Možemo li opravdati provođenje eksperimenata na životinjama? Mnogi proizvodi koje svakodnevno koristimo, od lijekova do kozmetike, deterdženata ili konzervansa, prošli su cijeli niz ispitivanja na životinjama prije no što su odobreni za upotrebu. Takve pokuse ne provodi samo farmaceutska industrija, premda se o njenim pokusima u kontekstu rasprave o ovoj temi najčešće govori. Zapravo, stručnjaci kažu da najviše štete životinjama nanose industrijska testiranja, prije svega ona kozmetičke industrije. Na životinjama se ispituje toksičnost krema, maskara, ruževa, boja za kosu i ostalih kozmetičkih proizvoda. Zatim je tu prehrambena industrija koja testira, primjerice, aditive, konzervanse i boje za hranu te kemijska industrija koja ispituje deterdžente, sredstva za čišćenje i slično.
I dok sva ova testiranja služe provjeri učinkovitosti i neškodljivosti aktivnih supstancija koje će, ukoliko zadovolje ove kriterije, biti upotrijebljene da bi spasile ljudske živote ili poboljšale njihovu kvalitetu, zanimljivo je da nije uvijek tako. Na životinjama se, naime, testiraju i oružja ratne industrije poput kemijskih borbenih sredstava, a njihova krajnja svrha nije liječenje ljudi, nego njihovo ubijanje, što ove pokuse čini još manje opravdanima. Ispitivanja se najčešće provode na zamorcima, miševima, štakorima, zečevima, psima i mačkama. Riječ je o otprilike 12 milijuna životinja godišnje samo u zemljama Europske unije i tko zna koliko još širom svijeta, prije svega u američkim i kineskim laboratorijima. Prilikom pokusa, aktivne komponente lijekova, kozmetičkih preparata i ostalih proizvoda ulijevaju se životinjama niz grlo, nanose na kožu i slično, izazivajući trzanje, povraćanje, krvarenje iz nosa, očiju i usta, snažnu bol i neizmjernu patnju. One među njima koje prežive sve užase eksperimentiranja, na kraju budu ubijene radi analize tkiva.
Nepravedno i okrutno
Vjerujemo da bismo se prilično lako i brzo složili kako je korištenje životinja za ljudske potrebe nepravedno i okrutno, međutim nakon slaganja preostaje odgovoriti na pitanje o tome koji je plan B. Ukoliko obustavimo istraživanja na životinjama, na kome ćemo ih provoditi? Hoćemo li na ljudima? Zapravo, neki se proizvodi poput novih terapija za liječenje određenih bolesti već testiraju na ljudima. Riječ je o eksperimentalnim terapijama koje, oboljelima od teško izlječivih bolesti za koje trenutno nema učinkovitih lijekova, nude nadu u ozdravljenje. Povremeno se u ovoj raspravi pojavi i prijedlog kako bi se lijekovi mogli testirati na zatvorenicima, pogotovo onima koji su, radi izrazite okrutnosti pri počinjenju kaznenog djela, osuđeni na doživotnu robiju ili smrtnu kaznu. Problem je, međutim, u tome što zatvorenici već služe kaznu za prijestupe koje su počinili, ne možemo ih dodatno kažnjavati. Osim toga, pravni sustav počiva na pretpostavci da počinitelj zločina mora moći unaprijed znati koja je kazna zapriječena za zločin kojeg planira počiniti, a ni u jednom zakonu ne piše kako je dio kazne prisilno testiranje lijekova. Ono bi, eventualno, moglo biti dobrovoljno. Ali, možda nije niti potrebno. Nova znanstvena otkrića nude nam, naime, spasonosan odgovor. Testiranje je, često, moguće provesti na računalnim modelima ili umjetno uzgojenim organima ili tkivima. Pitanje, koje se gotovo samo od sebe nameće, jest zašto će, uz ove nove tehnološke mogućnosti, i jedna jedina životinja danas osjećati bol ili biti ubijena u laboratoriju, a hoće. Odgovor je, kao i u mnogim drugim problemima, financijske naravi. Testiranje na životinjama još uvijek je najjeftinije pa time i najisplativije. Ne bi li, u tom smislu, trebalo zakonom zabraniti eksperimentiranje na životinjama kad god ga je moguće zamijeniti alternativnim metodama testiranja jednake ili veće učinkovitosti? Time bismo prisilili proizvođače da odustanu od nepotrebnog mučenja životinja, kad im to već ne nalaže vlastita oskudna savjest. U konačnici, riječ je prije svega o farmaceutskoj i kozmetičkoj industriji, koje su među najunosnijim gospodarskim djelatnostima pa štednja na troškovima testiranja proizvoda, čijom prodajom će obilato zaraditi, ne bi smjela biti dovoljno opravdanje za nedostatak humanosti.
Bez garancije
Uz sve navedeno, mnogi znanstvenici ukazuju na još jedan problem. Testovi na životinjama, naime, ne jamče da će iste supstancije, primijenjene na ljudima, polučiti onakav učinak niti postići onu razinu neškodljivosti kakvu su pokazali rezultati eksperimenta. Životinjski i ljudski organizam često se razlikuju u dovoljnoj mjeri da, primjerice, lijek koji je kod životinja polučio očekivani učinak, uopće ne mora biti djelotvoran kad se primijeni na ljude, a može biti i štetan. Osim toga, od mnogih se lijekova odustalo iz razloga što u istraživanju na životinjama nisu rezultirali očekivanim benefitima, da bi se godinama ili desetljećima kasnije ustanovilo da su ipak korisni za liječenje ljudi pa je neopravdano obustavljanje njihovog razvoja dovelo do smrti koje su mogle biti spriječene. Tako su, primjerice, klinička istraživanja na ljudima do ranih 1940-ih ukazivala na povezanost između azbesta i karcinoma. Kad se ta povezanost istraživala na životinjama, veza se nije mogla dokazati. Zato su zaštitne mjere za radnike, koji svakodnevno rukuju azbestom, kasnile nekoliko desetljeća tijekom kojih su mnogi oboljeli od karcinoma. Slično tome, danas uobičajena kirurška zamjena začepljenih arterija vlastitim venama kasnila je zbog pokusa na psima koji su ukazivali da se vene ne mogu upotrebljavati. Prema podatcima Američke Agencije za hranu i lijekove (FDA) čak 92 posto svih lijekova koji su se činili neškodljivi i učinkoviti u pokusima na životinjama, ne zadovolji u fazi kliničkih testiranja na ljudima. Od preostalih osam posto lijekova koje FDA odobri, više od pola naknadno bude povučeno iz upotrebe zbog neočekivanih nuspojava.
Životinje nisu automobili
Na kraju krajeva, pitanje eksperimentiranja na životinjama svodi se na dilemu možemo li, u moralnom smislu, opravdati korištenje životinja za zadovoljenje vlastitih potreba. Potpuno je legitimno ostvarivati svoje interese i zadovoljavati potrebe upotrebom predmeta koje smo i proizveli s namjerom da nam služe. Utoliko je posve u redu koristiti automobil, krevet ili mobitel kad god i koliko god nam to odgovara. Greška nastane kad takav predmetni odnos preslikamo na živa bića. Problem je, zapravo, puno širi. Mi ne iskorištavamo samo životinje, već i ljude. Kako drugačije gledati poslodavca koji od zaposlenika očekuje da, bez ikakve naknade za prekovremeni rad, ostanu raditi nakon završetka radnog vremena, doli kao bijednog izrabljivača? Isto tako, nema ništa sporno u braku koji se ne temelji na ljubavi, nego na očekivanoj financijskoj koristi, ali samo ukoliko je to jasno objema stranama, u protivnom je riječ tek o običnoj prevari. Ponekad je, ipak, moralno opravdano imati koristoljubiv odnos prema ljudima. Primjerice, u banci, dućanu ili katastarskom uredu od zaposlenika očekujemo da nam pomognu u realizaciji naše potrebe vezane za novčano poslovanje, kupovinu ili upis nekretnine. Oni su za to plaćeni, na to su svjesno pristali te ne očekuju ljubav ili prijateljstvo od klijenata. Kad je, pak, riječ o životinjama, izrabljivački se odnos ne temelji na njihovom informiranom pristanku, već na potpuno proizvoljnom dojmu kako naše, čak i trivijalne potrebe imaju prednost pred njihovim vitalnim interesima. Svakoj se ljudskoj budaletini, iako u životu neće ostvariti baš ništa vrijedno niti dobro, čini da je njeno postojanje vrijednije od životinjskog jer joj tako tepa stara biblijska priča o čovjeku kao kruni Božjeg stvaranja i životinjama, koje svrhu postojanja nemaju u sebi, nego su tu samo zato da nam služe.
Čovjekova veličina se očituje u načinu na koji postupa prema onima koji su, u odnosu na njega, nemoćni. Ako je netko u odnosu na nas posve nemoćan, to su životinje, djeca, starci, bolesni, siromašni ili izbjeglice. Odnos prema njima je prilika da pokažemo svoju ljudskost, ali i da ju razvijemo. Ako to ne učinimo, propustili smo mogućnost da budemo ljudi.
