Svi mi u Evropi znamo za Kalkutu, Bombaj (a u stvari je Mumbai jer je Bombaj kolonijalno ime koje se više ne koristi), Bangelore i New Delhi, naravno. Ali, postoje gradovi koji tiho izviru iz inspirativnih nada mladih generacija, hajde da tako kažem, buntovnički gradovi. Pune je jedan od njih.
Otvoreni um – pretpostavka razvoja
I zbog čega ga zovem „buntovničkim“ gradom? Naime, grad sa više od 10.000.000 (deset miliona) stanovnika za koji vam treba najmanje (zbog gradske vreve na cestama) dva sata da ga širinom prođete (55 kilometara u radijusu, mada mi vozač OLE-a, taksi službe, jučer, u subotu, veli da je i do 60 kilometara) zaista je nešto novo.
Da pobrojimo:
- „Zelen“ je i veoma čista grad, ako ga uporedimo sa Mumbaijem i New Delhijem koji su i kreirali predrasude kod nas Evropljana da su Indijci „prljavi“, jer ako im smeće ovako biva razbacano po ulicama, obale rijeka zapuštene a higijena građana na niskom nivou, šta očekivati od njih. U Puneu smeća ima na ulicama kao i u bilo kojem velikom gradu na svijetu, od Londona, i sve do Sao Paola (moje Sarajevo ne mogu ni pomenuti, jer toliko je stanovnika u mom kvartu Akurdi/Pune koliko je u cijelom Sarajevu). Eo ipso, unutar razumnih granica prljavštine modernih gradova, jer Komunalne službe nisu jedino problem u Sarajevu. One su problem u cijelom svijetu.
- Grad Pune je mlad po stanovnicima, jer je takozvani najjači IT „hub“ u Indiji a mladi prednjače, kao i u cijelom svijetu kod informatičke pismenosti. Tehnologija mijenja sve, pa čak i ljudske navike, ali i uobličene, nerijetko, konzervativne stavove. A kako? Mladošću i znanjem.
- Grad Pune je grad univerziteta, jer tu je više od pedeset visokoškolskih ustanova, što javnih (čitaj: državnih) što privatnih, mada i privatni, po indijskim zakonima, imaju određene beneficije kao i javni. Moja sreća je da postadoh dio tima D Y Patil International University u Akurdi/Pune kao jedini strani profesor, a ovdje se već kreiraju fakultetski programi usmjereni 21 stoljeću, ostavljajući iza nas ne samo zastarjele tehnologije, već i prošlovjekovne načine školovanja gdje je professor na prvom a student na drugom mjestu. Ovdje nije šuplja, kao kod nas, kada kažu „student je na prvom mjestu“ i ubiše nas advertom sa bilboarda, dok istovremeno jeste „na prvom mjestu“, ali samo kada treba naplatiti naknade i studiranje. To je nama naša borba dala. Ovdje, in other hand, a svjedokom sam, omogućava se i na privatnim univerzitetima, odgoda plaćanja školarine i naknada zbog, zamislite, situacije sa Covid-19 i ekonomskim problemima koje je virus kreirao.
- „Buntovnički“ grad, jer je otvorenog uma gdje dolaze raditi iz cijele Indije. Na mome fakultetu, samo je jedna osoba iz Punea, dok smo svi ostali stigli iz drugih država (ostali, naravno iz drugih Indijskih država) a vaš reporter iz Evrope.
- „Buntovnički“ grad, jer lokalna vlada poštuje univerzitete i akademsku slobodu, čak i kada je Covid-19 u pitanju i ostavili su, zbog poboljšane pandemijske slike (ovaj Omicron sa četiri slučaja u Indiji do sada – što je na jednu milijardu i tri stotine miliona stanovnika, zaista malo, ipak zabrinjava), svakom univerzitetu na volju da se krene sa nastavom unutar kampusa. Mi se nadamo da ćemo sredinom januara/siječnja 2022.g. moći krenuti sa takvim, in vivo oblikom nastave. Pogotovo, jer su meni, u petak došli predstavnici studenata, studentice Mitali i Annanya sa upitom da li profesor ostaje (budući da su čuli za moje probleme sa Vladom Indije i FRRO registracijom) i dolaze u ime svih studenata da izraze punu podršku mom ostanku. Rekoh im da sve ide ka dobrom i da očekujem naredne nedjelje email sa odobrenim radnim boravkom za stranca. Zbog čega? Jer sam u petak razgovarao sa nadležnom osobom u Mumbaiu koja mi je rekla da je moj slučaj krenuo ka „folderu“ odobren i da ću ili u subotu ili u ponedjeljak dobiti potvrdu. Ma, neka bude i do srijede, velim. A ovo sa studentima, vjerujte je prekrasna vijest. Zamislite nekoga ko je samo tri mjeseca u drugoj zemlji, u susretu sa drugom kulturom i već ima naklonost ne samo kolega sa kojima radim već i studenata. Slagaću ako kažem da mi je bolje bilo igdje drugdje do sada. Otvoreno i transparetno to velim. Pa neka me i grom udari.
Čega, ba, Baščaršija?
A slobodan vikend (da, mi radimo svake druge i četvrte subote na Univerzitetu) je prilika da se prohoda i vidi malo kako je subotom u njihovoj Baščaršiji (Sarajevo), odnosno Kapali čaršiji (Istanbul) koja ima ime Tulsi Baug (Pune) i koja je 16 puta veća od naše Baščaršije i udaljena je od mog stana 28 kilometara, u istom gradu. Ja provedoh tri sata u gužvi, uz povike pozivima da se priđe štandovima ili u prodavnice, a kada ugledaju stranca, odmah na najmanje dva jezika (engleski, njemački, čak i francuski čuh). Ali, ono što je zaista čudno je da su cijene – fiksne. Nema pregovora i to odudara od mog dosadašnjeg viđenja i razumijevanja trgovine u Indiji. Lijepo napisano na engleskom jeziku kod svakog štanda, odnosno u svakoj prodavnici u Tulsi Baugu: Fixed price. A ovdje imate i zlatarsku ulicu, i ulicu gdje možete kupiti samo sandale, papuče i slično, a da ne govorim o odjeći i drugim potrepštinama za svaku kuću. Cijene? Zaista sitnica. Naime, uspio sam pronaći šal od Kašmira tek negdje u pedeset i nekoj prodavnici, duboko zavučenoj iza štandova i drugih prodavnica i kupih tri, zaista velika šala, od Kašmira, za 1.000,00 Indijskih Rupija (cijena je bila 1.050,00, ali vlasnik mi je od sebe dao popust od 50 IR, mada ja to i ne tražih – jer je cijena, kako rekoh, fiksna). Taj iznos je, kada se „prevede“ odnosno konvertira u konvertibilne marke: 22,98 KM na dan četrti decembar 2021, odnosno 11.75 eurića. Kada dodam novac za taksi (56 kilometara ukupno u dva pravca) koji me je koštao do tamo i nazad 16.08 KM odnosno 8.22. eura, mogu slobodno reći da sam se istrošio danas, skoro 40 KM.
No, šalu na stranu, budite oprezni ako idete na ovakva mjesta bilo gdje, pa i u Indiji, jer džeparoša je svugdje, pa i ovdje. Ovaj put pametni Bosanac i Hercegovac je omanju torbicu držao uz sebe čitavo vrijeme a ne preko ramena. I dobro prošao.
No, kada su taksisti u pitanju, od rikše do Sedana (to je luksuzan prijevoz koji sam danas koristio, jer 56 kilometara držanja bubrega u rukama se nikako ne isplati, koliko god jaki i zdravi bili), niko nema sitnog novca da vrati. I morate biti pametni i unaprijed sa pripremiti i obezbijediti sitan novac (uvijek kada pozivate OLA taksi online, dobijete informaciju kada taksi dolazi i koliko će vas koštati – ako otkažete, kazna je 15 rupija). Pitate se kako naplaćuju tu kaznu. Jednostavno, vaše ime i broj telefona su javni u ovoj državi, tako da svaki put taksista, pored traženja OTP broja (to je broj koji dobijete kao rezervaciju –„6546“, primjera radi) kaže i moje ime iako ga nikada u životu vidio nisam, a ni neću ponovo, uskoro, sigurno. I ne možete uraditi sljedeću rezervaciju, odnosno sljedeću vožnju dok ne platite tih 15 rupija „kazne“ za otkazivanje. Kod nas bi rat izbio kada bi se to uvelo, siguran sam.
Potomak Šerif Age u posjeti Aga Kanu
I, na povratku doma, u stan, „počastih“ sebe posjetom u Aga Kan Palatu (pomenuh u prvoj reportaži mog pradjeda Šerif Agu, pa da posjetim rođaka iz „petog koljena“, odnosno barem njegove sjene). No, ta palata je i Muzej posvećen Mahatma Gandiju jer je Mahatma živio u ovoj Palati od 1942.g. do 1944.g., zajedno sa suprugom Kasturba Gandi, upravo po pokretanju čuvenog „Quit India“ („Napustite Indiju“, poruka upućena Britancima tada) što je vodilo nezavisnosti 1947. godine. Ono što me se dojmilo je da ovdje strance cijene deset puta više nego domaće turiste. Naime, Indijac plaća 30 rupija za ulaznicu, a ja platih 300 rupija. Ako ovo nije pokazivanje vrijednosti, ne znam šta jeste. Ili je, ipak, obrnuto, usmjereno ka tome da je Indijac 10 puta vrijedniji od stranca i plaća manju cijenu karte. Bilo kako bilo, platih i uđoh. Prekrasna palata i okruženje. Tišina, desetine soba u kojima su ostavština, poruke i skulpture Mahatme Gandija i najbližih saradnika u borbi za nezavnosnost Indije. Vrijedi imati uspomene. Jer sjećanje je viječnost. Ako se boriš za prave vrijednosti. Kao i naše uspomene na borbe partizana u II svjetskom ratu na prostoru bivše nam zajedničke države, koje su, velikom većinom ostale samo u sjećanjima, jer su fašistički šovinisti, na vlasti od 1990.g., odnosno od 1995.g. do današnjih dana, zajedno sa svojim stranama-satelitima, sve učinili da izbrišu čak i to sjećanje, pored rušenja spomenika, mijenjanja naziva ulica i zatvaranja muzeja. A i hvalili su se da su i današnji borci protiv „antifašizma“. Skake mi. Abdulaha. I Busuladžića. Mustafe, ondašnjeg.
Odnese me iritacija malo previše ulijevo, ali ne marim.
Indija je zemlja čuda, ne samo kontrasta. Zbog ljudi. A o zvjerima uskoro!
