% (1998.). Između 1990. i 1997. godine su se ukupna ulaganja u rudarstvo u Africi – udvostručila.
Novi podsticaj daje početak rasta cijena roba 1999. godine. U Africi je u rudarstvo 2004. godine uloženo 15 milijardi dolara – 15% ukupnih svjetskih ulaganja u rudarstvo – naspram 5% sredinom 1980ih. Od 2002. do 2012. godine (razdoblje koje obuhvata veći dio superciklusa), potrošnja na istraživanje minerala u Africi porasla je za više od 700% i 2012. godine dosegla 3,1 milijardu dolara.
Dramatično povećanje rasta direktnih stranih ulaganja od 1990ih promijenilo je sastav afričkih ekonomija, koje u finansiranju svog razvoja sve više postaju zavisne od direktnih stranih ulaganja. Ovaj nivo zavisnosti danas je veći u odnosu na druge skupine zemalja i regije.
Za rudarstvo u Africi i dalje vrijedi temeljna logika strategije Svjetske banke. Ovaj kreditor je 2021. godine imao tekuće programe reforme rudarstva u sedam afričkih zemalja: od Nigera (100 miliona dolara) do Centralnoafričke Republike (10 miliona dolara).
Svaki program [Svjetske banke] je bio usmjeren ka institucionalnim i regulatornim promjenama, generalno dajući prioritet kapitalno intenzivnom rudarstvu u stranom vlasništvu.
Treća faza: Kriminaliziraj afričke rudare
Pred transnacionalnim rudarskim korporacijama stajala je još jedna, posljednja prepreka. Neka cijenjena nalazišta već su zauzeli radno intenzivni [proizvodni proces koji zahtijeva veću radnu snagu, op.ur.] rudnici – uglavnom zlata i dijamanata. Ali su bili uključeni i u proizvodnju srebra, bakra, kobalta, kositra, tantala, željezne rude, aluminija, volframa, volframita, fosfata, dragog i poludragog kamenja i rijetkih minerala.
Globalno, radno intenzivno rudarenje ukupnoj proizvodnji kobalta doprinosi do 30%, kositra, tantala i dijamanata 25%, zlata 20% i safira 80%.
Radno intenzivno rudarstvo direktno zapošljava milione radnika širom Afrike.
Od 1980ih je znatno poraslo, potaknuto brojnim faktorima. Koji uključuju rastuće cijene roba, posebno tokom superciklusa (1999–2012.) što u rudarstvu donosi povećanje plata i profita.
Uprkos važnosti ovog sektora za zapošljavanje u ruralnim krajevima, Svjetska banka, afričke vlade i neka djela naučne literature obično afričke rudare označavaju kao „primitivne“, „bazične“, „neefikasne“, „rudimentarne“ i „neproduktivne“.
Ugandska vojska i policija su 2017. godine raselile 70.000 rudara da bi napravili mjesta za rudarsku korporaciju sa sjedištem u Kanadi. Govoreći o tom raseljavanju, zvaničnik ugandske vlade je rekao: „Ti ljudi (ugandski rudari) koji se još uvijek šalom šale trebaju se dozvati. Sad nisam samo direktor (u Ministarstvu) nego i komandant policijske Jedinice za zaštitu minerala Ugande. Dakle, ti ilegalni rudari koji se i dalje ponašaju kao oni u Mubendeu (koji su iseljeni), neka se spakuju i napuste rudnike, inače će im moja policija pomoći da se spakuju.”
Ova izjava jasno ilustruje generalni stav prema afričkim rudarima u procesu kapitalno intenzivne (re)industrijalizacije rudarenja pod vodstvom stranih kompanija [kapitalno intenzivan proizvodni proces zahtijeva velika novčana ulaganja, op.ur.]. Afrički rudari, prisilno raseljeni i uklonjeni s najboljih nalazišta, ograničeni su na rad u manje produktivnim područjima.
Završni čin?
Nedavnim revizijama zakona i politika o rudarenju, vlade Tanzanije, DRK-a, Sierra Leonea i Malavija počele su se protiviti ovoj dominaciji.
Inspiraciju crpe iz Vizije afričkog rudarstva, okvira koji je Afrička unija uspostavila 2009. godine radi produbljivanja veza između rudarstva u stranom vlasništvu i nacionalnih ekonomija. Vizija nastoji ojačati sposobnost vlada da pregovaraju sa stranim rudarskim korporacijama i osiguraju koristi za razvoj svojih zemalja.
Ali tu se ne osporava dominantni model kapitalno intenzivne industrijalizacije rudarstva u stranom vlasništvu na ovom kontinentu. I dalje je to daleko od razdoblja afričkog suvereniteta nad resursima kakav je postojao 1960ih i 1970ih. (Ben Radley; Conversation; Riječ i djelo)
