Stvari se polako privode svom početku. Tako bi otprilike mogla da glasi sažeta ocjena dosadašnjeg toka bosanskohercegovačke krize koja ima dva politička toka: prvi je tok pokušaj secesije koju s manje ili više uspjeha zagovara i provodi Milorad Dodik, a drugi rukavac predstavljaju višemjesečni pregovori o promjenama Izbornog zakona.
Put u Rusiju
Ključni akteri ovih procesa su tri domaća političara – Milorad Dodik, Dragan Čović i Bakir Izetbegović – te brojno promjenjiva skupina međunarodnih pregovarača. Svaki od tih učesnika ovim procesima daje specifične nijanse. Milorad Dodik je pokušao smjer bosanskohercegovačke krize, odnosno sopstvenog separatističkog procesa, profilirati posjetom jednom od tri najvažnija igrača na planeti. Iako neki izražavaju sumnju u susret, Dodik se s Putinom vjerovatno sastao, ali bi za našeg hairliju bolje bilo da nije. Jer šta nam govore svi njihovi dosadašnji sastanci? Da se ruski oligarh tih druženja enormno stidi. Jednom ga je primio u nekom wc prolazu, drugi put u hodniku, s grupom podjednako (ne)važnih političara, treći put ga je pustio da čeka sedam dana zajedno sa Željkom Cvijanović. I o svim tim (ne)formalnim druženjima Putinova administracija izvještava škrto, ili čak nikako, s nelagodom i namjerom da se suočavanja što više marginaliziraju. Suma sumarum, američke sankcije više poštuje Vladimir Putin, predsjednik Ruske Federacije, nego brojni američki dužnosnici koji posljednjih mjeseci špartaju Bosnom i Hercegovinom.
On i spinovi iz Sarajeva
„Spinovi koje sam ja doživio od politike iz Sarajeva nakon glasanja u Domu naroda stvorili su jednu lažnu priču.“ To je komentar Dragana Čovića, drugog ključnog igrača ove storije. Znači, nakon što su ga oderali Slobodna Dalmacija i Jutarnji list, nakon što je zastupnica Hrvatskog sabora Sandra Benčić nemilosrdno demontirala njegovu tajkunsko-ratnu prošlost i suštinski joj impakt na sadašnjost, nakon što ga je Index.hr rastavio na proste faktore, nakon što njemački TAZ otvoreno piše o njegovoj filoustaškoj politici, nježnoj prema zločincima svih fela, i nakon što ga austrijski mediji redovno prikazuju kao beskrupuloznog nacionalistu – njemu su problem „spinovi koje je doživio od politike iz Sarajeva“. Rečena fraza je karikaturalna i kad dolazi iz Dodikovih usta, a obrađena u spin kuhinji ratnog direktora Sokola sve je samo ne ozbiljna. Objektivno govoreći, politika i mediji iz Sarajeva Čoviću nisu uradili ništa u odnosu na ono šta su mu posljednjih dana priredili vodeći mediji Hrvatske i Evrope. Čović je u moćnom medijskom Zagrebu tako brutalno sahranjen da je u momentu istopljena podrška sve nestabilnijeg Zorana Milanovića. Dragan Čović i njegova kolateralna žrtva Fahrudin Radončić odavno nisu bili prinuđeni tako radikalno mijenjati sopstveni diskurs u manje od 24 sata. Pri tome je teško razlučiti šta je kod Čovića sramnije – sam čin parlamentarnog glasanja ili izvinjenje koje pršti od netrpeljivosti i nekajanja. Klasična situacija: kad je izvinjenje gore od čina zbog kojeg se izvinjenik posipa pepelom, jer taj mu pepeo više liči na pelet, visokokalorično gorivo koje razgorijeva vatru. Ali tu će sad vjerovatno obradu da nastave poslušni portali, vjerne sluge u poduhvatu sumnjivom sa svih aspekata. Posebno fascinira postrojba Čovićevih ostrašćenih kolumnista, neumjerenih i neodmjerenih likova koji žestinom izraza prikrivaju nedostatak valjane argumentacije i – što im je vjerovatno zadatak – dodatno uzburkavaju emocije i kompliciraju odnose.
Inzkov zakon bio je pokušaj da se jednoj u političkom i mnogom drugom smislu divljoj zemlji kakva je Bosna i Hercegovina nametnu minimalni civilizacijski standardi, da se poštuju tuđe žrtve i tuđa bol, što dvije dominantne politike unutar zemlje tvrdoglavo odbijaju. Razlog: pa oni zajedno s trećom bratskom strankom (koliko god da se glođali s njom) opstaju samo u politički neuređenim prostorima u kojima odsustvo zakona, etike i pristojnosti zamjenjuju narativom vječne ugroženosti.
Koga predstavlja Izetbegović?
Još prilikom (ne)prihvatanja poziva Aleksandra Vučića na politički dijalog i društveno eglenisanje, postavilo se opravdano pitanje koga bi u tom susretu zastupao Bakir Izetbegović. Kad su se stvari iznijansirale, postalo je jasno: ni državu, ni Bošnjake, nego samo svoje glasače. To naravno važi i za ostale aktere ove priče. S Izetbegovićem je problem što bi mu u tekućoj krizi podrška probosanskih stranaka izvrsno došla, ali oni prema toj saradnji imaju iste rezerve i nelagode kakve ispoljava Vladimir Putin kada se sastaje s Miloradom Dodikom – ofirno im je. Izetbegović je nedavno u intervjuu razvoj pregovora predstavio kao sopstveni trijumf, u što malo ko vjeruje, jer ako su pregovarači konačno prestali zastupati isključivo Dragana Čovića i sada pokušavaju problem sagledati i iz drugih uglova, čini se da je na to više uticao pritisak vodećih međunarodnih medija nego Izetbegovićeva pregovačka vještina. Stranka demokratske akcije je na domaćem terenu, u svojoj političkoj avliji, toliko dezavuirala pojam i praksu politike da joj je teško kod lokalne populacije izvojevati ulogu vjerodostojnog pregovarača i zastupnika bošnjačkih i državnih interesa. Osim toga, Izetbegovićeva kadrovska rješenja plijene ljepotom izbora. Ministrica spoljnih poslova indolentno prati zbivanja, višestruko posjećujući relevantni Katar, dok su mjesta u bh. ambasadi u Americi nepopunjena i prepuštena milosti Dodikovih kadrova. Afere se smjenjuju jedna za drugom, ne prestaju ni tokom krize, što nije neobično ni za jednu od interesnih strana. Afere su Dodikov, Čovićev i Izetbegovićev osobni CV, ta politika ne može funkcionirati izvan davno zadatih okvira.
Šta rade pregovarači?
U tu atmosferu političke neuvjerljivosti savršeno se uklapaju i međunarodni pregovarači. Analitičar Toby Vogel na portalu The Parliament Magazine otvoreno i precizno piše o “nespremnosti EU da se suprotstavi nacionalističkim liderima koji su odlučni u tome da učvrste svoju moć uništavanjem napretka koji je region postigao nakon oružanih sukoba 1990-ih”. Vogel zna o čemu govori. Johann Sattler je kao šef Delegacije Evropske unije u Bosni i Hercegovini danima obilazio sarajevske urede, otvoreno tražeći ustupke Miloradu Dodiku. Ali taj je recept nakon mnogo uspješnih demonstracija konačno razotkriven: Dodik zategne žice do maksimuma, onda ih malo popusti, traži ustupke koje na kraju dobije i situacija se prividno smiri. Do sljedeće krize. Američki pregovarač Matthew Palmer i Angelina Eichhorst, generalna direktorica za Evropu i centralnu Aziju u Evropskoj službi za vanjske poslove, u početku su svu energiju usmjerili na Predsjedništvo BiH i trebalo je izgleda mnogo vanjskih pritisaka da zonu interesa prošire i na domove naroda. Povodom njihovog jednostranog nastupa konačno je i opozicija došla do riječi. Nermin Nikšić definira prvu fazu pregovora: “Za nas je neprihvatljivo da se sav problem prenese na izbor članova Predsjedništva, a da nadležnosti Doma naroda ostanu nepromijenjene kako bi se i dalje mogle vršiti blokade u konstituisanju i funkcioniranju vlasti.”
Rijetki posmatrači za sada govore o izvjesnim pomacima u pregovorima. Većina se slaže da su razgovori temeljito neuspjeli, što ne čudi, jer su od početka pogrešno usmjereni. Zanimljiva je u tom pogledu izjava opozicionara Mladena Bosića, koji tvrdi da je Dodik uspješno prebrodio prvo poluvrijeme, provukao se bez sankcija, ponovo se nametnuo kao ugledan i relevantan sagovornik u razrješenju krize, umjesto da ga se tretira kao odbjeglog razbojnika koji je sve ovo i zakuhao. I sad može mirno čekati izbore. Međutim, situacija je takva da je nezahvalno davati bilo kakve prognoze. Jedino što se sa sigurnošću može tvrditi je da pregovori tapkaju u mjestu. Isto kao i država, koja je do daljnjeg stavljena na čekanje.
